Zoran Bošnjak, razvojačeni branitelj HVO-a i Hrvatske brigade “Kralj Tvrtko”/Borili smo se za svoj narod i za svoje dostojanstvo

 

Prisjećanje na rat budi gorke uspomene čak i onima koji nisu u njemu izravno sudjelovali. A kako je ono, nažalost, i danas veoma živo, pokazuje primjer Zorana Bošnjaka, razvojačenog branitelja HVO-a i Hrvatske brigade “Kralj Tvrtko”, Sarajlije, koji je svoju mladost dao za obranu rodnoga grada.

 

Zoran je rođen 16. rujna 1970. u sarajevskoj općini Centar gdje je i ostao živjeti s roditeljima, dvojicom braće i sestrom. Iz Jugoslavenske narodne armije izišao je 1991. te je, kada je u travnju 1992. počeo rat u Sarajevu, bio „svjež vojnik“, kako nam je kazao. Ali, ta 1423 dana ostavila su trag na cijeloj njegovoj obitelji jer su, osim njega, ranjeni njegovi roditelji i mlađi brat koji se obrani grada pridružio u dobi od 19 godina.

Priča nam kako s prvim napadom nije bio uplašen te se dragovoljno prijavio u Teritorijalnu obranu. „Nisam bio uplašen. Svježe sam došao iz JNA, malo ‘lud’, patriot, prije svega, jer je ovo moj grad, moje mjesto, narod, moje sve, tako da sam išao srcem, bez razmišljanja i dvojbe“, priča nam pojašnjavajući kako su toj postrojbi pripadali mladići svih nacionalnosti.

„S jedne strane smo nosili krunicu, s druge tespih pa jednom prilikom kad sam došao kući, mama je vidjela i rekla: ‘Skidaj to’, kad je upitah zašto, ‘je li ti to tespih smeta?’, kaže: ‘Ne, skidaj oboje. Nemoj to isticati u ovom vremenu mržnje jer je veliki grijeh da ti to netko opsuje. Grješnik si ako si ti to istaknuo, a netko ti opsuje.’ I tako ja skinem i kasnije momcima objasnim, pa smo svi skinuli“, prisjeća se Zoran dodajući kako su se svi poštovali jer su imali „jednog agresora – Srbe, zapravo četnike, kako smo ih zvali“.

Uskoro je formirano Hrvatsko vijeće obrane te im se Zoran pridružio i služio kao dozapovjednik vojne policije. Prvotno je bio u Otesu, Azićima, Stupu općenito, a zatim, kad je srpska vojska od 14. rujna do 4. prosinca 1992. zauzela to područje, otišao je u grad. U međuvremenu je došlo do hrvatsko-muslimanskog sukoba i, iako se on nije dogodio u Sarajevu, HVO je prisilno ukinut te je oformljena Hrvatska brigada Kralj Tvrtko. Zoran je bio zapovjednik vojne policije držeći crtu obrane „od Elektroprivrede do Marijin Dvora; rijeka Miljacka je bila razgraničenje, tamo prema Grbavici“, a bio je i na Igmanu.

Međutim, već na samom početku rata susreo se sa smrću, a za jednim poginulim i danas žali. Kaže kako je to bilo 22. travnja prilikom napada iz Otesa na Ilidžu, a „poslije toga viđao sam svaki dan i mrtve i ranjenike“. „Ne postane ti nikad svejedno, ali takve su okolnosti da kasnije pored poginulog možeš i jesti“, govori ovaj branitelj koji se gotovo svega iz tog razdoblja, iako je prošlo tri desetljeća, sjeća vrlo živo.

Sjeća se brojnih nadnevaka, te nam priča jednu nezgodu dočaravajući nam svu nemilosrdnost rata. „Jedan od mojih vojnih policajaca je ranjen u Otesu, pa sam ga odvezao u bolnicu. U tom trenutku dovlače Otešane te mi pričaju kako je jedan teško nastradao. Kad su ga dovozili na nosilima, ja sam uzeo jedan kraj da pomognem, i tad poznam svog brata… njega je ‘rasturila’ granata“, prisjeća se Zoran pokazujući na prsa i trbuh.

To se dogodilo 25. kolovoza, a dva dana kasnije ranjen je i on prilikom vraćanja s razmjene u Azićima. Pokazuje nam pritom rame i nadlakticu na kojima se jasno vide ožiljci. Uz to, samo dva mjeseca kasnije, u listopadu, Zoranovi roditelji, spremajući se za konvoj koji bi ih izbavio iz Sarajeva, otišli su po „još nešto stvari“ u Otes kada je na njih pucano. Oca je metak samo okrznuo, a majka je teško ozlijeđena u ključnu kost.

Pokazuje nam zatim fotografiju na kojoj je njegov ratni prijatelj kojeg „nikad neće prežaliti“, pok. Ilija Kvesić koga je snajper ubio na raskrižju kod Hitne pomoći na samom kraju rata.

^{Fotografije izazivaju osjećaj ponosa, ali i tuge}

Roditelji i brat napustili su Sarajevo do Nove godine 1993., a Zoran je ostao sam boreći se do kraja. Ponovno je ranjen u veljači ’93. u Nedžarićima, kada su ga dva gelera od granate pogodila u glavu.

Ipak, kao i nakon prvog ranjavanja kada je, iako zamotane ruke uz trup, pobjegao iz bolnice jer je, kako je kazao, „imao slobodne noge“, i ovoga puta nastavio je borbu.

Kaže kako su Hrvati u Sarajevu sve vrijeme imali kontakt s hrvatskim institucijama kao i da su odmah priskočili u pomoć kada je zapaljena crkva na Stupu, ali nisu imali druge duhovne pomoći.

„Nismo imali pomoći za hranu, a kamo li… Ono što te majka naučila u kući, to si imao – prekrsti se, pomoli se Bogu kako znaš, i to ti je to. Krunicu smo svi nosili, i to nam je bila jedina pomoć – u Boga se uzdati. To me je održalo“, govori Zoran koji kaže kako samo vjera u takvim trenutcima može pomoći, ali i kasnije jer strahote rata ne napuštaju lako misli, a i ranjeno tijelo stalni je podsjetnik.

Priča tako kako je dugo godina gledajući prisjećanja na Vukovar, Srebrenicu i masakre što su bili, po cijelu noć imao košmare, teško je spavao i budio se potpuno mokar od znoja. Kaže kako je prestao gledati bilo što što bi moglo evocirati uspomene jer „žali, Bože, svih žrtava, žali Bože svega, ali to je jedna velika glupost i ne daj, Bože, više ikome da doživi to“.

„Ratovali su svi sa svima i opet svi zajedno sjede – jedu, piju, a i dalje mržnja, pogotovo nacionalna…Ali to je samo da bi ostali na vlasti“, kazuje naš sugovornik te na pitanje: „Je li vrijedilo?“, odgovora kako nije. „Ova politička situacija što se sada događa, ovo je Bogu plakati. Mi smo se borili za svoj narodi za svoje dostojanstvo, a na kraju ne dobiješ ništa. Narod je otišao i kad pogledaš kome si se borio, što si se borio… Od nas 5000, nema nas 1000, i kome si se borio? Želio sam se boriti, ali sad vidim da to možda i nije pametno jer država za koju sam se borio nije ispala onako kako je trebala“, pripovijeda Zoran dodajući kako povratnicima, odnosno onima koji su otišli kad je izbio sukob, ništa ne prigovara jer je sretan što su se vratili. Svjedoči kako je u ratu išao srcem i dušom za svoje i kako ne misli nikada napustiti rodno mjesto jer, kako priča,„svaka čast svakoj zemlji, ali meni nigdje nema bolje nego ovdje“.

Nakon rata Zoran se iz Buća Potoka gdje je boravio od pada Otesa, vratio u rodnu kuću. Sve je ponovno izgradio, a roditelji su se vratili 1998. Sestra i braća nisu jer su svoje živote iskrojili u Americi, Njemačkoj i Hrvatskoj.

Danas naš sugovornik živi s majkom, suprugom i 18-godišnjim sinom. Od kraja rata zarađivao je u betonari vozeći kamion s miješalicom za beton, a danas ima svoje miksere. Priča kako je ostvario sva prava koja je kao razvojačeni branitelj tražio, ali ga rastužuje kad vidi kako se danas sa žrtvama postupa, osvrćući se na spomenik HVO braniteljima nedavno postavljen u Sarajevu. „Taj spomenik za mene je ‘cirkus’ i nije dostojanstven. Žali Bože više od 100 mrtvih i kako se s njima danas postupa“, kaže Zoran zaključujući kako je Sarajevo ipak grad vrijedan življenja. „Svima bih savjetovao da ostanu u svom rodnom mjestu da nisu uzaludne žrtve. Ja sam cijeli rat hodao sa šahovnicom na uniformi i na autu, i ništa mi se nikad nije dogodilo. Da jest, vjerojatno bih otišao, ne znam. Ali nije, ovo je moj grad, za njega sam se išao boriti i krv prolijevao. Unatoč tomu, meni je bilo drago što je naš narod otišao, jer da nisu, bilo bi mnogo ranjenih i poginulih. Drago mi je posebice zbog ovih koji su se vratili, iako bih volio da su svi. Nikad nisam povratnicima rekao da su dezerteri jer nas je sad manje mrtvih, a i invalida“, priča naš sugovornik na kraju zahvaljujući Bogu što su svi njegovi najdraži preživjeli rat, a on, iako dva puta ranjavan, može danas hraniti svoju obitelj.

Kaže kako je vjernik od malih nogu, a „ne od ’92.“, te ga je to i održalo. „Vjera je odigrala veliku ulogu u mom životu. Moja je vjera u kući i u crkvi, a bez Boga ništa ne bih postigao“, zaključuje Zoran na čijem životnom primjeru se vidi, a kako je i sam kazao, da je na (bilo kakvom životnom) bojištu jedina pomoć u Boga se uzdati.

Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

hb.hteam.org
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️