HB.hteam.org

Portal hrvata HB

Tko je Gasfin?

hb.hteam.org

 

Gasfin je energetska tvrtka koja je dio grupe Gasfin registrirane u Luksemburgu. Čelnik Gasfina Davor Grgević je predsjednik grupe Eastwel, holdinga koji osigurava investicijski kapital i nove tehnologije tvrtkama u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza (CIS) i Srednjoj Aziji. Gasfin ustrajava na izgradnji kopnenog LNG projekta manjeg od onog koji je prvobitno planirala Vlada RH. Direktor i glavni dioničar grupe Gasfin slovenski je poduzetnik i proizvođač vina Vladimir Puklavec.

 

 Puklavec je postao važan poduzetnik kroz TGE Gas Engineering, tvrtku sa sjedištem u Njemačkoj koja je trenutačno dio grupe Gasfin. Već 2009. godine Puklavec je preko TGE-a pokušao uložiti u izgradnju LNG terminala u Kopru (Slovenija), ali projekt nije dobio odobrenje slovenske vlade. Godine 2017. terminal u Kopru ponovno se razmatrao kao moguće ulaganje, ali konkurentski projekt na Krku već je dobio financiranje putem Programa CEF – Instrumenta za povezivanje Europe EU-a i bio izabran kao projekt od zajedničkog interesa EU-a.

Gasfin Development SA, druga tvrtka koja je dio grupe Gasfin, uključena je u Gani u konzorcij s ruskim plinskim divom Gazpromom. Glasovi oko Puklaveca i Gasfina govore da oni zastupaju ruske interese. Međutim, luksemburški registar ne dopušta da se vidi tko su stvarni vlasnici grupe. Grupa Eastwell, pod kontrolom Grgevića, bila je umiješana u navodno koruptivni slučaj s nekim tvrtkama u vlasništvu predsjednika Uzbekistana Karimova (vidi istragu OCCRP-a „Corruptistan”).

Robert Ježić je švicarsko-hrvatski poduzetnik aktivan u naftnom biznisu od 80-ih godina 20. stoljeća. Na početku poslovanja počeo je surađivati s Vojkom Santrićem, jugoslavenskim biznismenom koji je živio u Milanu, gdje je bio i generalni konzul(suradnik vojne obavještajne službe JNA). Santrić ga upoznaje s Brankom Šrengerom, nekada zaposlen u Genexu u Beogradu (suradnik vojno obavještajne službe JNA). Genex je najveća izvozna tvrtka bivše države, koja je bila usko povezana s jugoslavenskom tajnom službom Udbom. Šrenger pripadnik komunističke elite, bavi se naftnim biznisom preko tvrtke Petraco Oil, osnovana u Milanu 1972. godine. Tijekom tog perioda Ježić  je počeo raditi s nacionalnim naftnim kompanijama kao agent Petraca i često putuje u MOSKVU (zapažen od Službe državne sigurnosti Centra Rijeka, pristaje na suradnju i podnosi izvješća). Tako upoznaje Franju Gregurića, direktor predstavništva ASTRE u Moskvi, koji kasnije postaje hrvatski premijer 1991.-1992. Franjo Gregurić je hrvatski političar, gospodarstvenik. Poznat je kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, a zatim i predsjednik Vlade demokratskog jedinstva. Bio je na poziciji glavnog direktora INA-e. U saboru je bio zastupnik i savjetnik za gospodarstvo predsjednika Franje Tuđmana. Bio je na poziciji potpredsjednika HDZ-a.

U panamskom registru može se pronaći ime bivšeg ex-premijerovog ortaka Roberta Ježića. Tamo se on našao u društvu svoga dugogodišnjeg poslodavca i ‘petrokemijskog’ impresarija, pokojnog Zagrepčanina s adresama u svjetskim metropolama, Branka Šrengera utemeljitelja tvrtke Petraco iz Milana. Podsjetimo, u medijski objavljenom ‘Analitičkom pregledu o Aferi Hypo’ u studenom 2007. godine, u dijelu koji se odnosi na bilješke o Robertu Ježiću pisalao je : ‘Nakon 1990. godine postao je izuzetno blizak s drugom suprugom Branka Šrengera koja je nagovorila svog supruga da otvori predstavništvo svoje tvrtke Petraco u Rijeci i imenuje Roberta Ježića za direktora predstavništva što bi omogućilo poslovanje na novi način’. Nakon 1990.: Veza s Franjom Gregurićem i Brankom Mikšom omogućila je Ježiću ‘ulazak’ u poslove s INA-om. ‘Ježić je ubrzo intenzivirao svoje kontakte s Franjom Gregurićem koji se vratio iz Moskve te su počeli raditi velike poslove, a priključio im se i tadašnji komercijalni direktor Plive Branko Mikša, koji je poslove u okviru Plive Hamburg usmjeravao posredno preko Ježića. Na nagovor Gregurića i Mikše Ježić se upisao u HDZ i dobio člansku iskaznicu s brojem 83. Još više se zbližio s Gregurićem i kad je Gregurić postao predsjednik Vlade RH, počinje za njega obavljati povjerljive i privatno poslovne aranžmane, a ujedno jako širi svoje poslove i zapostavlja Petraco.

Nakon sukoba i razlaza s Brankom Šrengerom, u Hrvatsku Ježić uvodi tvrtku LandmarkChemicals SA iz Laussane, Švicarska, i firmu BMS iz Belgije. LandmarkChemicals i BMS vrlo brzo, već sredinom 1993. i 1994. godine postaju najveći partneri INA-e čiji je generalni direktor Franjo Gregurić.

Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Branko Mikša, Branko Šrenger, Robert Ježić u Hypovom izvješću

U tom Hypovom izvješću još se navodi: “Stručnoj javnosti poznat je famozni posao proizvodnje aromata u rafineriji Rijeka na kojem su Ježić i sponzori na račun INA-e zaradili minimalno 10 milijardi USD. U istom periodu Ježić je u Zugu u Švicarskoj osnovao tvrtku Forus koja je zajedno s INA-om osnovala tvrtku ITT u krugu Rafinerije Rijeka sa ciljem skladištenja i prodaje stiren monomera i drugih sirovina za petrokemijsku industriju (INA je zapravo besplatno stavila na raspolaganje Ježiću svoju infrastrukturu), a za predsjednika nadzornog odbora imenovali su tadašnjeg privatnog konzultanta povratnika iz Moskve Davora Šterna. Nakon što je Gregurić napustio INA-u, njegov nasljednik Andrija Kojaković raskinuo je ugovor s Forusom i cijeli projekt je pao u zaborav. Nakon odlaska Gregurića i Mikše, Ježić političkog pokrovitelja nalazi u Hrvoju Šariniću. ‘Ježić paralelno širi poslove u INA-inim petrokemijskim dijelovima, OKI, DINA, Adriavinil Split, te Polikemu Zadar. Kod svih njih je preko političkih veza postao njihov najveći dobavljač sirovina i kupac proizvoda. Tako je Ježić praktički preuzeo kontrolu nad cijelom hrvatskom petrokemijskom industrijom, posebno nad OKI-jem s kojim je zaključio gotovo kolonijalne ugovore o uslužnoj preradi’, piše u tom tzv. Hypo-SOA izvješću iz 2007. godine. No, panamski registar otkriva zanimljivu kronologiju registracije tvrtki s Ježićem, Šrengerom i ostalim petrokemijskim igračima iz Hrvatske.

Hobotnica panamskih tvrtki

Prvo su 19. studenog 1971. Branko i Inga Šrenger te Ivan Greg osnovali na Panami Oil and Chemical S.A. Zatim su 27. lipnja 1976. Inga, Srećko Kirigin i Robert Ježić osnovali DelfinLtd.  Pokraj iste godine, 23. studenog isti trojac osniva Nilostro Inc. U panamskom trgovačkom registru ostalo je zabilježeno kako su 22. travnja 1980., dakle prije 43 godine, Branko i Inga Šrenger, spomenuti Greg, Milorad Stanić, Robert Ježić te Talijan Angelo Cadenasso postali direktori offshore tvrtke Petraco International Holding Inc. Ltd. Iduće godine, 6. svibnja Inga Šrenger, Kirigin i Ježić osnovali su i offshore tvrtku Korex Ltd. U svim slučajevima za administrativne poslove bili su zaduženi državljani Paname. No, u panamskom registru još se u nekim slučajevima može pronaći ime “tate” petrokemijskog biznisa u Hrvata Branka Šrengera. Tako je u kolovozu 1980. Šrenger upisan s Milovanom Pavlovićem, Miodragom Matićem, Talijanom Maurizio Eliom te odvjetnikom iz Lugana Jean- Pierre Baggijem kao direktor Wellis Ltd. te Mizat Ltd. Inc. Tvrtka Wellis Ltd dovest će Šrengera 1990. u središte velike afere i tragedije o kojoj će pisati svi vodeći španjolski mediji. O tome svjedoči i tekst iz španjolskog dnevnika El Pais od 30. svibnja 1990. u kojoj je opisano kako je nad stanovnikom Švicarske Brankom Šrengerom, kao direktorom Wellis Ltd, otvorena istraga pod optužbom da je skupa s inspektorom Ramónom Iribarrenom odgovoran za eksploziju na brodu za prijevoz nafte koji je plovio pod panamskom zastavom a u kojoj je smrtno stradalo 32 radnika.

Talijanski mediji spominju tvrtku Petraco kao jednu od posredničkih karika u kontroverznim poslovima s naftom koja je u Europu stigla iz iračkog Kurdistana, a navodno ih je vodio zet turskog predsjednika Erdogana. Danas Grupom Petraco upravlja Inga Šrenger. Tvrtka je i danas jedan od najvećih trgovaca naftom iz Rusije, koja njome opskrbljuje Zapad i nakon izbijanja rata u Ukrajini, te dalje ima dugoročni ugovor s ruskom naftnom tvrtkom Neftisa, koja je u vlasništvu obitelji Mihaila Gucerijeva, jednog od najbogatijih ruskih oligarha, koji je od prošle godine na popisu sankcija EU. Među partnerima Petraco grupe bila je ruska državna naftna kompanija Zarubezhneft, koja posjeduje rafineriju u Bosanskom Brodu. Danas je Petraco međunarodna tvrtka sa sjedištem u Milanu, te uredima u švicarskom Luganu, Moskvi, te Singapauru. Šrenger je bio prvi Hrvat čijim su stopama kasnije krenuli njegovi hrvatski petrokemijski nasljednici, poput Andrije Kojakovića, Josipa Jagušta, Vedrana Peršea.

Slavko Linić, Robert Ježić, Vojko Obersnel, Denona

Nakon 3. siječnja 2000. godine Ježić pronalazi novog političkog sponzora. Bivši riječki SDP-ov gradonačelnik Slavko Linić je novopostavljeni potpredsjednik Vlade RH za gospodarstvo te predsjednik Nadzornog odbora INA-e. Na taj način Linić postaje moćni zaštitnik Ježića i njegovih poslova u RH, a s njim dogovara i operaciju kupovine DIOKI-a. Ježić istovremeno prodaje Liniću luksuznu jahtu i to unatoč činjenici što je Linić svojedobno u svojoj imovinskoj kartici zapisao da nema ništa od imetka i unatoč tome što su i Linić i Ježić svojevremeno bili na istoj strani u sukobu s PIF-ovima oko petrokemijske industrije na Krku što potvrđuje njihovo prijateljstvo.

Ježić 2004. kupuje Dioki d.d. zahvaljujući zajmu Hypo Alpe Adria banke.U postupku pretvorbe i privatizacije DIOKI je 1996. godine procijenjen na iznos od 2.021.029.217 kuna ili 294.610.673 eura. Njemačke novine Die Zeit objavile su 2011. dokumente hrvatske obavještajne službe o koruptivnim dogovorima Hypo banke i Sanadera, u izvješću piše: ”…Tada je Ježić dobio ponudu od Žužula da će HDZ riješiti njegov problem i s Fondom za privatizaciju i s Ostojom te da je Sanader njega zadužio da to riješi povoljno za Ježića. U Diokiju je Fond raspolagao s 49% dionica za koje Ježić nije imao novac pa je Slavko Linić naredio Krešimiru Starčeviću da napiše prijedlog Vladi za prodaju tek 25% dionica. Kad je došla Sanaderova Vlada odmah su se počeli kolebati oko Diokija pa je Sanader poslao Žužula na dogovor s Ježićem da dogovori proviziju i gdje će ona biti uplaćena. Sastanak Ježić-Žužul održan je 1. svibnja 2004. u Trstu, gdje je isplaćena i provizija…Žužul je na sastanku s Ježićem u Trstu dogovorio da se milijun eura uplati na tajni račun HDZ-a, što je Ježić prihvatio“

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Viena Capital Partners Gabriela Dielachera od Hrvatskog fonda za privatizaciju kupuje 25% dionica DIOKI-ja za 20,21 milijun kuna (2,65 milijuna eura) i od fondova Darka Ostoje 51% dionica za 19,5 milijuna eura, tako da se 76% dionica DIOKI-ja našlo u vlasništvu Ježićeva DIOKI holdinga AG iz Švicarske za 22,15 milijuna eura. Dioki Holding AG, Robert Ježić jedini zastupnik, temeljni kapital 3,6 milijuna švicarskih franaka, suvlasnik je 75,92% + 1 dionice u Dioki d.d. Zagreb. Komunistička kriminala elita koja je pljačkla narod i u bivšoj državi, samo je istu praksu nastavila i nakon 90-tih. Najvjerojatnije da se u ovom kao i u mnogim drugim slučajevima investiranja radi o opljačkanom i opranom novcu RH za vrijeme rata i u pretvorbi i privatizaciji  koji je preko Hypo banke plasiran u vidu „kredita koji se nikada neće vratiti“. Robert Ježić koji je dio komunističko-udbaške hobotnici za mizeriju postaje većinski vlasnik DIOK-ja kreditom Hypo banke za 7,51% njegove procijenjene vrijednosti iz 1996. godine (a kredite prema Hypo banci nikada ne otplaćuje).

Hypo Alpe Adria Bank je koruška banka koju je austrijska vlada nacionalizirala 2009. godine kako bi se izbjegao njezin bankrot – i bankrot pokrajine Koruške koja je garantirala za njezino poslovanje. Austrijska javnost prozvala ju je „Katastrophenbank“, a većina „loših kredita“ koji su izazvali njezin financijski slom bila je usmjerena prema državama bivše Jugoslavije. Robert Ježić bio je jedan od njezinih najvećih dužnika. Hypo Alpe Adria Bank bila je jedan od glavnih sudionika u Ježićevim ulaganjima u Dioki d.d. i njegove ostale poslove. Korumpirani sustav odnosa između banke i tajkuna bio je utemeljen na Ježićevu bliskom odnosu s premijerom Sanaderom i njegovom političkom strankom HDZ-om. Glavni direktor grupe Wolfgang Kulterer bio je taj koji je podržao inicijalni kredit od 20 milijuna eura za Roberta Ježića koji mu je bio potreban za kupnju Diokija. Sanader, nakon što je najavio ostavku, na svojoj posljednjoj sjednici Vlade pobrinuo se o donošenju odluka o izgradnji LNG terminala upravo na lokaciji Ježićeva DIKOKI-ja u Omišlju.

Nakon što je otkrivena stvarna pozadina njenog poslovanja, ona kriminalna, na vidjelo su izašla i imena svih ljudi koji su se na neki način okoristili njome i koji su održavali njeno poslovanje samo kako bi nastavili imati financijsku korist ili iz straha da ne budu otkriveni. Prema tvrdnjama novinara u svibnju 2015. godine, među akterima navedena su imena poznatih bankarskih šefova, kao što su Wolfgang Kulterer i GünterStriedinger koji su kasnije i pravomoćno osuđeni za gospodarski kriminal, poduzetnici iz Hrvatske Vladimir Zagorac, Ivić Pašalić, Robert Ježić, Ivan Jakovčić, Stevo Žufić, Miroslav Kutle, Milan Lučić, Horvatinčić, Čermak, Barać, Milan Neprotić, Štrok, Slavko Linić, Ivo Sanader, Božidar Kalmeta, Branimir Glavaš i drugi. Banka je 2009. godine nacionalizirana, a procijenjeni loši krediti koji nikada neće biti vraćeni iznose najmanje 8,27 milijardi eura do 13,5 milijardi eura.

Robert Ježić nikada nije bio pod istragom za bilo kakve navodne kriminalne aktivnosti u Austriji. Međunarodni dio kaznenog postupka protiv Ive Sanadera usko je povezan s koruptivnim sustavom oko Hypo Alpe Adria Bank i njihovim ulaganjima u Hrvatskoj. Sud u Zagrebu osudio je 22. listopada 2018. bivšeg premijera na dvije i pol godine zatvora za zločin „ratnog profiterstva“. Prvostupanjska presuda odnosi se na događaje tijekom rata 1994.-95., kada ga je hrvatska vlada angažirala da s bankom dogovori zajam za kupnju nekoliko zgrada kako bi se otvorile nove ambasade u inozemstvu. Prema mišljenju suda, nije postupao u interesu države, nego u interesu Hypo grupe, omogućavajući joj ulazak u Hrvatsku u zamjenu za mito isplaćeno u gotovini u vrijednosti od 5% od  ugovorenog zajma.

Ježić se nagodio s USKOK-om tereteći Sanadera, obećavši da će u državni proračun uplatiti prvo 10 milijuna eura, pa onda 5 namijenjenih, kako je tvrdio za mito Sanaderu, a do danas nije uplaćeno ništa!

Nakon 7 godina što je Robert Ježić većinski vlasnik DIOKI-ja isti donosi plan financijskog restrukturiranja koji je dio predstečajne nagodbe za DIOKI i DINA Petrokemija, kada je ministar financija Linić. U predstečajnoj nagodbi DIOKI prijavljuje gotovo 2 milijarde kuna tražbina, a prema vjerovnicima je priznato 1,52 milijarde, osporeno 184 milijuna, rezervirano 120 milijuna, a neispitanih 144 milijuna kuna. Ježić je tipičnom privatizacijom, najvjerojatnije opranim novcem preko Hypo banke za sitniš postao većinski vlasnik DIOKI-ja, da bi ga zadužio a potom upropastio: zatvoreni pogoni, neisplaćene plaće, neplaćeni krediti, radnici bez posla. Radnici DIOKI-ja navode da je Ježić, prije ulaska DIOK-ja u stečaj na račune tvrtke Adria Oil u Milanu prebacio 12 milijuna eura. DIOKI-ju koji je završio u stečaju ostale su dužne njegove tvrtke kćeri DINA-Petrokemija 11 milijuna eura i Adria Oil 12 milijuna eura

Razlog važnosti LNG terminala je zbog energetske neovisnosti koju Hrvatska osigurava tim projektom, kao i geopolitički, jer bi se smanjila ovisnost Europe o ruskom plinu. Gasfin je od početka 2016. godine u RH osnovao tri tvrtke – Trans LNG (jedan od glavnih ljudi je Mladen Antunović, bivši direktor LNG Hrvatska), Adria Polymers i Trans Eneergy.  Hete Asset Resolution Klangefurt kreće u prodaju cjelokupnog portfelja „neprihodnih kredita“ plasiranih prema Ježičevim tvrtkama u vrijednosti 102 milijuna eura čiji su kolaterali upravo zemljišta Dine, Pirosa, Ćufa, tvrtke Kijac nekretnine i nešto u malom dijelu zagrebačkog Diokija, a kupac tog portfelja (postrojenja i zemljišta) je Gasfin Luksemburg povezan s ruskim Gazpromom.

Nakon urušavanja komunizma, rušenja totalitarne tvorevine i tamnice hrvatskog naroda, te stvaranja hrvatske države, ostvareno prvenstveno voljom hrvatskog naroda za slobodom, komunistički kadrovi transformirali su se jedni  u „socijal-demokrate“ a drugi u „kršćanske-demokrate“. Dojučerašnji zakleti komunisti, kroz pljačku u pretvorbi i privatizaciji koja se odvija i danas u RH bez ikakvih sankcija, oni i njihovi potomci danas su najveći kapitalisti. Kriminalni privatizacijski proces komunističke elite HDZ-a i SDP-a pretvorio se u golemu rasprodaju gospodarskih i financijskih dobara države, uz osobno bogaćenje, a na štetu nacionalne ekonomije.

U ratu obranjena od četnika, stvorena Hrvatska u miru „spaljena“, opljačkana i uništena, a do promjene se može jedino doći kad Hrvati spoznaju i prihvate istinu da je djelovanje komunističkih frakcija HDZ-a i SDP-a sa njihovim satelitima HNS-om, SSSD-om i Možemo, izdajničko i neprijateljsko djelovanje spram vlastitog naroda i hrvatske države, da su jednako krivi i odgovorni za ovo novo stanje ropstva.

Piše: Mihael

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️