14. siječnja 1992. osnovana Hrvatska zajednica Usora. Službenim osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane (HVO) (8. travnja 1992.) HZ Usora se povezala sa ostalim hrvatskim zajednicama, a krajem 1992.

 

Usora je ušla u sastav jedinstvene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

 

Hrvatska zajednica Usora je bila teritorijalno-administrativna zajednica hrvatskog naroda u BiH. Predstavljala je političko i vojno samoorganiziranje Hrvata usorskog kraja zbog nespremnosti vlasti u Sarajevu da bilo što poduzme pred Srpskom agresijom.

Prva Hrvatska zajednica je bila Bosanska Posavina osnovana 12. studenoga 1991., zatim Hrvatska zajednica Herceg-Bosna 18. studenoga 1991., zatim Usora, te poslije nje Hrvatska zajednica Središnja Bosna 27. siječnja 1992. godine, te HZ na prostorima Soli i Vrhbosne.

Osnivanje hrvatske zajednice ničim nije dovodilo u pitanje svoju podršku državnoj neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Zajednice su se osnovale prema ustavu SRBiH koji dopušta stvaranje zajednica općina i mjesta.

Uskoro se HZ Usora povezala s ostalim hrvatskim zajednicama u BiH i potkraj 1992. godine ušla je u sastav jedinstvene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (Posavina, Središnja Bosna, Hercegovina). Ušao je sjeverni, slobodni dio, jer Srbi su zauzeli južni, komušanski dio Usore.

Hrvatska zajednica Usora obuhvaćala je prostore naseljene Hrvatima od najsjevernijih sela u usorskoj dolini, sa preko 35.000 stanovnika, od najsjevernijih sela u usorskoj dolini: Prisade, Makljenovac, Ularice, Alibegovci, Sivša, Srednja Omanjska, Omanjska,Bejići, Miljanovci Jeleči, Lončari, Blaževci, Bobare, Putešić, Potočani, Cerovac, Jelah, Rosulje, Žabljak, Rakovice, Medakovo, te hrvati koji žive u Doboju, Tešnju, preko Teslića, Studenaca i Slatine do Rajševa.

Hrvatska područja u rajonu Teslić-Komušina bila su uvezana u HZ Usora sve do prekida komunikacije (grad Teslić) sa sjevernim dijelom Zajednice tj. sa današnjom općinom Usora.

Obzirom na situaciju, bilo je prirodno da se otvaranjem komunikacije preko Dubrava područja od Studenaca do Rajševa, kao zaseban rajon, uvežu u tadašnju Hrvatsku zajednicu Središnja Bosna, odnosno sa Žepčem, što je i učinjeno 24. svibnja 1992. godine.

Već slijedeći dan kreće velika ofenziva u rajonu Gornje Komušine, koja se u narednim tjednima proširuje i sa teslićke strane napadom na Studence. Sve regionalne zajednice kasnije su zajednički uvezane u vrhovnu HZ Herceg-Bosna, koja je organizirana kao politička, kulturna, ekonomska i teritorijalna organizacija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, osnovane kao odgovor na Srpsku agresiju, te organiziranje Hrvata za samoobranu.

Na temeljima Hrvatske zajednice Usora osnovana je današnja općina Usora u čijim okvirima živi gotovo 9.000 osoba, od čega 95% Hrvata.

Hrvatska naselja južno od Teslića koja su prvobitno bila dio Hrvatske zajednice Usora, a kasnije HZ Središnja Bosna, nakon Daytona ostala su u Republici Srpskoj iako je to kompaktno područje u središnjem toku rijeke Usora koje je brojalo oko 7.000 Hrvata i koje je bilo naslonjeno na većinski hrvatsku općinu Žepče. Hrvatska javnost i danas smatra da su pregovarači u Daytonu napravili veliku grešku što su Republici Srpskoj ostavili ovo područje zajedno s najvećim Marijanskim svetištem Vrhbosanske nadbiskupije.

Crte bojišnice između Muslimansko-bošnjačke takozvane “Armije RBiH” i Vojske Republike Srpske (VRS) prema Hrvatskom vijeću obrane (HVO), je stvorilo Žepačku enklavu, koja je bila odvojena od Usorskog kraja.

Usora se nalazila na važnom geostrateškom položaju za Srpsku stranu. Prostori Usore pod kontrolom Hrvata bili su od Doboja i Teslića udaljeni svega dva kilometra.

Doboj je veliko željezničko i cestovno raskrižje i tu je prolazila logistička podrška za bosanske Srbe u Ozrenu koridorom koji je spajao područja koja su kontrolirali Srbi u Republici Srpskoj i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj.

Srbi su pokušavali osvojiti Usoru i etnički ju očistiti kao i sve druge osvojene prostore, no napadi Užičkog i Krajiškog korpusa bili su bezuspješni.

Srpnja 1992. zapovjedništvo HVO-a u Središnjoj Bosni osniva četiri niža teritorijalna zapovjedništva da nadziru operacije u raznim općinama, a poslije i taktičke brigade. Treća operativna grupa preuzela je odgovornost za Žepče, Usoru, Zavidoviće, Maglaj, Teslić i Tešanj.

Zbog položaja Usore na tom prometnom pravcu koji vodi od Teslića do Doboja, te dalje sve do Bijeljine i dalje prema Srbiji, Usora i Tešanj bili su izloženi stalnim Srpskim napadima.

Uskoro su Usorani pali u okruženje. Isključen im je dovod struje, opskrba gorivom onemogućena, zalihe hrane su nestajale kao i lijekovi i sanitetski materijal.

Muslimansko-bošnjačka Tzv. “Armija RBiH”, za razliku od susjedne enklave Žepče, nije napadala Usoru iz razloga što su Hrvati činili prirodnu branu naspram Srpskog agresora na mjestu koji za Muslimane-bošnjake nije bio od strateške važnosti.

Izbijanjem muslimansko/bošnjačko-hrvatskog sukoba, Muslimansko-bošnjačka tzv. “Armija RBiH” napada Hrvate širom Središnje Bosne, pa i susjednu enklavu Žepče, u napadima osvojila je dio prostora iz kojih su masovno protjerali Hrvate i etnički očistili prostore od Hrvata.

Na području enklave Usora djelovala je 110. brigada HVO Usora. Prostor Usore je bio pod HVO Operativnoj zoni Središnja Bosna, odnosno Zbornim područjem Vitez.

Unatoč odsječenosti od susjedne hrvatske enklave, enklave Žepče, koju su napadali i tzv. “Armija RBiH” i VRS, Usora je opstala sve do Daytonskih pregovora kao enklava te danas čini općinu Usora. Usora, uz Žepče, je ostala prkosno i ponosno srce Herceg-Bosne.

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️