Želja da se rat zaustavi za nas je bio primarni cilj

Krešimir Zubak, supotpisnik Washingtonskog sporazuma

U jeku posljednjeg rata na prostorima BiH međunarodna je zajednica inicirala niz mirovnih pregovora koji su odreda doživljavali propast. I sve je tako bilo do sporazuma potpisana u Washingtonu. Hrvate iz BiH tada je predstavljao gosp. Krešimir Zubak s kojim smo se prisjetili tih povijesnih događanja.

Bogata biografija našega sugovornika, koju je zbilja teško svesti na nekoliko rečenica, otkriva da je rođen 1947. u Doboju te da je po struci pravnik. Diplomu je stekao na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a prvo zaposlenje našao u svom rodnom gradu. Od 1980. do 1984. bio je doministar pravosuđa u tadašnjoj SR BiH te potom predsjednik Višeg suda u Doboju.

U prijelomnim vremenima 1990-ih uključio se u postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i bio teško ranjen i operiran u bolnici u Tešnju. Hrvatska zajednica Usora predložila ga je za dopredsjednika HVO-a HZ H-B te je zbog imenovanja na tu službu otišao u Hercegovinu. Od 1993. bio je ministar pravosuđa i uprave te od 1994. predsjednik Predsjedničkoga vijeća Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Kao takav vodio je pregovarački tim Hrvata iz BiH u Washingtonu u ožujku 1993. Između ostaloga, poslije ostavke Mate Bobana 4. travnja 1994. bio je predsjednik HR H-B te prvi predsjednik novoformirane Federacije BiH. Na prvim Opći izborima u BiH 1996., izabran je za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Danas gosp. Zubak nije politički aktivan, nego ima svoj odvjetnički ured u Sarajevu i bavi se poslovima iz svoje struke. No, kao svjedok jednoga vremena, koje i danas u znatnoj mjeri određuje sudbinu ljudi u BiH, bio nam je adekvatan sugovornik koji smjerokazno otkriva povijesne događaje i tijekove.

Sjetim se kako sam tada bio u iluziji da bi Švicarska i Belgija sa svojim unutarnjim uređenjem mogle biti primjer i načelan model za BiH, kao održivu višenacionalnu zajednicu. Daytonski mirovni sporazum razbio mi je tu iluziju. Od kućnog odgoja pa nadalje do pravničkog obrazovanja učen sam i tako formiran da poštujem važeći pravni poredak, ma što o njemu mislio. Poštujem tako i „daytonski“, ali mislim kako je on nepravedan i da kao takav ne može biti temelj našeg međusobnog pomirenja, što je uvjet stabilnosti BiH.

Kada sam nakon ostavke Mate Bobana, negdje krajem siječnja 1994., čini mi se, upućen u Ženevu da bih prvi put sudjelovao u nekim pregovorima o BiH – u pitanju je bio Owen–Stoltenbergov plan (unija tri republike) koga su već u osnovi prihvatile sve tri strane, pa su, čak, Izetbegović i Krajišnik u vezi s njim rujna 1993. potpisali dvostrani sporazum po kome će se nakon dvije godine trajanja Unije omogućiti njihovim republikama pravo na odcjepljenje – shvatio sam da je između predstavnika buduće muslimanske republike Silajdžić, Komšić i Lazović te srpske koju je predvodio Karadžić, teško očekivati dogovor.

U stankama tih pregovora u kojima sam, uglavnom, bio pasivan, kontaktirali su me izravni posrednici u pregovorima, ali i neki iz važnijih članica međunarodne zajednice koji su pratili te pregovore u kojima sam iznio svoje viđenje kako se zemljopisno razgraničenje u području Brčkog gdje je tražen pristup rijeci Savi za muslimansku republiku u tim pregovorima, neće moći postići, kao i u BiH uopće, te da je to moguće samo kantonalnim uređenjem poput švicarskog.

Pregovori po tom planu su propali, a onda je uslijedila američka inicijativa da se hrvatska i muslimanska (H-M) strana dogovore kako bi prestao sukob HVO-a i Armije RBiH. Za nas to nije bio problem jer su Amerikanci prihvatili ideju kantonalnog uređenja. Nije točan narativ kojim ovdje u Sarajevu sebe žele prikazati kao inicijatore dogovora, kao ni to kako neki, koji su prije toga pisali prosvjedne izjave protiv kantoniziranja BiH, sebe žele predstaviti kao idejne promotore i stvaratelje Washingtonskog sporazuma.

Dakle, nikakvo stanje na ratištu, očaj ili bilo što drugo ni mene ni one koje sam predstavljao nije motiviralo da se dogovor na H-M relaciji postigne. Ovo utoliko prije što su Hrvati i prije referenduma o neovisnosti BiH predlagali kantonalno uređenje BiH, a na tom načelu su sačinjeni i prethodni mirovni planovi: Cutilierov i Wens-Owenov plan koje smo bezrezervno prihvatili. Želja da se rat zaustavi za nas je bio primarni cilj.

Stanje u kome se nalazi BiH je vrlo kompleksno i danas, a tijekom rata bilo je još kompleksnije. Vidimo da se ni u ratu ni danas u njemu ne snalaze ni oni koje podrazumijevamo pod sintagmom međunarodna zajednica. I unutar Katoličke Crkve bilo je različitih mišljenja kako prevladati i izići iz stanja u kome smo se nalazili. Ona su u dobroj mjeri uvjetovana stanjem na pojedinim područjima na kojima se službovalo. Razgovaralo se s njima, ali postići konsenzus po svim pitanjima u takvim uvjetima bilo je vrlo teško. U osnovnim pitanjima, kao što je pitanje pravne i političke ravnopravnosti našeg naroda s drugima, decentralizacije BiH, naše jedinstvo, opstanak BiH, nisu bili upitni između političara i Crkve.

Činjenica da smo mi, Hrvati, prihvaćali sve mirovne sporazume koji su dolazili od međunarodne zajednice, zorno dokazuje ono što sam Vam iskazao – našu želju i nastojanje da se rat okonča i da kroz mirovne pregovore osiguramo naše političke ciljeve: razdruživanje s Jugoslavijom i neovisnost BiH, decentralizacija BiH i unutar nje raspolagati instrumentima za zaštitu vitalnih interesa.

Što je motiviralo drugu stranu, ne želim spekulirati. Većina naših političara, i ne samo oni, mišljenja su kako ta strana Washingtonski sporazum vidi samo kao prolaznu postaju za vlak koji će njih, uz sekundiranje onih koje će iz reda drugih naroda instalirati u strukture vlasti, dovesti do prvog cilja, tzv. građanske države, „a poslije ćemo kako mi hoćemo“.

U Washingtonu su postavljeni temelji Federacije Bosne i Hercegovine kada je također istaknuta „puna nacionalna jednakost“. U čemu bi se ona zrcalila?

Problem je, međutim, u realnom stanju političkih odnosa i nastojanjima brojnijeg naroda da na sve moguće načine onemogući ili oteža ostvarivanje tih prava, koristeći nedorečenosti u važećem pravnom sustavu, te uguravanjem u vlast ljudi iz reda hrvatskog naroda, ljudi bez integriteta koji svoju nacionalnu odrednicu koriste kao monetu za ulazak u vlast ili, pak, ljudi koji se lažno predstavljaju kao Hrvati.

Kvalifikacija „udruženi zločinački poduhvat“ tema je za sebe i ona se ne može vezati za tretman HR H-B u Washingtonskom sporazumu. U svezi s tim ovdje se neobaviještenim ljudima predstavlja kako je to bilo suđenje HR H-B-u ili HVO-u što je apsolutno netočno. Nikada se nije sudilo ni HVO-u ni Armiji BiH, nego pojedincima, to zna svatko tko iole poznaje kazneno pravo. Ali tako se manipulira javnošću kako bi se razvio ili održao animozitet prema svemu što je hrvatsko.

Inače, tretman HR H-B uređen je prijelaznim odredbama Ustava FBiH, što nikako nije odgovaralo drugoj strani jer je stavljan u korelaciju s RBiH. To je bio razlog što je prvi dio pregovora u Daytonu bila „na tapetu“ Federacija BiH i problemi u njezinu funkcioniranju, a završen je dokumentom o „oživotvorenju Federacije BiH“. Suština tog dokumenta je da uspostavom federalnih tijela vlasti i federalnog pravnog sustava prestaje funkcioniranje tijela vlasti bivše Republike BiH i tijela vlasti HR H-B. Radilo se, dakle, o paralelnom prestajanju funkcioniranja obiju vlasti i prestajanju važenja propisa koje su u vrijeme trajanja te vlasti donijele, a što je u dobroj mjeri već bilo uređeno prijelaznim odredbama Ustava FBiH.

Već sam Vam u odgovoru na prethodna pitanja kazao koji su bili i jesu naši politički ciljevi i na čemu su zasnovani, i citirao sam Vam odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali nisam ukazao na politički dokument: završni akt (helsinške) Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji od 30. lipnja 1975. u kome se kaže kako su države sudionice dužne poštovati ravnopravnost naroda i njihovo pravo na samoodređenje djelujući u skladu s odgovarajućim normama međunarodnog prava.

O svom političkom položaju, o svom gospodarskom, kulturnom i svekolikom razvitku dakle odlučuje politički narod koji na to ima pravo, a može odlučivati neposredno – referendumom ili preko političkih predstavnika koje je taj narod izabrao, a ne preko onih predstavnika koje je u ime njega izabrao drugi narod. I takvo što nije ni propisano, niti je u duhu Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Ali, kao što sam kazao, zbog nedovoljne preciznosti pravne regulative to se događa, što, nažalost, oni koji u ime međunarodne zajednice ovdje arbitriraju, previđaju i toleriraju. Raznih „komšića“, ljudi bez integriteta i morala, bilo je i bit će i sve dok se to pravno ne onemogući, BiH nema budućnosti i idućih 30 godina još ćemo govoriti o njezinu integritetu.

Da, moglo bi se o tome govoriti, ali to je pitanje za R. Hrvatsku i njezinu praksu da, kako bi za sebe osigurala neke koristi, podlegne zahtjevima utjecajnih članica međunarodne zajednice, kada su u pitanju prava i interesi Hrvata u BiH.

Hrvati su u BiH zavičajno vezani za svoj kraj i ta ljubav nije upitna. Kada je u pitanju država BiH, stvar stoji drugačije i teško će se promijeniti sve dotle dok se ograničavaju prava hrvatskog naroda, kao što je praksa brojnijeg naroda da u ime Hrvata biraju predstavnike hrvatskog naroda u strukturama vlasti.

Odgovor na ovo pitanje sadržan je u odgovoru na prvo pitanje.

Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com