RAZOBLIČAVANJE DUGOGODIŠNJE POLITIKE
Oni koji su u politici i koji prate političku doktrinu „stožernika“ odavno već znaju tko su po Čoviću Hrvati u BiH, a tko su Hrvati samo u slučajevima kada potreba to nalaže. Da su radi samo o Čovićevom političkom trendu takvo politikanstvo bi mu se moglo pripisati kao osobni hir. Međutim, iza gnjusnog definiranja hrvatskog bića u Bosni i Hercegovini ne stoji samo Čović nego je riječ o jednoj retrogradnoj politici koja je na snazi više od 30 godina, a Dragan Čović je „samo“ eksponent te politike. Reklo bi se reprezentativan eksponent, jer Čović uistinu čvrsto drži uzde te politike i svakodnevno ju sve više razobličava bez ikakvog ustezanja i obazrivosti.
Pravo lice te politike skrivano je godinama. No, unazad par godina kao da nema više potrebe da se bilo što skriva. Nego se javno i otvoreno ide ka beskompromisnoj finalizaciji ratnih ciljeva i dugogodišnje politike koje nemali broj mutavaca još nije svjestan.
Povod za ovaj tekst je izjava Dragana Čovića u Mostaru na finalu obilježavanja 32. godišnjice utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane. Čović se obratio novinarima riječima; „Da nije bilo HVO-a ni hrvatski narod ne bi ostao na svojim vjekovnim ognjištima niti bi BiH mogla govoriti da ima svoje dimenzije, još ne savršenog društva, ali društva koje lagano ide ka europskim integracijama“.
Pomalo klišeizirana i prigodna izjava koja na prvu djeluje bezazleno, otrcano. Što bi rekli, već viđeno. Tako i jeste. Međutim, u toj izjavi je sadržan i sukus jedne politike i netko tko ima obraza teško da bi se usudio javno ju izreći. Ono o nesavršenom društvu i kretanju BiH prema europskim integracijama za ovaj tekst nevažan je dio Čovićeve izjave. Pozabavit ćemo se onim što je rekao u prvom dijelu ove citirane izjave. A taj prvi dio kaže da nije bilo HVO-a hrvatski narod ne bi ostao na svojim vjekovnim ognjištima… Antologijski rečeno, jer upravo ta teza govori tko su Hrvati u BiH, kakvu politiku su vodili i kuda hrvatska politika u ovoj državi ide.
Mnogi će se čuditi ovom komentaru kao pura dreku. Logično, jer ti „mnogi“ ma tko bili i ma koliko ih bilo su bezveznjakovići koji ne znaju koliko je od usta do nosa i umjesto da se čuvaju Danajaca kada im darove nose oni ih grle kao najrođenijeg svoga.
Da ipak malo dodamo uvoda u ovu priču prije nego prijeđemo na komentar ove Čovićeve izjave koja je oslikala politiku HDZ BiH od devedesetih godina prošlog stoljeća pa do današnjeg dana.
Vratimo se na prve višestranačke izbore u BiH. Prije njih održani su prvi višestranački izbori u Republici Hrvatskoj. Tamo je premoćno pobijedio HDZ. Onaj tko pozna mentalitet Hrvata u BiH mogao je znati da će i u BiH kod Hrvata HDZ osvojiti plebiscitarnu većinu. A taj mentalitet nam kaže da je u Hrvatskoj pobijedio HSP i u BiH bi Hrvati mahom glasali za HSP. Da je u Hrvatskoj pobijedio HSS i u BiH bi se Hrvati masovno okrenuli HSS-u. Pa slobodni smo reći da je kojim slučajem u Republici Hrvatskoj pobijedio SDP gotovo da smo siguran da bi i u BiH Hrvati ostali vjerni SDP-u. Eto, mentalitet je objašnjen. Komu sada nije jasno, neće nikada ni saznati niti će razumjeti kako politički razmišljaju Hrvati u BiH i koliko je spontanosti, emocije, ali i prostodušnosti u njihovim genima.
No, pobjedom HDZ-a BiH nije sve riješeno, jer HDZ BiH nije ustrojen kao HDZ u Republici Hrvatskoj. Dok su u RH u HDZ-u glavno kolo vodili vedete SDB-a (udbe) i istaknuti članovi Saveza komunista prerušeni u hrvatske nacionaliste u Bosni i Hercegovini hrvatski nacionalisti su bili dominantni u ovdašnjem HDZ-u. Jer HDZ BiH je za bosanskohercegovačke Hrvate bio nacionalni pokret i oličenje političke stranke koja će Hrvatima donijeti nacionalnu emancipaciju i slobodu koju nisu imali u komunističkoj Jugoslaviji. Doduše, u vrijeme tih prvih višestranačkih izbora, bosanskohercegovački Hrvati uglavnom nisu zali tko je i što je HDZ u Hrvatskoj. Neki ne znaju ni danas. Da su znali političko kolo sreće bi se vjerojatno drukčije okrenulo.
I u HDZ BiH je bilo udbaša. Oni pak ovdje nisu mogli doći do izražaja. Bili su u manjini.
Zna se gdje je bilo grotlo udbaškog kadra u HDZ BiH. A gdje drugdje nego tamo gdje je UDBA (SDB) imala svoje najjače ćelije. A imala ih je tamo gdje je postojala najveća opasnost od reustašizacije Hrvata. Pogađate, u Zapadnoj Hercegovini.
Popis iz 1991. godine kaže da su hercegovački Hrvati činili jednu trećinu beha Hrvata, dok su preostale dvije trećine među Hrvatima bili Hrvati nastanjeni u Bosni. Dakle, bosanski Hrvati su unutar stranke imali dvotrećinsku većinu i sve političke odluke koje je HDZ BiH donosio ovisile su o volji članstva HDZ-a BiH iz Bosne.
Međutim, UDBA ne miruje. Cilj je postići dominaciju unutar HDZ-a i na taj način preuzeti politički primat kod bosanskohercegovačkih Hrvata. Bilo je tu više pokušaja da se HDZ BiH preotme. Primarno je bilo važno preuzeti poziciju predsjednika stranke. A onda autoritativnim upravljanjem strankom moglo se uraditi što se htjelo.
Političkim smicalicama lako se vršio pritisak na aktualne predsjednike HDZ-a BiH i oni su svi redom ili podnosili ostavke ili su bili smijenjeni političkim dekretom iz „komiteta“. Ali svaki put kada je na saboru stranke biran novi predsjednik uvijek je izabran onaj većinskom voljom bosanskih Hrvata i uvijek je to bio neki član HDZ-a s prebivalištem u Bosni.
Dakle, legalno se nije moglo učiniti ništa. Tada konkretnije i otvorenije nastupa HDZ iz Hrvatske koji delegira Stjepana Mesića i on vrši pritisak i po zapovjedi se smjenjuje aktualni predsjednik HDZ BiH Stjepan Kljuić. Bira se novi predsjednik stranke, ali ponovo UDBA ne uspijeva nametnuti svoju vedetu Matu Bobana nego zastupnici HDZ-a biraju profesora iz Sarajeva Milenka Brkića.
Bio je samo osam mjeseci (na čelu HDZ BiH) jer se nije slagao s Tuđmanovim idejama o podjeli BiH i o marginaliziranju bosanskih Hrvata. Svjedoci smo da je bio ustrajan u stavu da je cijela BiH i hrvatska zemlja i da je interes bh. Hrvata kao i Republike Hrvatske cjelovita BiH. Brkić je znao graditi odnose i s pripadnicima drugih naroda, što je u BiH od kapitalnog značenja. Predsjednik Brkić je pokušavao da HDZ dograđuje prijateljstvo s SDA – SDS je jasno kazao oružjem da ne želi ništa zajedničko – radi zajedničkog otpora srpskoj agresiji, ali se to nekima u Zagrebu nije sviđalo. I stoga je smijenjen. Dobro se sjećam toga sastanka u Ljubuškom na kojem je prvi put javno nastupio novi izvršni direktor HDZ RH dr. Ivić Pašalić sa zadatkom od predsjednika Tuđmana da izvrši smjenu Brkića. Uz Pašalića i Matu Boban, Jozo Marić je bio udarna igla toga udara. Badava su neki pozivali kao npr. pokojni hercegovački provincijal fra Drago Tolj da se to ne radi. Znalo se kud to vodi, ali spasa nije bilo. Kasnije je Boban postao predsjednik HDZ-a.
Da, tako je skončala demokratska volja Hrvata iz BiH. Dolaskom Mate Bobana zapečaćena je svaka volja bosanskih Hrvata, a budući da je njegov izbor odgovarao nalogodavcima nije više bilo pritisaka ni pokušaja smjena čelnog čovjeka stranke.
Prvi Bobanov potez je bio premještanje središnjice stranke iz Sarajeva u Grude. Potez koji je sve nagovijestio. Čin koji je odredio politiku beha Hrvata i koji prosijao „žito od kukolja“. Ili bolje je reći koji je prosijao kukolj od žita.
Kroz naredne godine mijenjali su se čelnici HDZ-a. Svaki put zbog prisile. Da li zbog smrti vođe (Boban) ili zbog bijega od hapsane (Jelavić), ali nikad novi predsjednik HDZ BiH više nije biran u demokratskoj proceduri. Iako je svaki izbor predsjednika stranke formalno bio po stranačkom statutu. Za novog predsjednika stranke uvijek je biran čovjek s pedigreom SDB-a ili KOS-a. I uvijek iz Zapadne Hercegovine. Smjenom Milenka Brkića (studeni 1992.) nikada više bosanski Hrvat nije mogao biti ni kandidat za predsjednika HDZ-a BiH iako su cijelo vrijeme bosanski Hrvati bili brojniji u stranci.
Možda malo duži uvod, ali bio je nužan da se podsjetimo tko je i što je HDZ BiH i kakav mu je svjetonazor. Bez ikakve sumnje od preuzimanja stranke od strane Mate Bobana pa do današnjih dana HDZ vodi jednu te istu politiku. Dugo godina pravo lice te politike bilo je skrivano. Trebalo je imati petlju pa reći ili dati do znanja da su Hrvati u Bosni prekriženi radi interesa jedne skupine ljudi koja je imala i još uvijek ima fiks ideje o rješavanju hrvatskog pitanja u BiH. Istina, još uvijek se ta ideja zamotava u celofan pa se još lakovjerni znaju nasukati kao brod u plitkoj vodi.
No, veliki vođa, drug Dragan, sve se više eksponira ne krijući stvarne ciljeve politike koju predvodi.
U stvari nema više što ni kriti. Hrvati u Bosni su i formalno svedeni na nacionalnu manjinu. Pa čak i ako ih negdje ima u nekom malo većom broju ta činjenica se ignorira i „stožerna stranka“ Hrvata baš djeluje na način da toj skupini ne daje na značaju. Kada se treba predstaviti kao svehrvatski lider onda drug Dragana ne mrzi posjetiti ni zadnju zabit, jer na taj način lakovjernima odašilje poruku kako je on uistinu vođa cijele nacije. Sve do zadnjeg čovjeka.
Dovoljno je zapratiti samo Čovićeve medije. A ima ih pofajn. Već par godina u njima se izvještava isključivo iz hercegovačkih gradova. Postoje tzv. nacionalni portali koji se tako predstavljaju i imenom i prezimenom, a koji u godini dana na svojim stranicama ne objave ni jednu vijest iz Bosanske Posavine. Iz Orašja koje je sjedište jednog od tri kantona s hrvatskom većinom. Ako i bude kakav prilog onda je to Čovićeva posjeta Posavini i sl. Ali uistinu rijetko. To naravno nije slučajno. Kako braća Srbi kažu „Granice postoje“. A u konto tih granica ovi „nacionalni“ portali znaju pokoju vijest objaviti iz rubnih područja koja se nalaze u središnjoj Bosni. Zlu ne trebalo. Razlog postoji.
I da se sada vratimo na Čovićevu izjavu u kojoj kaže: Da nije bilo HVO-a ni hrvatski narod ne bi ostao na svojim vjekovnim ognjištima…
Bilo je HVO-a u malo više općina nego Čović misli. Ali se nije desilo po Čovićevoj da je HVO sačuvao narod na svojim vjekovnim ognjištima. Jer sa puno stoljetnih ognjišta (Čović sada može slobodno rabiti termin „vjekovnih“ umjesto „stoljetnih“, nema više potrebe da se pretvara) Hrvata, mahom u Bosni izgubilo, a branio ih je HVO?! Bio bi poduži popis nabrojati ih sve. Zna to Čović i nije on lud. A još manje je neinformiran.
Samo bi bilo lijepo pitati ga… Njega ili njegove prethodnike kako su mislili riješiti pitanje polovine bosanskohercegovačkih Hrvata koji nisu živjeli u mjestima s hrvatskom većinom, jer otprilike polovina od ukupnog broja beha Hrvata živjelo je u mjestima sa bošnjačkom ili srpskom većinom. Da im možda recept nije bio kao u primjeru Mostara? Ili je samo Mostar bio tako važan dok se sve druge predalo na pladnju ratnim protivnicima. Pa i onima koji su stvoreni da budu ratni protivnici jer se ciljevi HDZ-a kojeg predvodi UDBA nisu mogli ostvariti drukčije nego zametnutom kavgom. Rezultat takve politike su brojne žrtve, ali i mnoštvo prognanih i protjeranih sunarodnjaka koji su debelo platili cijenu jedne nepromišljene, neprincipijelne i izdajničke politike. Zato je od Dragan Čovića više nego drsko što izjavljuje da je HVO obranio Hrvate. Ako su po Čoviću samo Hrvati koje je HVO spasio, a drukčije se ne može protumačiti onda mu bez ikakvog ustezanja treba prišiti etiketu nacionalnog izdajnika. HVO jeste podnio veliki teret u obrani hrvatskog naroda, ali ruku na srce u mnogim mjestima nije uspio. A povrh toga politika HDZ-a nije ništa učinila da zaštiti ili da bar pokuša zaštititi interese Hrvata koji se nisu mogli organizirati kroz HVO. Prepustiti te Hrvati sudbini može samo podla i bezobzirna politika. A koliko je ona uistinu loša bila vidi se i po egzodusu Hrvata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, pa i iz onih krajeva koje je HVO obranio. Jer ono što nisu uspjeli vojska RS i ABiH uspio je HDZ. Ono što nisu uspjeli Turci u 500 godina uspio je HDZ za 15 godina.
No, za dobar dio Hrvata Čović je i dalje veliki vođa. To su ipak oni Hrvati koje je HDZ udomio i koji preko državnih jasala vraćaju stranci dug. Čovićevi namjesnici, sluge i uvlakači revno se odužuju partiji. Redovito odrađuju svaku vođinu zamisao bez da itko smije pisnuti i konfrontirati mu se na bilo koji način ili po bilo kojem pitanju. Već viđeno, ali u Sjevernoj Koreji. Doduše, još ne rigaju suze za velikim vođom na spomen njegovog imena kao u Sjevernoj Koreji, ali ne treba iznenaditi ako se i to desi. A možda se i ne desi jer nitko od njih ne voli Čovića, osim što se mora radi podilaženja i stranačkih pozicija i benefita.
Zanimljivo, čak i oni koje HVO nije obranio (ili je jedva neplanirano obranio) i koji po Čoviću nisu na svojim stoljetnim ognjištima (ili su igrom slučaja, jer su im to omogućili drugi) ponašaju se kao prave pudlice i natječu se tko će biti veća Čovićeva ulizica. Takvi su mu izgleda najvjerniji. Pa neka netko objasni takvu lobotomiju.
Autor:herceg-bosna.com
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Govor američke veleposlanice Dorothy Shea u Vijeću sigurnosti UN-a označava povijesnu prekretnicu – Washington više ne želi “graditi nacije”.
U Čitluku pokopan fra Petar Krasić: Hercegovina se oprostila od ikone Blidinja
Hrvatski veterani o zastavi Herceg-Bosne: “Ili će se vijoriti, ili nas neće biti”