Milan Ilinić (1918. – 2002.)
novinar, publicist, pravnik
Iz knjige Tihomira Dujmovića Hrvatske novinarske tragedije 1945.-1995. (2017.) doznajemo, među ostalim, da je od 352 hrvatska novinara samo njih 27 smjelo nakon „oslobođenja” nastaviti s radom u svojoj profesiji. Svi ostali bili su rastjerani, za stalno ušutkani ili pobijeni. To se (pre)često zaboravlja, odnosno o tome se šuti! Ali i danas, u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj, kako se želimo hvaliti, domoljubniji su novinari ušutkani. Ta, sad slijedimo europske vrijednosti pa su nepoćudni samo marginalizirani. Da nije podcasta i portala, ne bismo mogli ni zucnuti.
Jedan od poznatih hrvatskih novinara koji je imao sreću izbjeći oštricu mača komunističke „pravde” i nastaviti pisati u slobodnom svijetu bio je i čovjek s kojim ćemo čitatelje ovdje upoznati.
Ključi podatci
Milan Ilinić rođen je u Zagrebu 15. listopada 1918. godine. Tu je završio gimnaziju (1936.) i studij prava (1940.). Već u mladim godinama, počevši od 1934. pa do kraja Drugoga svjetskoga rata, a potom u emigraciji, bavio se novinarstvom. 
Objavljivao je reportaže, novinarska izvješća, komentare, humoreske i filmske prikaze u više hrvatskih tiskovina, uključujući i sljedeće: Vrtić, Jutarnji list, Omladina, Zagrebački list, Slobodna riječ, Gospodarstvo, Hrvatski narod, Nova Hrvatska, Novine, Spremnost i Pokret. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio je i ravnatelj Promičbenoga odjela te dramaturg zagrebačke podružnice njemačkoga filmskoga društva UFA (Universum Film – AG, utemeljeno 1917.).
U svibnju 1945. uspio je izbjeći u Trst i u tamošnjem izbjegličkom logoru radio je za novine Giornale alleato. Prošao je i kroz druge logore u Italiji i Njemačkoj te se konačno nastanio u Münchenu. Tu je u teškim poratnim izbjegličkim prilikama studirao novinarstvo i ostao vjeran tom zvanju do kraja života. Njegova izvješća, analize i komentari objavljivani su ponajviše u Danici (Chicago) te u sljedećim emigrantskim glasilima: Hrvatski glas, Drina, Obrana, Hrvatska država (München), Hrvatska revija, Slobodna Hrvatska, Hrvatski kalendar (Chicago) i u listovima iseljenih Nijemaca Der Volksbote i Der Donauschwabe. Nakon oslobođenja Hrvatske njegove dopise objavljivao je tjednik Hrvatski obzor u Zagrebu. Na njemačkom je objavio više brošura vezanih uz pitanja hrvatske povijesti, slobode i nezavisnosti. U prvim poratnim godinama pisao je pod pseudonimima: Božo, Erih, Hanzi i Ivan Ilinić.
Objavio je knjige Čudni ljudi (Zagreb,1944.), Beogradski protokol i Hrvati (München, 1966.) i Utajena istina (Berlin, 1970.). Nadalje, njegovi su prilozi objavljeni u knjigama: Zbornik Bleiburg. Uzroci i posljedice (Zagreb, 1998.), Zbornik radova o književniku Mili Budaku (2) (Split, 2000.), Nova Hrvatska, 1. knjiga (Zagreb, 2022.), Slobodna Hrvatska, 1. knjiga (Zagreb, 2022.).
Osim novinarskim i političkim, bavio se i društvenim djelatnostima među Hrvatima u Njemačkoj. Među ostalim, bio je jedan od utemeljitelja (1970.) i prvi predsjednik nogometnoga kluba „Croatia” u Münchenu.
Svjedok jednoga burnoga vremena
Milan Ilinić ne samo što je živio tijekom burnoga predratnoga, ratnoga i poratnoga vremena nego je o tome svjedočio u svojim člancima i knjigama. Svi koji se bave poviješću nastanka Nezavisne Države Hrvatske, posljeratnim prilikama u hrvatskoj emigraciji (posebice u Njemačkoj) i odnosima Vatikana s Titovom Jugoslavijom trebali bi proučiti objavljene Ilinićeve tekstove.
Kao sudionik i svjedok tadašnjih zbivanja, on svjedoči da je u travnju 1941. hrvatska država nastala spontanom revolucijom hrvatskoga naroda. To potvrđuju revolucionarni koraci i proglašenje hrvatske nezavisnosti u Bjelovaru 8. travnja, a potom 10. travnja spontani revolucionarni pothvat malobrojnih građanskih zaštitara, studenata, radnika, veterana iz 1. svjetskoga rata i domovinskih ustaša koji su gotovo goloruki pokrenuli revoluciju. Revolucionarni koraci u Bjelovaru i Zagrebu bili su bez ikakve veze i potpore s bilo kojom stranom silom. Bila je to volja naroda.
Nažalost, paradigma da su Italija i Njemačka stvorile NDH zadugo se usidrila u historiografiji, pa i u glavama, te je i dalje prihvaćena kao nekakva jednostavna znanstvena formula. Ali zbivanja u travnju 1941. i tijekom cijeloga rata nisu bila crno-bijela kako su nas u školama ne tako davno učili, a svjedoci smo da i danas hrvatski đaci i studenti uče povijest po jugoslavenskim matricama. Čitanje štiva Milana Ilinića bit će od koristi svima koji žele povijesni dijamant okretati i sagledati sa svih strana a ne, kao opčarani, buljiti u šarenilo jugo-kaleidoskopa.
Milan Ilinić umro je u Münchenu 4. ožujka 2002. godine.
P. S. U Port Arthuru (odnosno Thunder Bayu), Kanada, živio je Milanov stariji brat Karlo. I on je bio politički emigrant. Djelovao je u domoljubnim društvima i bio prisutan u hrvatskim emigrantskim glasilima.
dr. Ante Čuvalo
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Hrvat iz Australije ponudio milijun dolara za istraživanje logora Jasenovac
Argentina obilježava godišnjicu smrti hrvatskog emigranta – otisak prsta njegov je izum
Crna Gora Predsjedatelj vijeća ministara BiH Krišto nazočio je biskupskom ređenju kotorskog biskupa mons. Mladen Vukšić