Uz Thompsonov koncert na Hipodromu i izostanak „Porina“

A što je zapravo bilo, što se dogodilo, moja Hrvatska?

Bile su od početka jasne dvije stvari, kao i to da će mnogi pisati o njima – o svjetskom rekordu rasprodanih ulaznica za koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja i izostanku Nagrade „Porin“ za istoga pjevača u tri kategorije u kojima je za pjesmu godine nominirana „Ako ne znaš šta je bilo“. Potrudili se vodeći glazbeni kritičari u glavnoj struji naslađivati „neuspjehu“ u ovom drugom slučaju, relativizirajući uspješnost u prvom, valjda jer pripada hrvatskomu pjevaču, a ne cajkama „s ovih prostora“.

Bolan je sindrom hrvatske spuštene glave, o njemu je mnogo bolje nedavno pisao akademik i hrvatski branitelj Ratko Cvetnić, udarajući najiskrenije u ono prevladavajućoj medijskoj struji najbolnije – Lepa Brena je branila Jugoslaviju, Thompson nije. I tu leži sva poraznost današnje Hrvatske, da se i u „Dnevniku“ nacionalne televizije prikazuju ankete o podržavanju Thompsonove pjesme kao uopće nominirane u kategoriji „Pjesma godine“. Bilo bi smiješno da nije tragično. Elaborat zaslužuje povijesnost medijskoga odnosa prema Thompsonu, još otkako su feralovci Boris Dežulović i pokojni Predrag Lucić pripustili „Čavoglave“ u eter, ali poslije se, kao, stvar otela kontroli. Mlađi naraštaji, sve svjesniji što je bilo devedesetih, iako rođeni u slobodi, ne mogu pamtiti da je Marko Perković bio redovito u programu „Za slobodu“ i drugim emisijama, a u prvim godinama nakon „Bljeska“ i „Oluje“ svakoga četvrtoga kolovoza nastupao u Pakovu Selu nedaleko od Drniša, zajedno sa Severinom, Doris Dragović, Draženom Zečićem i ostalim perjanicama hrvatske zabavne glazbe. Bilo je to u nekom davnom vremenu kada nikomu nije bilo sporan ni obrambeni pozdrav s grba HOS-a ni bilo koja pjesma koja slavi oslobođenje Hrvatske od velikosrpskoga agresora. Promjenom vlasti na početku 21. stoljeća najednom se stvari promijeniše, pakovačku feštu zamijenila je ona čavoglavska i svake godine (a ova je obljetnička, jubilarna, trideseta) imamo umjetno stvarane slučajeve zbog jednoga pjevača koji samo želi pjevati svoje pjesme. Što bi trebao, ispričavati se zbog pobjede u Domovinskom ratu? I ne, nisu Thompsonu potrebne nagrade ni novinarski branitelji, dovoljno je što ima publiku koja će, iako možda nije primjereno, brojem nadmašiti i 400 tisuća koliko je vjernika bilo na Hipodromu u lipnju 2011. godine u euharistijskom slavlju s papom Benediktom XVI.

Već dugo znamo, postoje dvije Hrvatske – ona koja vlada i ona koja sluša Thompsona. Postoji „Hrvatska“ koja mu nemuštim obrazloženjima stiša mikrofon na dočeku srebrnih iz Rusije 2018. i Hrvatska koja bi, vjerujem, kupila ulaznice za deset koncerata na Hipodromu. Ako ništa drugo, spominje se da Thompsonova publika istodobno sluša i srbijanske cajke, ako ništa drugo traže se majice s ustaškim simbolima, dočim one s petokrakama i zastavom SR Hrvatske prolaze kao sloboda izražavanja. Nelustrirani javni govornici, nekada (hm, ma i danas) branitelji komunističkoga poretka, odbačenom starom zmijskom košuljicom preoblikovani u zagovornike ljudskih prava (zmija bila, zmija ostala), komentiraju na dnevnoj bazi ono za što u uređenoj državi nikada ne bi dobili za pravo činiti. I tako se vrtimo u vrzinom kolu nekakva javnoga mnijenja, dok u pozadini mlado i staro zatrpava server Entrio.hr i želi vidjeti glazbeni spektakl. Svemoćni vladari medijskoga prostora, oslanjajući se o hrvatsku šutnju i nametnuti sram zbog pobjede u Domovinskom ratu, tada krenu uspoređivati i ispitivati nove glazbenike, poput Baby Lasagne i Hiljsona Mandele, jesu li ljubomorni što su izgubili ili ponosni jer su pobijedili Thompsona u pojedinom izboru ili na top-ljestvici, tako subjektivnoj, o čemu svjedoči dojam da neke pjesme i osobe jednostavno ne možeš zaustaviti, ma kako imao priliku (svakako češće od Thompsona) obrazlagati svoja „napredna“ stajališta. Ako se poželimo neukusno našaliti, Thompsonu su gospodari hrvatske kulture pomogli da u ovoj, svojevrsnoj imitaciji osamdesetih godina prošloga stoljeća, postane nalik Vici Vukovu ususret raspadu komunizma. Ne, ne će održati četrnaest rasprodanih koncerata u „Lisinskom“ 1989. godine, ali komotno može i više od pokojnoga Šibenčanina ispuniti hipodromsku aleju, pa čekati preodijevanje crvenih košulja u „careva nova ruha“ ljudskih prava. U cikličnim mijenama, odnosno ponavljanju već dogođenoga, možebitno će i „Čavoglave“ i „Lijepa li si“ i „Ako ne znaš šta je bilo“ ponovno doći u eter Hrvatske radiotelevizije kao što su „Tvoja zemlja“, „Zvona moga grada“ ili „Bokeljska balada“. Netko će reći, Vukov se učlanio u SDP i postao saborskim zastupnikom, pa mu je poslije bilo lakše. Ali prešućivanje njegova zlatnoga glasa nikada nije zaboravljeno. Ako ništa drugo, na kraju balade, „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“ nije sporna mogulima medijskoga prostora.

No kako je uopće došlo do nametanja Thompsonove spornosti i po čemu? Dok lake note s tekstovima za slaboumne odavno osvojiše dnevne i noćne hrvatske lokale, tri desetljeća iza Domovinskoga rata, postoji jedan sporni pjevač, hrvatski branitelj, čekajući milosnost zagrebačkih vlasti ne bi li mu omogućila prvi i drugi koncert u izbornoj godini. Nešto je odavno duboko pogrješno u ovoj hrvatskoj državi, nešto dublje od jednoga novinskoga članka ili jedne pjesme. Šutljiva većina nekim čudom sve te primjetne fenomene podnosi, kao što podnosi predsjednika koji je štitio Udbine nalogodavce i bio protiv izgradnje Pelješkoga mosta. I nota bene, kao predsjednik Vlade odbio u Hrvatskom narodnom kazalištu slušati najvećega teologa 20. stoljeća o diktaturi relativizma.

Šutljiva većina odavno ne izlazi na izbore (ne bismo ni u EU ušli da je bilo po ranijim propisima!), šutljiva većina tek slavi športske uspjehe, makar i a capella ili soto voce, kada već isključe mikrofon da ne znamo što je bilo. Pa dokle, moja Hrvatska? Ima li barem djeteta koje će poviknuti: „Hoće li itko pjevati o tebi, kad mene ne bude…?“ Ili je to patetično zavapiti u „SR Hrvatskoj“, čekati da svi postanemo starci i izumremo, zajedno s glazbenim kritičarima, „Porinovim“ povjerenstvima, „slobodoumnim“ pjevačicama koji toleriraju drukčije samo dok nije praćeno hrvatskim grbom i zastavom? Nije to ništa urbano, nego je sve jadno i jadnije.

Tomislav Šovagović

______________________

Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️