Bošnjaci Mostara ’92.: ‘Ovo su naši, borci HVO-a! Izbavljeni smo iz pakla’
Jedan od narativa – da su se Muslimani prvi samoorganizirali u obrani – razbija sam Midhat Hujdur Hujka, koji u razgovoru za Mostarsko jutro poručuje: ”Oružje smo dobivali od SDA i nekih ljudi iz HVO-a”
Juka ustvrđuje kako je time zaokružen još u ratu postavljen strateški cilj tzv. informacijskog ratišta koje su ”prvotno provodile sigurnosne službe Armije, a nastavila muslimansko-bošnjačka intelektualna zajednica i mediji koji nalogodavno djeluju u zacrtanom smjeru”.
– Provedba je to gotovo trideset godina staroga plana trajnoga stigmatiziranja cjelokupne nacionalne zajednice Hrvata u BiH. Književnik Milo Jukić lani je na Ajfelovu mostu (Jergovic.com, 4. travnja 2022.) objavio svjedočanstvo novinara i diplomata Dragana Đurića o tomu kako su, nekada u drugoj polovici 1990-ih, redakcije Nacionala, Globusa i Feral Tribunea, dobili urednički nalog: “Od danas za nas tema zločina Bošnjaka nad Hrvatima u BiH ne postoji.” Zastrašujuća je to izjava za jedno demokratsko društvo, objavljena gotovo bez reakcija – podsjeća Juka.
On zaključuje kako je riječ o začecima danas razmahane nakane stigmatiziranja hrvatskoga naroda u BiH koji, ”malobrojan ali otporan, nalogodavcima tih htjenja predstavlja stalnu smetnju pa ga kušaju učinkovitim metodama raspale Jugoslavije obilježiti biljegom kolektivne krivnje!”
– Hrvatsko je društvo danas osjetno duboko podijeljeno i zaglušujuće je snažan mainstream narativ koji nipodaštava vrijednosti Domovinskoga rata, obezvrjeđuje hrvatske branitelje, domoljublje karakterizira nepoželjnim reliktom prošlosti, rastače hrvatske državotvorne osjećaje, a onima upornim na tragu njegovanja poštovanja prema hrvatskoj borbi i žrtvi “lijep” etikete nacionalista, sljedbenika ideologije fašizma i sl. – kazao je Juka, nudeći učinkovit odgovor u obliku ”objave stvarnoga neprijateljeva glasa koji izgovara istinu!”
– Muslimani, politički i vojno nepripravni na srpsko-crnogorsku agresiju i krvavu realizaciju (još žive) velikosrpske čežnje, na najvećem su dijelu BiH prvu polovicu 1992. preživjeli i opstali isključivo zahvaljujući Hrvatima. Dok je Sarajevo odbacivalo realnost, reagirajući na žrtve Ravnoga porukom kako “to nije naš rat”, Hrvati su organizirali čvrst i učinkovit oružani i politički sustav obrane. Na cjelokupnom prostoru zaokruženom imenima Herceg-Bosne i HVO-a od srpskih su sijača smrti ostali zaštićeni svi narodi, tako i Muslimani i malobrojni Srbi koji tada ne krenuše za pozivima Beograda, Pala ili Knina. U tom razdoblju ni u muslimanskom javnom prostoru nema kalkulacija, na stranicama medija koji niču iz njihovih prvih organiziranja pisanja su uglavnom oslobođena političko-zakulisnih taktika koje će krenuti kasnije, s ozbiljnijim iskrama između HVO-a i Armije u drugoj polovici 1992. – jasan je Juka.
Mostarsko jutro, službeno glasilo Samostalnog bataljona odbrane Mostar, jedine mostarske bojne u sastavu HVO-a i zapovjedno mu u cijelosti podređene, kojoj su većinski pripadali Muslimani, tiskovina je koju je uzeo kao ogledni primjer. Objavljeno je deset brojeva, devet u vremenu prije hrvatsko-muslimanskoga rata, dok je posljednji otisnut u veljači 1994. godine.
– Upravo se kroz tih deset brojeva kristalizira sva licemjernost muslimansko-bošnjačke politike, uz jasan slijed početnoga strastvenog svjedočenja istine u brojevima koji izlaze do rujna 1992., potom primjetnog zaokreta u retorici koji čitatelju nudi suštinski različit pogled na ratnu stvarnost u odnosu na većinu dotad objavljenog, do kulminacije u najstrastvenijem obliku mržnje prema Hrvatima koje 1994. Mostarsko jutro narativno identificira kao ustaše, agresore, zločince i osnivače konclogora – analizira Juka koji gotovo 30 godina prikuplja povijesnu građu vezanu za ratna zbivanja u Mostaru i Hercegovini.
– Rabeći preslike izvornih tekstova iz Mostarskog jutra, ponudio sam izravan demanti na pet danas dominantnih narativa koji se agresivno protežu javnim diskursom u bošnjačkim, nažalost dijelom i hrvatskim medijima, otkud se ta iskrivljena tumačenja nedavne povijesti prelijevaju i u globalni medijski i znanstveni prostor pa i u nove školske knjige, premećući se u školsko gradivo i za potomke pripadnika HVO-a – pojašnjava Juka, uz preslike članaka iz svih deset brojeva za čije su mu kompletiranje trebale godine.
Prvi lažni narativ na koji je Juka ponudio odgovor jest da je ”Mostar je u lipnju 1992. oslobodila Armija RBiH”. Ističući kako je, kao oponent Lipanjskim zorama naknadno uspostavljena manifestacija Putevima pobjede s ciljem promoviranja priče da je Mostar od srpsko-crnogorskih postrojbi i ostataka JNA oslobodila Armija RBiH, Juka objavljuje urednički uvodnik iz 2. broja Mostarskog jutra, od 5. srpnja 1992., pod naslovom “Srce i čelik!”: “Mostar je slobodan! Srbocrnogorski četnički razbojnici, uz zdušnu pomoć artiljerijskih stručnjaka bivše JNA, ušančeni na Orlacu, Vardi, Humu, Mazoljicama i Fortici, samouvjereno su mislili da čelikom mogu pobijediti srce. Ali oslobodilačke jedinice Hrvatskog vijeća obrane, sastavljene od Hrvata, Muslimana i ostalih građana, očitale su im lekciju iz hrabrosti, odlučnosti, a bogme i iz vojne strategije i taktike.”
U istom izdanju, u tekstu pod naslovom ”Golgota lijeve obale”, Mugdim Karabeg piše: ”Pronose se glasovi kako četnici odvode Muslimane i Hrvate u nepoznatom pravcu. Neko šapuće kako su pokupljeni svi muškarci iz skloništa Zalik. Očekujemo da svaki čas bane krvava horda, da nas povede na stratište. Gladni smo, žedni, uplašeni. Ne znamo šta se događa. Čujemo detonacije i pucnje. Neko virnu kroz prozor i van sebe od sreće viknu: ‘Ovo su naši!’ ‘Ma, kako naši?’ ‘Borci HVO, vidio sam oznake!’ Sloboda je došla. Izbavljeni smo iz pakla.”
Drugi narativ koji Juka opovrgava jest kako Samostalni bataljon, kao preteča 4. korpusa Armije RBiH, nije bio u sastavu HVO-a. Mostarsko jutro, u 2. broju, od 5. srpnja 1992., donosi razgovor s Arifom Pašalićem, zapovjednikom Bataljona, u kojemu ovaj ističe: ”U komandnom smislu poštujemo zapovjedništvo Općinskog stožera HVO po svim elementima, ali smo kao jedinica samostalni s obzirom na postanak, razvoj strukturu i neposredno rukovođenje i komandovanje bataljonom.” U nastavku teksta, o oslobađanju istočne obale Mostara, Pašalić kaže: ”Nije to zasluga isključivo Samostalnog bataljona. To je zasluga svih postrojbi HVO, jer smo pod jedinstvenom komandom, jer smo jedinstveno planirali i izvršavali sve zadatke, a što se Bataljon našao u središtu tih dejstava to je bilo i normalno.”
Nadalje, u 3. broju Jutra, od 12. kolovoza 1992., objavljen je Pašalićev referat pod naslovom ”Prvih 100 dana rata” u kojem, među ostalim, stoji: ”Sa početkom borbe, u prvim okršajima, sa bolje tehnički opremljenim i naoružanim četničkim formacijama uočava se da dotadašnja organizacija jedinica TO nije podesna i borbeno prilagođena za takav krut i nemilosrdan rat. Saradnja sa postrojbama HVO već u početku borbe dovela je da se dotadašnja organizacijska struktura jedinica mijenja i 12. aprila 1992. godine formira se Samostalni bataljon odbrane Mostar, koji ulazi u sastav snaga HVO.”
Treću narativnu konstrukciju Juka podcrtava kao ”Herceg-Bosna je paradržavna tvorevina, HVO paravojska!”, odgovarajući na nju preslikom ”Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između RBiH i RH”, objavljenom u 3. broju ”Mostarskog jutra”, od 12. kolovoza 1992., u čijem članku 6. stoji: ”Oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni je dio jedinstvenih oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine.” Također, Juka donosi i posebno izdanje ove tiskovine, od 13. rujna 1992., u kojem je objavljen pretisak iznimno važne Odluke Kriznog štaba općine Mostar od 29. travnja 1992. kojom je zaštita i obrana Mostara povjerena Hrvatskom vijeću obrane, a čijim su potpisnicima Milivoj Gagro, Ismet Hadžiosmanović, Zijad Demirović, Borislav Puljić, Josip Škutor, Mehmed Behmen, Ilija Filipović, Fikret Bajrić i Jole Musa.
Četvrti izdvojeni narativ glasi: ”Muslimani su se prvi samoorganizirali u obrani!” Juka iz 8. broja Mostarskog jutra, od 8. veljače 1993., izdvaja razgovor s Midhatom Hujdurom Hujkom, zapovjednikom Prve mostarske brigade, sljednice Samostalnog bataljona. Hujka, nositelj Zlatnog ljiljana i Ordena heroja Oslobodilačkog rata, u tom razgovoru poručuje: ”Dolazak rezervista u Mostar za nas je bio znak da se moramo organizirati i naoružavati. Na to su nas i Hrvati upozoravali. (…) Oružje smo dobivali od SDA i nekih ljudi iz HVO.”
Peti, za Hrvatsku posebno važan narativ koji Juka izdvaja kao danas dominantan glasi: ”Hrvatska je agresor na BiH, kreator, nalogodavac i provoditelj UZP-a!” Prvi broj Mostarskog jutra, objavljen 11. lipnja 1992., donosi tekst ”Hvala Hrvatskoj i Hrvatima”, u kojem, među ostalim, piše: ”Na hiljade građana Mostara, žena, nedorasle djece i starih ljudi, našlo je utočište u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i inostranstvu. Daleko ih je, međutim, najviše u Hrvatskoj, prvenstveno u priobalnim dijelovima Dalmacije. Smješteni su u privatne kuće, hotele i javne objekte. (…) Ranjeni mostarski borci kao i ostali građani zbrinuti su u brojnim bolnicama na tlu Hrvatske, gdje im se pruža savremena medicinska pomoć. Zbog te ljudske plemenitosti hvala Hrvatskoj i Hrvatima!”
Treće i šesto izdanje Jutra, od 12. kolovoza i 24. studenog 1992., izvješćuje o posjetima izaslanstava Bataljona ranjenim suborcima na Firulama, u Vojnoj bolnici u Splitu, Vojnoj bolnici Lora, Rehabilitacijskomu centru Kalos u Veloj Luci… Mugdim Karabeg u 4. broju Jutra, od 8. rujna 1992., u tekstu ”Šejtan-minuta u Brelima”, među ostalim, piše: ”Hrvatski domaćini su strpljivi, ljubazni, predusretljivi, iako je teško izlaziti na kraj s hiljadama beskućnika, nervoznih, ljutih, a ne znaju na koga, spremnih na kavge i brze reakcije. Ipak, svi su udomljeni, jedni dobijaju besplatne obroke u restoranima, drugi se obraćaju Karitasu, Merhametu ili Crvenom krstu.”
Posebno je važan i nadasve jasan izvadak iz teksta ”Stići će vas naša raja”, objavljenog u Mostarskom jutru br. 2., 5. srpnja 1992., u kojem Omer Vatrić bilježi: ”Borci i komandant Samostalnog bataljona odbrane Mostara posebno se zahvaljuju Republici Hrvatskoj i svim ljubaznim domaćinima na gostoprimstvu, koje su pružili njihovim obiteljima svih dosadašnjih ratnih dana. Ta je pomoć, kako ističu, kao i sigurnost vlastitih obitelji na morskoj obali i otocima bila od posebnog značaja za moral i borbenu spremnost boraca. Jednaku zahvalnost borci i komandant iskazuju bolnicama u Grudama i Splitu, liječnicima i drugom osoblju, koji su brinuli i još uvijek brinu o ranjenim borcima Samostalnog bataljona odbrane Mostara.”
Darko Juka na kraju analizira zaokret u retorici ”Jutra”, počevši već od listopada 1992., ”u svjetlu izrazitih napetosti između hrvatskih i muslimanskih vojnih snaga u BiH”.
– Već tada se, a u mjesecima koji slijede gotovo u potpunosti izostavlja uloga HVO-a u objavama o mostarskim ratnim danima s početka srpsko-crnogorske agresije. No, istinski začetak dogmativnih narativa današnjice rađa se u posljednjem broju ovog glasila, objavljenom 9. veljače 1994., u kojem, primjerice, tadašnji muftija hercegovački Seid ef. Smajkić, u tekstu “Zbijmo svoje redove”, poručuje: “Mada je neprijateljski ustaško-četnički savez veoma snažan, Muslimani ne smiju postati malodušni i klonuti duhom.” Urednički uvodnik istoga broja naslova “Viza za budućnost” donosi sintagmu “agresija HVO-a na Mostar”, a autor Ramo Masleša koji u 6. broju glasila piše o “srpskom nacionalšovinizmu”, koristeći fraze poput “nacistička geopolitika” i “teorija krvi i tla”, u posljednjem se broju javlja s tekstom “Velikohrvatska politika krvi i gvožđa”, ovoga puta pripisujući Hrvatima etikete poput “velikohrvatska politika krvi i gvožđa”, “barbarski kolektiv” i sl. – argumentira Juka, potkrjepljujući iznesene tvrdnje autentičnim preslikama izvorne ratne građe.
Izlaganje je Juka zaključio porukom kako se ”krivotvorenjem povijesne istine i postavljanjem strateški pomno iskonstruiranih poimanja o ratnim zbivanjima u središnje mjesto mainstream medija, znanstvene i opće komunikacije nastoji Muslimane održati u narativu jedine žrtve rata, a Hrvate obilježiti, poniziti, duhovno razoružati i tako otvoriti put ‘rješenju hrvatskoga pitanja u BiH’ provedbom građanske ideje koja je tek opakom krinkom bošnjačkoga unitarizma.”
– Stigma kolektivne krivnje izniman je teret koji ne dopušta nacionalnom biću rasti i razvijati se. Hrvatima je pitanje nacionalnoga prioriteta konačno iznaći odgovor na izrežirane napade i iskonstruirane inačice nedavne povijesti! Pitanje je nacionalnoga usuda razotkriti kreacije, razgolititi laž i njezine promotore te osloboditi zatočenu istinu! Vrijeme je svekolikoj javnosti maknuti s očiju naočale s namještenim slikama o BiH koje im godinama manipulatori hipnotički vrte. Istina jest voda duboka, ali nije prijetnja u dubini, prijetnja su oni koji vodu mute! Izbistriti nam je vodu ili zauvijek pod njom nestati – poručio je Juka.
Autor:Darko Juka
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
Što vi mislite o ovoj temi?
Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Sve su prodali u Njemačkoj zbog sina prve godine: “Vratili smo se u Hercegovinu kako bi naša djeca mogla odrastati u slobodi”
Novi incident JOŠ JEDNA “RADOST”, I JOŠ JEDAN UDAR NA ZASTAVU: Nakon Kiseljaka, tijekom proslave, u Vitezu su gađani hrvatski simboli
Hrvatska nogometna reprezentacija već dugo gura na Herceg Bosanski pogon