J. Luzer: Deveti predivan dan, nastavak jutra

 

Deveti predivan dan, nastavak jutra

Predivan dan.

Nije Zapovjednik najelitnijih Specijalnih postrojbi Ruske Federacije zapovjednikom postao slučajno. Cijela njegova obiteljska povijest bila je koncentrirana u njemu i on je bio samo posljednji u nizu stoljetne obiteljske tradicije. Šukundjed mu je čuvao Romanove, pradjed Lenjina i Staljina, djeda su uvijek viđali u pratnji Hruščova, otac je zapovijedao tenkovima koji su gađali Ruski parlament…

Mijenjali su se režimi i vlastodršci, ali njegova je obitelj uvijek bila tu. Imali su genetski kod koji im je omogućavao savršenu prilagodbu i na vrijeme su bili u stanju prepoznati odlučne trenutke povijesti i uvijek biti na pravoj strani.

Sada je gledao naredbu koja je bila pred njim na stolu i sve se u njemu bunilo protiv nje.

Pisalo je: Vođe uhititi, ostale pobiti.

Njegova obitelj uvijek je vođe uhićivala, i s tim nije imao dvojba, ali je ostale slala u Sibir, i na taj način omogućavala naseljavanje tih predivnih krajeva i širenje moći Rusije.

Ovi sadašnji generali, koji su njemu dopali da ih čuva, totalno su nesposobni i ne shvaćaju što su to strateški interesi Majčice Rusije. Kao da demografski problemi nisu sami po sebi bili dovoljno velika opasnost za opstanak Carstva.

Iz razmišljanja ga trgne ulazak ušminkane trojice fićfirića u njegov šator.

„Tko ste vi i što hoćete?“, upita otresito.

„Mi smo Brigadir, Mutavac i Ćato. Hoćemo…“

„Straža!“, prekine ih Zapovjednik dreknuvši zapovjedničkim glasom.

Ova se trojica u nedoumici međusobno pogledaju: „Nema straže. Vaši stražari kod nas spavaju. A i Vaši su tenkisti kod nas.“

Prepoznao je Zapovjednik njih čim su ušli, ali informacije koje je o njima dobio nisu sugerirale da bi mogli, tako u tišini, eliminirati njegove stražare. Opasniji su nego što je obaviješten.

Ponovno im se obrati zapovjedničkim glasom: „Kakve li drskosti! Ući u šator Zapovjednika Specijalnih postrojbi Ruske Federacije i odmah iznositi svoje zahtjeve! Ne bi li bilo pristojnije da ste tražili pregovore?“

Njih se trojica međusobno pogledaju i pantomimom odrede Ćatu za pregovarača.

Ćato reče: „U redu. Onda Vi prvo iznesite svoje zahtjeve.“

Zapovjednik će na to: „Tražim da svi moji ljudi zadrže svoje činove i funkcije. Da im ne smanjujete plaću, da moje postrojbe ne premještate na periferiju, nego da nam sve lokacije ostanu u centru Moskve, da nam ne ukidate benificirani…“

U govoru ga prekine pomak sjene koja se pokazala na stranici šatora. U tisućinki sekunde sa stola dograbi nož kojim je otvorio kuvertu i baci ga kroz tkaninu. Nož se zabije kuriru koji mu je donio naredbu u vrat i ubije ga na mjestu.

Znao je on da je kurir ubojica čiji je zadatak da ga ubije ako posumnja na izdaju. To je bilo po protokolu, i zato je namjerno za kurira izabrao nesposobnjakovića. Znao je i da ubojica nikad nije sam, i da se Rusi uvijek koriste trojkama. Da ima još par sekundi za eliminaciju druge dvojice, ali su mu ova trojica fićfirića bila na putu. Njegov mozak grozničavo je tražio izlaz iz situacije. Možda pogode njih i on dobije još malo vremena.

Izvan šatora odjeknuše dva pucnja i zatim tišina. Nije pogođen ni on, a ni ova trojica. Baci se na pod i proviri iz šatora. Nađe se oči u oči s dronvukom. Iz njegove cijevi još se izvijao dim. Malo dalje još jedan i dva trupla.

Ukrajinski. Nisu nastavili pucati. Osmjehne se u kameru i pomisli: „Vidi, vidi! I tamo ima pravih profesionalaca koji znaju protokole naših tajnih služba.“

Ustane s poda i ponovno zauzme zapovjednički stav. „I što kažete na moje zahtjeve?“

Njih se trojica u šoku cijelo vrijeme nisu ni pomakla. Blijedo su gledali što se događa i sad se zbunjeno pogledaše i slegnuše ramenima. Ćato će: „Vaši zahtjevi izgledaju nam prihvatljivi.“

Zapovjednik Specijalnih postrojbi Ruske Federacije uzme mobitel i natipka poruku svom ađutantu: Plan B.

Kad je to obavio, okrene se ponovno onoj trojici i zapovjednim glasom reče: „Dobro, kad smo to riješili, da čujem: što vi hoćete?“

„Pa, mi smo htjeli posuditi kabele da upalimo Ladu. Znate, bila je hladna noć, a Lada je stara, pa ujutro teško pali. Kasnije nema problema, ali prvi put nas zeza. Svi su Vaši ljudi sinoć kad smo pjevali prešli k nama, malo pojeli i popili, i sad još spavaju. Nismo ih htjeli buditi, a ranije bi krenuli, jer je pred nama još dug put, pa smo došli k Vama pitati. Pa ako imate kabele, mi bismo Vam bili zahvalni.“

Zapovjednik Specijalnih postrojbi Ruske Federacije ode do svojega terenca, odveze ga do Lade, kresne kablovima Ladu, vrati se do svojega šatora, prijeđe u najmoderniji ruski tenk i makne ga s puta da oslobodi prolaz vikendašima.

I pomisli: „O, sudbine! Prije nego što sam zakotrljao Ladu, zakotrljao sam sudbinu Rusije. Što je tu je. Nema natrag.“

U Informatičkoj učionici prelijepa pripadnica ukrajinske vojske, asistentica Profesora informatike, zamišljeno je zurila u ekran računala. Profesor joj je naredio da uz pomoć dronvukova čuva onu trojicu predvodnika pobunjeničke kolone. Kad su krenuli prema šatoru Zapovjednika Specijalnih postrojbi Ruske Federacije uputila je dronvuke za njima i pokušala ih dovesti u položaj prikladan da vidi što se događa u šatoru.

Jedan se Rus srušio pogođen nožem, a dvojica su pograbila oružje i uperila ga prema šatoru. Reagirala je instinktivno i uklonila prijetnju sa svojih štićenika, i najednom se našla oči u oči s još jednim Rusom.

Ne samo da u njegovu pogledu nije prepoznala strah ni prijetnju, nego je čak osjetila zahvalnost, kao da je spasila njega, a ne njih trojicu. Ali najviše od svega iznenadilo ju je što se, kad joj je uputio osmijeh, osmjehnula i ona njemu.

Jura Luzer

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

Što vi mislite o ovoj temi?

Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com