INDUSTRIJA USTAŠA – KAKO OD POVIJESNOG POJMA NAPRAVITI STRAŠILO ZA MASE

 

15. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE

U posljednjim danima, hrvatski medijski prostor ponovno je preplavljen ustašama. Ne onima iz povijesnih knjiga, a posebice ne onima s crno-bijelih fotografija, nego onima svježe izmišljenima, serviranim u naslovnicama i udarnim terminima. Pojam „ustašizacija“ nanovo je postao čarobno oružje, svojevrsna vrijedna kovanica kojom se može kupiti, objasniti i opravdati sve jer je spektar uporabe tog novčića uistinu širok, od navijačkih tribina do političkih borilišta.

Nema veze što je riječ o pojmu koji u stvarnosti uistinu nema temelja, on u medijskoj retorici funkcionira kao signal za alarm i kao super gorivo za polarizaciju te poticanje dodatne nestabilnosti društva.

Pošto svi znamo da bez ustaša nema ni antifašista. Kao što i bez bauka iz prošlosti ne bi bilo potrebe za suvremenim crvenim čuvarima revolucije, a bogami niti za njihovim partijskim ispostavama u medijima. Oni opstaju zahvaljujući tome što uspješno održavaju iluziju da se Hrvatska svakog jutra budi na rubu nove 1941. godine.

Konstrukcija ustašizacije savršeno je praktična. Dovoljno je etiketirati, ne treba dokazivati. Dovoljno je reći da se društvo fašizira pa već imate opravdanje za svoje postojanje. I to vam opravdanje u mahu posluži kao svojevrsni samozvani korektiv, kao moralna vertikala ili kao brana pred navodnim povratkom mračnih vremena. Tako se održava paralelni svijet u kojemu je svaki navijač s rukom u zraku novi Ante Pavelić, svaki mural prijetnja opstanku demokracije, a svaka domoljubna pjesma dokaz ustašizacije društva.

U stvarnosti, radi se o političkoj industriji straha. Bez stalnog podsjećanja na ustaše, lijeva politička scena ne bi imala ni identiteta ni opravdanja za svoje djelovanje. Jer toliko su se pogubili u bespućima povijesnih zbiljnosti, da im je i svakodnevica strana. Njihov smisao nije u rješavanju stvarnih problema nego isključivo u održavanju mitova i izvanrednog stanja. Jer ako ustaše nestanu, nestaje i potreba za spasiteljima od ustaša.

To je ono tragično smiješno, u zemlji članici Europske unije 2025. godine s generacijama koje se bore s kreditima, demografskim padom i sve većim osjećajem beznađa, glavna politička borba vodi se protiv fantoma iz prošlosti. Fantoma kojeg, paradoksalno, proizvode upravo oni koji tvrde da se od njega brane.

Na kraju, cijela ta priča o ustašizaciji nije ništa drugo nego samoodrživi sustav. Ustaše se izmišljaju da bi antifašisti imali posla. Antifašisti dramatiziraju da bi crveni imali smisla. A crveni opstaju jer uspješno održavaju dojam da smo svi skupa zarobljeni u vječnom povijesnom ponavljanju.
Drugim riječima, industrija ustaša ispada najunosniji politički biznis brdovitog Balkana
.
Ustaša – srpska univerzalna etiketa

Pogledajmo samo Srbiju i njihovu trenutnu turbulentnu svakodnevicu. Tamo je situacija tek šizofrena. Ako u Srbiji nešto nikad ne zastari, onda je to politički set za igranje nazvan „Ustaša kit“! To vam je onaj set unaprijed pripremljenih etiketa i parola, spremnih da se izvade čim režim osjeti da mu tlo podrhtava pod nogama. Nešto kao „joker karta“ iz Remija popularne kartaške igre ili možda još bolje kao univerzalna „izađi iz zatvora“ karta iz Monopolyja, samo što se ovdje one koriste po principu „odvrati pažnju s problema i proglasi neprijatelja“.

Paradoks je da se danas tim istim ustaštvom sve češće zasipaju vlastiti građani.
Nedavni napad na Kuću cvijeća u Beogradu odmah je proglašen napadom na ustaško leglo. Time je, paradoksalno, i sam Josip Broz Tito, barem u političkom diskursu, prikazan kao ustaša. Tragikomično, jer ispada da je sam Tito, odnosno ne baš on već njegov leš, postao ustaša čim netko dovede u pitanje nepovredivost njegovog vječnog počinka odnosno mauzoleja.

Nisu više potrebni ni Hrvati, ni stvarni povijesni likovi, dovoljno je da netko digne glas protiv režima pa već nosi etiketu ustaše.

U Srbiji je ustaša postao isto što i crna rupa u svemiru, proguta sve što režim označi prijetnjom. Nema tu više nikakve veze s poviješću, ideologijom ili realnošću. Danas je ustaša sve i svatko. Prosvjednik, nezadovoljni građanin, buntovni student, radnik koji traži plaću, zalutali balavac iz Hrvatske pa čak i onaj koji ne plješće dovoljno glasno kad vođa govori. U tom okružju ustaša postaje univerzalni nazivnik za sve što smeta režimu, bez obzira o kome je riječ.

Taj pojam, nekoć strašilo za homogenizaciju naroda u Jugoslaviji, pretvorio se u multifunkcionalni alat za unutarnju kontrolu. U devedesetima prošlog stoljeća svi Hrvati su bili ustaše, ne samo branitelji. S druge strane, takvo etiketiranje održava kolektivne predrasude. Za mnoge Srbe, svaki Hrvat i dalje nosi stigmu ustaše.

No, ono što je zanimljivo u Srbiji su danas ustaše postali u stvari Srbi. A kad vlast dođe do točke da svoje ljude proglašava onim čime je desetljećima plašila tuđe onda je jasno da je riječ o ispraznom pojmu koji je izgubio svaki kontakt s poviješću i realnošću.

Sutra, tko zna, možda će u Srbiji i kućni ljubimci postati ustaše pa ćemo tako umjesto „SOK-a tj. Srpskog otadžbinskog kera“ imati „SUK-a odnosno Srpskog ustaškog krvežednika“. Ne bi čudilo da se tako neki domaći „avlijaner“ koji slučajno zalaje na kolonu policijskih marica proglasi povampirenim ustaškim terijerom.

Tragikomično je da i kod nas jedan dio hrvatske političke scene sudjeluje u istom cirkusu. Ovdje ustaše iskaču iz svake rupe, iz svake navijačke baklje, iz svake karikature na društvenim mrežama ili iz svake obučene crne majice. Ako nema dovoljno stvarnih, uvijek se mogu izmisliti novi jer etiketa uvijek tako dobro dođe za diskvalifikaciju i zastrašivanje.

Što je zajedničko i srpskoj i hrvatskoj varijanti?
Glavna svrha ove retorike je manipulacija strahom. Dok se ljudi glođu oko ustaša, a koji su rjeđi čak i od dinosaura, nitko ne postavlja pitanja o korupciji, standardu, odlasku mladih ili društvenoj stagnaciji. Javnost se naprosto usmjerava na izmišljene neprijatelje. U tom smislu, pojam ustaša više nije povijesna kategorija, nego alat za skretanje pozornosti i gušenje nezadovoljstva. Tragedija je u tome što mase na taj mamac i dalje reagiraju. Smiješno je, jer pokazuje koliko se politička elita Srbije, a u određenoj mjeri i Hrvatske, nije uspjela pomaknuti dalje od mitova i narativa iz 1945. godine.

Ta slika više nije rezultat osobnog iskustva, nego višedesetljetne propagande kojom su vlasti gradile i homogenizirale identitet. Na taj način, neprijatelj izvana uvijek je bio spreman, a kad neprijatelja izvana nije bilo, mogao se proizvesti unutarnji proglašavanjem vlastitih građana ustašama.

Upravo u slučaju Srbije na kraju ostaje groteska. Država u kojoj su vlastiti građani prozvani ustašama.
To je kao da liječnik pacijentu objasni da nije bolestan od gripe, nego od vještičje kletve. Ali dok pacijent u to vjeruje, lijek je nepotreban.

No najveći paradoks ostaje slijedeći: Kad je ustaša sve i svatko onda ustvari ustaša više nije nitko.
Riječ se pretvara u praznu, banalnu etiketu koja, umjesto da podsjeća na povijest, služi kao sredstvo kontrole i bauk za održavanje režima na životu.

Pojam ustaša trebao bi pripadati prošlosti. Riječ je o povijesnoj kategoriji vezanoj uz razdoblje Drugog svjetskog rata, uz Nezavisnu Državu Hrvatsku i njezinu ideologiju, politiku pa i zločine. U zdravom društvu, takva bi riječ imala jasno, ograničeno značenje, služila bi za podsjetnik na tamnu stranicu povijesti i upozorenje da se nešto slično nikada ne ponovi. Međutim, na Balkanu, a osobito u Srbiji, taj pojam preživio je vlastiti povijesni okvir i pretvorio se u univerzalnu političku etiketu pogodnu za sve namjene.

Za dom spremni… na desert!

I za kraj ispričati ću vam jednu šaljivu no istinitu anegdotu kojoj sam jučer prisustovao.
Nakon što smo objedovali u poznatom restoranu u centru našeg Grada heroja, došli smo do “Jeste li za desert?”, onog vječnog pitanja koje odlučuje hoće li vam hlače i dalje pristajati ili će gumbi kapitulirati. Konobar, momak vedar i raspoložen, iznenadio nas je odgovorom:-„Preporučio bih vam kolače iz serije Za dom spremni!“

Naravno, svi smo prasnuli u smijeh. Pa kako je gazda sjedio s nama upitamo ga u šali, što je sad to: patriotska baklava, domoljubni tiramisu ili pak nacionalna štrudla?
A on, mrtav-hladan, objasni: „Ma ništa posebno, donio sam prije pola sata svježe kolače i rekao konobarima da ih stave u frižider da budu… spremni za posluživanje. Na to se ovi moji našale: „Šefe, ne brinite, kolači će biti za dom spremni!“ Smijeh za stolom, a bogami i smijeh među konobarima.
Bit priče?

E pa zanimljivost leži u činjenici da su, igrom slučaja, svi konobari Srbi dok je gazda Hrvat.
I pazite sad, nitko se nije uvrijedio, nikome nije zasmetalo. Štoviše, svi su našli razlog za zajednički vic i osmijeh.

Ali, da su kojim slučajem ovoj sceni prisustvovali naši dežurni moralni higijeničari, već bi imali državni problem, a naslovi u njihovim medijima bi vrištali: „Ustaški kolači posluženi u Vukovaru!“.
Jer kod nas u Hrvatskoj trenutno vrijedi jednostavno pravilo, ako Thompson zapjeva „Za dom spremni“, to je odmah dokaz ustašizacije i prijetnja demokraciji. No, kad Mile Kekin na koncertu vikne „Za dom!“, a publika mu iz svog grla odgovori „Spremni!”“, onda je to, naravno, umjetnički performans i zdrava satira, samo „ZATO“ jer pripada „pravoj“ političkoj opciji.

Na kraju i desert i vic dokazali su istu stvar!
Kolači su najbolji kad su spremni, a ljudi kad nisu zatrovani dvostrukim mjerilima.

Piše: Dubravko Gvozdanovic

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

Što vi mislite o ovoj temi?

Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com