Puhovski opet dijeli lekcije: a tko je on da određuje “pravu stranu povijesti”?

SRIJEDA, 26. studenoga 2025.

Žarko Puhovski ponovno se pojavio u javnom prostoru kao moralni arbitar, ovoga puta u razgovoru za N1, gdje je analizirao ukrajinski mirovni sporazum, odnose Plenkovića i Milanovića te slučaj Thompsona. No prije nego što se njegove ocjene uzmu zdravo za gotovo, potrebno je postaviti jednostavno pitanje:

Tko je zapravo Žarko Puhovski i zašto bi njegov politički sud trebao biti polazište ikome?
Riječ je o čovjeku čija se “analitička karijera” desetljećima temelji na tome da dijeli moralne lekcije političarima, nacijama, javnosti — uz luksuz da sam nikada ne snosi političku odgovornost za vlastite procjene. A upravo se u njegovim današnjim komentarima vidi niz kontradikcija.

“Moralna obveza” prema Ukrajini? Puhovski zaboravlja što je govorio jučer

Puhovski tvrdi da je Plenković “preigrao kartu” i da je hrvatska podrška Ukrajini bila rezultat “posthladnoratovske histerije”.
Time zanemaruje osnovnu činjenicu:

Hrvatska ima egzistencijalno iskustvo brutalne agresije i međunarodne ravnodušnosti.
Ako postoji država koja razumije Ukrajinu — to smo mi. To nije “histerija”. To je povijesna i moralna logika.

Puhovski pak tvrdi da je “Ukrajina gurana u rat” jer je Zapad naoružavao.
To je analogija koja logički ne stoji:
– kao da bi bilo bolje da je Ukrajina razoružana i osvojena u tjedan dana?
– kao da je pružanje pomoći žrtvi provokacija agresoru?

Takva logika nije neutralna — ona je jednostavno pogrešna.

“Trump i Putin određuju sve” – analiza koja ignorira realpolitiku

Puhovski izjavljuje da EU “više nije faktor”, da se “čeka što će dogovoriti Trump i Putin”.
To je pojednostavljenje koje briše kompleksnost europske politike i patronizirajuće prikazuje EU, a istovremeno:

– potpuno zanemaruje činjenicu da je EU najveći financijer ukrajinske obrane,
– da donosi i provodi najkompliciraniji paket sankcija u svojoj povijesti,
– da tek sad jača autonomne sigurnosne mehanizme.

No Puhovski radije koristi narativ “Europa je nemoćna”, koji zvuči atraktivno, ali ne stoji u brojkama.

“Thompson nema političkog iskustva ni pameti” – ad hominem kao politička analiza

Ovdje se vidi najviše pristranosti.
Umjesto analize, Puhovski nudi osobni obračun.

Može se ne slagati s Thompsonovom estetikom, glazbom, ideologijom — ali reći da “nema pameti” nije argument, nego etiketa.
To nije analiza nego aktivizam.

Istodobno tvrdi da Tomašević ima “preko 100 tisuća glasova pa ga se ne smije nazivati sektom”, a pritom ignorira da:

– Thompson puni stadione i trgove isto toliko godina,
– ima masovno biračko tijelo i utjecaj,
– njegovi koncerti su legalni i dopušteni.

Ako politička moć legitimira, onda bi Puhovski morao dati isti kriterij svima. Ali ne daje — jer mu se ne uklapa u svjetonazor.

O ZDS-u i kriterijima: Puhovski koristi dvostruke standarde

Puhovski tvrdi da nije problem što se “Za dom spremni” pjeva u jednoj pjesmi nego “što se skupi rulja koja urla”.
No ta argumentacija ima logičku rupu:

– ako je problem masa koja nešto uzvikuje,
– zašto onda ne kaže da je problem masa koja pjeva ekstremne pjesme na koncertima bilo kojeg izvođača?

Zašto jedan kriterij vrijedi ovdje, drugi drugdje?
Zašto se publika jedne vrste glazbe politički definira, a druge ne?

Takvi standardi nisu konzistentni, nego selektivni.

“Putin samo oponaša SAD u Iraku” – opasno pojednostavljenje

Ovo je najsporniji dio.
Nacrtati paralelu Irak = Ukrajina znači:

– relativizirati agresiju na suverenu državu koja nije napala nikoga,
– ignorirati činjenicu da je Putinov cilj bio uništenje ukrajinskog identiteta, jezika i državnosti,
– zaboraviti da je Rusija susjedna velesila, a ne država tisućama kilometara dalje.

To je analiza koja zvuči provokativno, ali činjenično ne stoji.

A tko je Puhovski da određuje “pravu stranu povijesti”?

Puhovski često govori kao arbitar, kao moralna vertikala, kao da stoji iznad politike i povijesti.
No realno, radi se o:

– političkom komentatoru s dugim stažem, ali bez političke odgovornosti,
– osobi čiji su stavovi nerijetko kontradiktorni kroz vrijeme,
– analitičaru čiji je svjetonazor jasno lijevo-liberalno pozicioniran, što je legitimno — ali ne neutralno.

Njegov sud nije objektivna mjerila, nego ideološka interpretacija.
I to je posve u redu — ali onda se mora tako i tretirati.

Puhovski daje ocjene, ali njegove ocjene nisu činjenice

U analizi sukoba Plenković–Milanović, odnosa prema Ukrajini, Thompsona i sigurnosnih politika, Žarko Puhovski ponavlja svoj stari obrazac: snažni sudovi, labavi argumenti, selektivni kriteriji, moraliziranje bez političke odgovornosti

To ne znači da ga treba zabraniti ili ignorirati.
Ali znači nešto drugo:

Njegove analize treba čitati kao komentare, a ne kao objektivnu istinu.
A pogotovo ne kao moralni kompas.

Piše: Dražen Prša

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

Što vi mislite o ovoj temi?

Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com