„Mrak nad Kijevom, tišina nad svijetom“

NEDJELJA, 8. veljače 2026.

Kao branitelj Domovinskog rata u BiH od početka do kraja tog rata iz borbenog sektora, čovjek, i kao pisac ovih redaka, ne mogu ostati nijem pred patnjom napaćenog naroda Ukrajine, koji već više od četiri godine trpi brutalnu, bestijalnu i ničim opravdanu agresiju Rusije. U tom ratu svakodnevno stradaju njihovi branitelji, ali i civili , djeca, žene, starci, invalidi i nemoćni. Stradava život sam.

Najviše me boli spoznaja kako se taj teror nastavlja bez prestanka i ne nazire mu se kraj. Dok svijet broji dane, Rusija i njezin vođa, zločinac Putin koji je sebi već osigurao mjesto među najvećim svjetskim zlikovcima svih vremena, svakodnevno šalju balističke projektile, dronove i topničke granate, razarajući ukrajinske gradove i njihovu infrastrukturu, neovisno na to što su već izgubili preko milijun vojnika za koje odgovorno tvrdim većina njihovih majki i očeva uopće ne znaju gdje su i jesu li živi , jer Putin i ekipa oko njega njihov nadomjestak „plaćaju mrvicama rubalja ili dolara koje pravdaju njihovim sudjelovanjem u „specijalnoj vojnoj operaciji“protiv „fašističke“Ukrajine. U ovom surovom zimskom vremenu, kada se temperature spuštaju i do minus dvadeset stupnjeva, ruši se ono što je ljudima najpotrebnije , struja, grijanje, voda, sigurnost.

Čitajući izvještaje kako je Kijev nedavno ostao gotovo potpuno bez električne energije,u potpunom mraku, a da se ona danas uključuje tek sat ili dva dnevno, pitam se kako je tim ljudima? Kako je majkama s djecom u kolicima, starcima u hladnim stanovima, ranjenicima, bolesnima i invalidima? Kako izgleda noć bez svjetla, bez topline i bez nade, dok se mnogi koje poznajem druže, igraju društvene igre, obilaze svoja moderna okupljališta, kina, kazališta, koncerte ili odlaske u restorane i omiljene kafiće, na moru ili planinama na skijanju, i svima je pri tome toplo ne samo tijelu već i oko srca, jer su sigurni kako ta toplina neće nestati preko noći jer nema razloga za to,dok ja pišem ove retke a vatra iz moje peći veselo pucketa dajući toplinu i šarm meni i mojoj obitelji koji je nenadomjestiv bilo čemu drugome što sada vlada u Ukrajini.

Razmišljajući tako sjetio sam se jedne situacije u kojoj se nalazila moja malenkost netom prije početka Domovinskog rata u RH, tamo 1991.godine.Kao svježe oženjen čovjek u potrazi za poslom krenuo sam u Beč svojoj rodbini kako bih dobio bilo kakav posao premda je bila zima, negdje veljača mjesec.Vozio sam se autobusom kroz Bosnu, prema Hrvatskoj, i Našicama i svugdje su već bile barikade po cestama,oni popularni ježevi jer se miris rata osjećao u zraku. Isto tako u bilo kojem gradu u Hrvatskoj kroz koji smo prolazili bilo je zamračenje i neka mrtva tišina.

Dolaskom u Beč u njemu je vladala potpuno drugačija atmosfera.Pune ulice ljudi, automobila, taksista, okićenih izloga, restorani i kafići su bili prepuni gostiju.Jedne večeri dok sam hodao jednom ulicom u jednom od njihovih okruga ili popularnih Bezirkova,kroz jedan izlog butika ugledao sam mnoštvo mladih osoba, muško-ženskih u odijelima i svečanim haljinama kako nazdravljaju najvjerojatnije otvaranje tog butika, a svi su rukama držali kristalne čaše s dugim drškama, veseli i nasmijani.

Dok su se ovi veselili moja Hrvatska je bila u mraku i iščekivanju napada srbo-četničkog agresora i tzv”JNA na nju što se ubrzo i dogodilo.

Ova me situacija neminovno podsjetila na patnju Ukrajine sada. Dok se negdje netko veseli netko umire i plače.No, i tada i sada ja bih postupio jednako:osudio bih bilo čiju agresiju na nekoga, a poglavito bih osudio šutnju onih koji su trebali i morali pomoći i Hrvatskoj onda a Ukrajini sada.No, za razliku od takvih koji radije biraju šutnju postoje i oni koji ne šute i radije biraju povratak na svoju rodnu grudu gdje će radije položiti svoje kosti nego li umrijeti u šutnji. Možda je meni to otvaranje butika u Beču zapravo pomoglo vratiti se mojoj rodnoj grudi prvim idućim busom što sam i učinio, a Bogu hvala što je nakon toga uslijedilo sa mnom i mojim životom.

I ne mogu se a ne zapitati: zašto svijet šuti? Zašto se dopušta ovaj nezapamćeni teror nad nedužnim ljudima? Zar se SAD, Europska unija i NATO doista boje zločinačke ideologije i njezina nuklearnog arsenala, pa dopuštaju da cijeli jedan narod pati, krvari i umire premda oni imaju znatno sofisticiraniju vojnu opremu tehnologiju od agresorske Rusije? Zar doista ne postoji snaga, volja i odgovornost da se ovo krvoproliće zaustavi jer ponekad više vrijedi zapovijed nego molba?Ili je pak posrijedi nešto drugo što a ja kao pisac ovih redaka ne znam.

No, iako ne znam i ne moram znati nikada neće pristati na to da netko nekoga vojno napadane na njegovom teritoriju radilo se makar o bilo kome i tu za mene cijela priča završava.

Moje srce krvari svaki dan u suosjećanju s boli nevinih Ukrajinaca. U toj nemoći ostaje mi svakodnevna molitva. Molim Boga svakoga dana da se ovaj rat zaustavi, da patnja prestane, a da agresor bude pravedno i primjereno kažnjen za sve zločine koje je počinio. Jer šutnja pred zlom uvijek je njegov saveznik a svi smo se uvjerili kako su mnogi radije pristali biti saveznici u šutnji nego li progovoriti ili pak zavikati protiv ovog zla, a takvih ima u svijetu pa čak i u Hrvatskoj i BiH a deklariraju se kao vjernici, Branitelji pa čak i domoljubi.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

Što vi mislite o ovoj temi?

Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com