HB.hteam.org

Portal hrvata HB

Reakcija Ruba Kalupa: Muke Dragana Markovine, povjesničara koji olako i arogantno barata davno utvrđenim povijesnim činjenicama

Suđenje Alojziju Stepincu

UTORAK, 10. ožujka 2026.

U svom tekstu Markovina tvrdi da je identitet ustaša bio “čvrsto katolički”. Na to bi se, da su živi, ​​Bećir Lokmić i brojni ustaše islamske vjeroispovijesti “krstili” u čudu. Teško je utvrditi je li riječ o nepoznavanju osnovnih činjenica ili o nastojanju da se dodvori tzv. probosanskim političkim krugovima i njihovim medijima, koji su trenutno u žestokom procesu deustašizacije muslimanskog (danas bošnjačkog) korpusa iz Drugog svjetskog rata.

Ovih dana u Telegramu je objavljen članak koji se ničim ne bi isticao iz hrpe površnih medijskih članaka o temama iz prošlosti da ga ne potpisuje čovjek koji se u javnosti predstavlja kao povjesničar. Tekst o kardinalu Alojziju Stepincu, koji potpisuje Dragan Markovina, pun je banalnih misli, nepoznavanja činjenica, nejasnih tvrdnji i jednostavnih generalizacija, ali razlog zašto reagiram na ovaj njegov rad je taj što se on, kao povjesničar, tako olako i arogantno bavi nekim davno utvrđenim povijesnim činjenicama. Povjesničari se inače ne slažu i ne moraju se slagati oko tumačenja, ali se uglavnom slažu da ne može biti polemike oko utvrđenih činjenica, osim ako se ne djeluje s pozicije “goreg za činjenice”, a to onda spada pod neku drugu disciplinu.

Sve što je tadašnji zagrebački nadbiskup rekao, napisao ili učinio za ranjive pojedince ili skupine tijekom ustaškog režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Markovina ocjenjuje kao “malo, nedovoljno, cinično, ništa”. Štoviše, tvrdi da “Stepinac niti jednom nije javno istupio” i rekao da je sve što se tada dogodilo “nedopustivo prema Božjim i ljudskim zakonima”. Markovina očito nije trošio vrijeme na kopanje po arhivima i čitanje literature o toj temi, pa ne zna da su u proteklih nekoliko desetljeća povjesničari pronašli i objavili dokaze, a neki su se čak i potrudili da ih precizno prebroje, da je zagrebački nadbiskup Stepinac “u 48 mjeseci postojanja Nezavisne Države Hrvatske… javno govorio 362 puta i branio se pismom i djelom…, u prosjeku svaki četvrti dan”.

Zato izvucimo barem “nešto” iz toga za ovu priliku i ponovimo što je, na primjer, o tome napisao 11. lipnja 1943. Meir Touval-Weltmann, predstavnik židovske zajednice u Istanbulu, u pismu tadašnjem apostolskom legatu Roncalliju (kasnije papi Ivanu XXIII.):

„Molimo Vas da prenesete monsinjoru Stepincu naše izraze duboke zahvalnosti za njegovu pomoć te ga molimo da nastavi svoj časni rad na spašavanju naše nesretne braće, sestara i djece, koji su prije mjesec dana uhićeni zajedno s predsjednikom dr. Hugom Konom i nadbiskupom dr. Miroslavom Freibergerom.“

Kontakti s Londonom

U Hrvatskom državnom arhivu sačuvani su dokumenti Hansa Helma, tadašnjeg policijskog izaslanika u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu, iz kojih se može vidjeti kakve su sve bile reakcije nakon jedne od Stepinčevih propovijedi u kojoj je kritizirao rasne zakone i postupke vlasti. Objavljen je i jedan takav izvještaj iz kojeg se vidi da je nakon toga planiran i atentat na Stepinca. (Jednom sam pročitao bizaran komentar novinara da to ništa ne znači jer, eto, atentat nije izvršen!) U jednom od Helmovih izvještaja nadređenima (u Berlinu) piše sljedeće:

„Stalno dobivamo informacije o političkom uplitanju tog svećenika (Stepinca, npr. I. Š.) u unutarnje stvari zemlje. Ima veze u svakom ministarstvu; većina crkava u Hrvatskoj ima kontakte s Londonom i vladom u egzilu. Takav pristup Crkve može se (smatrati) suprotnim interesima Trećeg Reicha i NDH. Naš je cilj eliminirati utjecaj tog svećenika.“

A za Markovinu je sve to – ništa!

Markovina se ubraja među one koji za točku s koje promatraju i orijentir s kojim uspoređuju i mjere nečiji učinak u povijesti uzimaju – same sebe! Iz suvremene pozicije, prigovarati povijesnoj osobi da je u jednom trenutku, u prošlosti i u potpuno drugom povijesnom kontekstu, učinila premalo ili nedovoljno, te da je trebala postupiti ovako ili onako, nije samo besmisleni anakronizam već i samodopadno poziranje, jer to znači da bih “ja” na njezinom ili njegovom mjestu učinio/la više i hrabrije postupio/la – što je, naravno, nedokazivo. Takvi se povjesničari ne odnose prema prošlosti kao distancirani istraživači, već kao ambiciozni glumci i umišljeni moralizatori koji istovremeno djeluju u prošlosti i promatraju je odozgo, ne da ih stvarno zanima što se tada stvarno dogodilo, već da, poput nekog božanstva s Olimpa, imaju pravo miješati se u tijek povijesti, “spuštati se” u već dogodilo se, “nepovratno mrtvo” vrijeme i mijenjati prošlost, propisujući kako se ona zapravo trebala odigrati, sve kako bi povijest zadovoljila njihov ukus i uklopila se u njihovu željenu interpretativnu verziju.

Postoji samo jedan način provjere i procjene učinka glumca u ratnim okolnostima u prošlosti: usporedba s učinkom njegovih suvremenika u istoj ili sličnoj situaciji. U konkretnom slučaju, ta komparativna analiza bi ukratko izgledala ovako:

Neosporno je da su sve sukobljene strane i njihove oružane formacije na ovom području tijekom Drugog svjetskog rata dokazano počinile masovne zločine (u različitim omjerima i na različite načine) i brutalna kršenja prava i dostojanstva ljudske osobe, kao što je neosporno da su se vapaji žrtava čuli sa svih strana i stizali njihovi vapaji za pomoć i zaštitu. Navedimo sve visokopozicionirane osobe iz političkih, vojnih, intelektualnih i vjerskih krugova iz svih naroda iz tog vremena i vidimo tko se od njih usudio kritizirati „svoje“ za počinjene zločine, a tko se oglasio u korist ugroženih „drugih“, za one ili za one koji nisu pripadali „svom“ kolektivu ni na jednoj osnovi: nacionalnoj, vjerskoj ili političko-ideološkoj. Kada bismo takvu bilancu radili na temelju do sada objavljenih i dostupnih podataka, mislim da bi rezultat u tom pogledu bila ogromna praznina u kojoj bi se najjasnije, ako ne i jedini, vidio lik Alojzija Stepinca. Osim zagrebačkog nadbiskupa, nisam mogao imenovati nijednog od “visokopozicioniranih” ljudi tog vremena koji su se izrazili u kritici “svojih” i u zauzimanju za ugrožene “druge” u strahotama Drugog svjetskog rata i posljedicama u lokalnim kontekstima. I zbog toga je Stepinac, u pozitivnom smislu, iznimna pojava u jednom od najgorih i najružnijih razdoblja naše povijesti.

Markovljeva rasprava i moraliziranje o svemu što je Stepinac kao nadbiskup mogao učiniti na temu ustaških zločina, a on kao povjesničar, čak ni nakon 80 godina jugoslavensko-komunističkih zločina, ne usuđuje se o tome napisati ni retka!

Hrvatska nije Jugoslavija.

U svom tekstu Markovina tvrdi da je identitet ustaša bio “čvrsto katolički”. Na to bi se, da su živi, ​​Bećir Lokmić i brojni ustaše islamske vjeroispovijesti “krstili” u čudu. Teško je utvrditi je li riječ o nepoznavanju osnovnih činjenica ili o nastojanju da se dodvori tzv. probosanskim političkim krugovima i njihovim medijima, koji su trenutno u zahuktanom procesu deustašizacije muslimanskog (danas bošnjačkog) korpusa iz Drugog svjetskog rata.

Iako se radi o relativno kratkom tekstu, moram priznati da je u nekim odlomcima teško pratiti autorov tok misli. Na početku sugerira da je Katolička crkva gora od ustaša, a na kraju “zamjera” Stepincu što “ne predvodi Crkvu u antifašističkom otporu ustašama”! Kada općenito napada Katoličku crkvu i njezin utjecaj u hrvatskom društvu, Markovini očito nije stalo do toga da je to Katolička crkva. Tijekom Drugog svjetskog rata u istoj Katoličkoj crkvi bili su Luigi Maglione, Giuseppe Ramiro Marcone, Domenico Tardini, Alojzije Stepinac, fra Alojzije Mišić, Ivan Šarić, Kerubin Šegvić, fra Radoslav Glavaš, Pavao Lončar, fra Dominik Mandić, Svetozar Rittig, fra Jozo Markušić. Ovdje sam spomenuo samo nekoliko imena iz klera Katoličke crkve čije se javno djelovanje u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ni na koji način ne može podvesti pod zajednički nazivnik. Markovina kaže da znaju da će “dobiti lavinu komentara mrzitelja” jer je napisao da “pravi problem hrvatskog društva nikada – ni u Drugom svjetskom ratu ni danas – nije bilo ustaštvo, već Katolička crkva”. Ne mislim da će ga itko zbog toga mrziti, nego će ga sažaljevati. Zapravo, on je taj koji mrzi i to pokazuje godinama (mislim da sam ga negdje vidio kako to otvoreno priznaje!).

Napisao: Prof. dr. sc. Ivica Šarac, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com