RATNI ZLOČINI 9. travnja 1992. početak napada na Ljubuški – najmlađa žrtva zločina vojske Jugoslavije 9-mjesečna beba

Napadi na Ljubuški počeli 9. travnja 1992. godine raketiranjem sela Lipna s dvije “Krmače” avionske bombu od 250 kg, a nastavljeni 21. travnja 1992. godine na uži dio grada Ljubuškog kada je poginuo Ante Sušac, a ranjeni su Marko Marinović, Semir Gujić, Franjo Jurčić, Safet Maksumić. Nešto kasnije, početkom svibnja, zločinačka JNA je VBR-ovima ubila brata i sestru Filipa Kraljevića (9 mjeseci star) i Ivanu Kraljević (10 godina stara).

Vratimo se za trenutak 28. godina unatrag i prisjetimo se ljubuškog travnja i svibnja 1992. godine, svibnja u kojem je izvršen napad na civile Ljubuškog, piše ljubuški.net

Bila je nedjelja 3. svibanj 1992. godine kada je Ljubuški napadnut VBR-ovima (dalekometnim višecijevnim bacačima raketa) JNA, na uži dio grada ispaljene su s 54 rakete kalibra 128 mm, u ovom napadu na civilno stanovništvo život su izgubili naši najmlađi sugrađani brat i sestra – Filip Kraljević  (beba od devet mjeseci) i Ivana Kraljević (10), oboje djeca Zdravke i Marka Kraljevića.

U istom napadu teže su ozlijeđeni Radmila Bradvica koja je i preminula u bolnici od zadobivenih ozljeda, Muhamed Ibrulj, Amela Ibrulj, Đula Omerhodžić, Drago Herceg, Jasna Boras i Erna Smajihodžić.

Dva dana poslije 5.svibnja raketirani su Grljevići.

11. svibnja 1992. zrakoplovni napad na Grljeviće sa 4 razorne bombe – ozlijeđeni su Milica Zadro i Ivan Kordić.

15. svibnja 1992. zrakoplovi ponovno napadaju Grljeviće sa 23 rakete.

Ljubuški je, kao što smo napisali u uvodu, bio meta zločinačkih partizana i komunističkih krvnika i u II. svjetskom ratu i nakon završetka rata. Partizani su 29. listopada 1944. ušli u Ljubuški, a s njima i crvena revolucija, koja je odmah započela likvidacijama klasnih neprijatelja, svećenika, uglednijih seljaka i svih koje se smatralo mogućim klasnim i ideološkim protivnicima komunističkoga poretka. Pred tim su zločinima bježali pojedinci i skupine, čitave obitelji, prema Mostaru, Sarajevu i dalje, mislilo se „dok zlo prođe“.

A zlo nije prolazilo, nego je postajalo sve okrutnije i krvoločnije; stradanja Hrvata Hercegovine od 1945. nadalje bila se teška i krvava. Mnogi se Hrvati,  smrtno nastradali u povlačenju ili ubijeni na Križnom putu 1945., nikad nisu vratili svojim kućama i obiteljima.