UTORAK, 21. travnja 2026.
Povodom hrvatskog prijevoda knjige Heliopolis Ernsta Jüngera (Zagreb: Neolit, 2026.)
Ernst Jünger dobio je u veljači 2026. u nakladi Neolit novi prijevod dosad neprevedene knjige Heliopolisna hrvatski jezik i time se njegova bogata i duboka misao ponovo zrcali u hrvatskom duhu. Pojam anarh (njem. Anarch) dolazi iz Jüngerova kod nas neprevedenog romana Eumeswil, premda naznake njegove ideje Anarha postoje u kod nas prevedenima Odmetanju u šumu i Radniku u nakladi Matice hrvatske. Anarh je unutarnje slobodan čovjek: živi u društvu i državi, ali im nije psihološki ni duhovno podređen. Ne buni se otvoreno, kao anarhist, nego se povlači u vlastitu autonomiju. Lik iz Eumeswila, Manuel Venator, radi kao povjesničar i konobar na dvoru tiranina; razumije sustav moći, ali iznutra ostaje slobodan i distanciran. On je, zapravo, poput lika u ovom romanu, alter-ego autora jer ima tipičan Jüngerov stav: sudjeluješ u svijetu, ali mu ne pripadaš; zadržavaš suveren unutarnji prostor slobode kao jedini mogući u totalitarnom svijetu ili, u krajnjoj liniji, u svijetu stranom tvojemu unutarnjem sebstvu.
Zanimljivo je da je prvi prijevod Jüngerove knjige Na mramornim liticama u Republici Hrvatskoj objavila naklada „zloglasnog“ – barem u očima dužnosnika Republike Hrvatske od 1993. nadalje – ljevičarskog tjednika Feral Tribunea, hrvatskoga političko-satiričnog tjednika koji je izlazio u Splitu od 1993. do 2008. godine. Možda su tu knjigu željeli predstaviti kao suptilnu kritiku režima. Jüngera se danas, naime, smatra desnim pripadnikom Konzervativne revolucije, heterogenoga pokreta nastalog prije otprilike jednoga stoljeća u Weimarskoj Njemačkoj. Premda je taj roman doista bio alegorijska kritika Hitlera i tadašnjega režima, bio je to tekst napisan s, uvjetno rečeno, desnih pozicija. Ipak, valja istaknuti da je Hitler, s druge strane, bio samo jedan politički i praktični izraz Konzervativne revolucije, čiji su mnogi pripadnici poslije sudjelovali u njegovoj vlasti, dok su neki od njegovih ranijih suboraca stradali u Noći dugih noževa.
Heliopolis je po ugođaju i stilu dosta sličan tomu romanu; u jednom se trenutku čak spominje i glavni antagonist iz te knjige, Nadšumar. Postoje i reference na druga Jüngerova djela, primjerice na meni omiljeni, neprevedeni esej Annäherungen: Drogen und Rausch – koji bi se, zapravo, po formatu mogao smatrati i manjom knjigom, budući da ima poglavlja i stotinjak stranica. Naime, glavni lik Lucius de Geer – čije bi ime možda moglo nositi simboliku „lučonoše rata” – u ovom se romanu alegorijski, poput mitskih junaka iz prošlosti, Herakla, Odiseja i Eneje, spušta u podzemni svijet smrti pomoću napitka droge (“Droge su ključevi – one naravno neće pokazati više od onoga što je u nama skriveno. No možda ipak vode u dubine koje su inače zaključane. Na samom dnu čovjek bi susreo sebe, staroga Proteja, koji je svijet i njegove gradove gradio poput snova. Posljednji i najjači protivnik, kojega je valjalo svladati, ostalo je vlastito ja.”), u pratnji fatalnoga ženskog lika Budur Peri, pripadnice Parsa, koji su preuzeli od Židova ulogu Girardova žrtvenog jarca, što sam pisac izričito naznačuje. Inače, i sam je Jünger u spomenutom eseju metodički opisao sve droge koje je konzumirao iz intelektualne znatiželje, pa tako u ovom romanu, smještenom u neodređenu budućnost, odaje i malu počast Hofmannu, koji je igrom slučaja došao do LSD-a te zajedno s Jüngerom iskušao njegov učinak u kontroliranim uvjetima.
Droge s daškom lovorova lista (apolonski simbol svjetla) kontrapunkt su hladnom svijetu tehnologije, pa tako Jünger jednom prilikom u švedskom dokumentarcu o njemu, 103 godine u srcu Europe, na upit što misli o pojavi računala nevjerojatno lucidno kaže da ga više od toga zanimaju droge i svijet halucinacija. Glavni lik dolazi iz mistične Pokrajine dvoraca, možda aluzije na srednji vijek ili franačku i germansku uzvišenost.: „Sve što se događa jest temelj kretanja – jer svaki pokret postaje smislen tek onda kada stupi u odnos prema mirovanju kao njegovo uzdanje. U tom bi se smislu Pokrajinu dvoraca moglo označiti kao supstancu koja doduše postaje politički djelotvornom kada se umreži s nekim dobom, no u osnovi je nepomična i iz te nepokretnosti dobiva moć, kao iz ukamaćenog kapitala. Pokrajina dvoraca jača je od bilo kakvog pokreta, čak i od zbilje. Ponekad joj se zbilja približava. Tada je otkrivaju rijetki duhovi, kao što genijalan arheolog otkriva mitske gradove.“
Heliopolis iliti sunčani grad na otoku više je, kako i sam Jünger kaže, parabola kao dragi kamen u kruni mudraca. S obzirom na to da je radnja romana, kao što je spomenuto, smještena u neodređenu budućnost, nakon blagih naznaka velikih kataklizma i svjetskih sukoba (vjerojatno aluzija na nuklearni rat ili ratove). Ovaj roman ima jaku notu znanstvene fantastike, premda je u biti filozofski roman. Treba iskreno reći da je Jünger, svojom dubinom filozofske misli, bolji esejist nego romanopisac. Pa se tako u romanu spominje buduće društveno uređenje, globalno uređenje svojevrsne svjetske države oličene u metafizičkom liku neprisutnog, gotovo bogolikog Regenta („U međuvremenu moć mu je porasla do nezamislivih razmjera i ništa ga neće spriječiti da uspostavi poredak kakav smatra ispravnim. Mogao bi pretvoriti svijet u koloniju, no ne privlači ga nikakvo uređenje koje bi se protivilo njegovoj ideji slobode.„) i jedinstvene svjetske države, što opet ne sprječava lokalne sukobe, a taj lokalni sukob činovnika prokonzula i pokrajinskog namjesnika čini dramski sukob jer nosi zaplet i rasplet u vidu angažmana glavnog lika u njemu.
Znanstvena fantastika uvijek nosi tehnologiju kao motiv, pa osim maštovitog opisa vojnog arsenala u jednom trenutku glavno mjesto zauzimaju fonofori, što je nakladnik dobro uvidio na poleđini knjige Heliopolis: to su u biti pametni telefoni. Tako je Jünger bio brži u mašti od Douglasa Adamsa (The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy, 1979.), koji opisuje uređaj vrlo sličan današnjem pametnom telefonu (mali, prijenosni, daje informacije o svemu) i TV-serije Star Trek (1960-e), koja prikazuje komunikatore kao uređaje za komunikaciju; tko zna, možda je veliki izumitelj Edwin Land taj koncept spomenuo baš zato što je pročitao Heliopolis. Štoviše, ide toliko daleko da taj uređaj veže uz društvenu umreženost, dostupnost bazama podataka i, u krajnjoj liniji, statusni simbol.
U tehnologiji se nalazi poveznica i s Radnikom, Jüngerovim kapitalnim filozofskim djelom, budući da postoji referenca u kojoj se ulazi u svojevrsnu filozofiju povijesti, gdje je Radnik čovjek tehnologije kao treće faze povijesti, uz izraženu nadu da će to razdoblje ipak nadvladati umjetnost. Nije bez veze da veliki izumitelji i poduzetnici poput Muska (usput rečeno, na X-u je spomenuo da je čitao Jüngerov prvijenac Oluja čelika, još uvijek nepreveden kod nas, nadamo se ne zadugo), Stevea Jobsa pa i Leonarda da Vincija nastoje ružnoću i surovost tehnologije ublažiti estetikom umjetnosti.
Rakete i putovanja u svemir suptilno se spominju kao nešto pozadinsko i prisutno, primjerice spominjanjem raketne rampe ili neodređenih rečenica punih aluzija na faustovsko osvajanje bezgraničnog prostora, poput oduzimanja prostora svemiru, analogno oduzimanju poldera moru u Goetheovu Faustu, i majstorski se ne ulazi u dubinu sve do samoga kraja, kada se to predstavlja kao izlazna opcija glavnoga junaka s one strane Hesperida. No jedan pasus daje naslutiti faustovsku filozofiju u maniri Oswalda Spenglera: „Zatim su drugi pronašli zakon koji omogućuje navigaciju u bezgraničnom prostoru. Pronašli su čudesno carstvo u kojemu se zemlja pretvara u izvor bogatstava, a znanje u moć. Znanje je djelovalo kao bušilica u tvrdoj stijeni.“
Pitanje je što bi Spengler rekao na atomsku energiju (u romanu se, recimo, spominje energija, to jest energion, kao jedna od valuta) i oružje, u konačnici na samu ideju putovanja i osvajanja svemira; sigurno bi to tumačio u kontekstu faustovskog čovjeka Zapada, baš kao što to čini Jünger u ovom djelu, ali treba spomenuti da je, kada mu je Jünger poslao Radnika s posvetom, reagirao dosta razočaravajuće, na što je Jünger rekao da vjerojatno nije shvatio što je pisac htio reći. Roman ima i jednu zasebnu priču unutar priče, zapravo ukratko prepričanu priču Goetheova Fausta u modernom Berlinu, pa se pojavljuje i lik Helene, taj simbol ideje ljepote, a priča je dio jednog od sporednih likova u kontekstu šire simpozijske rasprave o pitanju što je to sreća.
Kao što sam spomenuo, Jünger je bolji esejist nego romanopisac i zato su najbolji dijelovi njegove razne refleksije o dobroti („Do dobrote se ne može samo uvidom – nju valja osvojiti bolom, krivnjom i žrtvom. To nalikuje odvažnim izletima duha – postaju važnima tek onda kada ih iskustvo potvrdi.“), životu („Život je lutanje svijetom u vidu niza postaja.“), bitku („Istina se krije u nedjeljivom.“), smrti („Blizina smrti trebala bi stvari učiniti jasnijima kao što to veliki pritisak čini s kristalima u kamenu. To ponekad graniči s larpurlartizmom.“), et cetera, et cetera, što su u biti aforizmi na razini Nietzschea, u smislu da se o njima može misliti na dulji rok. Štoviše, Jünger zadaje prevladavanje Nietzschea: „Podržavamo Zaratustrino učenje prema kojemu čovjeka mora prevladati nadčovjek. Ne gledamo to etički, nego kao povijesnu nužnost. Sljedeći je korak u tome što valja prevladati i nadčovjeka kojega će poraziti čovjek, nadjačati ga pri susretu.“
Nije uzgred spomenuti da se Jünger obratio na katoličanstvo 1996. godine, krštenjem u Rimokatoličkoj crkvi u 101. godini života, što dobrim poznavateljima njegova lika i djela ne bi trebalo biti iznenađenje jer se slutnja te radosti nalazi u njima, pa i u ovom djelu, u kojemu je za rasplet bitan lik svećenika na planini.
U Hrvatskoj se novija aktualizacija Jüngera počela zbivati u časopisu Obnova kroz nekoliko radova (primjerice esej „Lik ‘Odmetnika’ kao model poželjnoga zoon politikona Ernsta Jüngera“ autora Domagoja Tomasa u šestom broju Obnove, kao i kroz brojna spominjanja u drugim radovima) i jednu javnu tribinu u kontekstu predavanja o Juliusu Evoli. Upravo sam od člana udruge Obnova, Edija Radana, doznao da je knjiga izdana i supruzi ukazao na nju, a ona je smjesta kupila istu, pa sam takvu pisanu posvetu njezina brzog izvršavanja mojih zapovijedi dobio od nje u formi takve narodne izreke.
Ono što je hrvatskom društvu prijeko potrebno jest da se u njemu probude domaći Anarsi i ponude svjetskoj i domaćoj javnosti filozofske misli na razini Jüngera, i to tako da se postigne ono što je Jünger postigao: da ga cijene i ljevica i desnica. Stoga neka nas ne čudi nedavni poziv najdugovječnijega premijera u Hrvatskoj da se intelektualci u redovima Hrvatske demokratske zajednice probude u obrani vlasti.
Sjajna ilustracija na naslovnici svojim monumentalizmom ima u sebi nešto gotičko i istodobno nešto od ekspresionizma weimarske Njemačke, tako da čitatelj poželi da čitava knjiga bude protkana sličnim ilustracijama. Osobno sam zamislio prikaze nečega u stilu steampunka, to jest tehnologije pokrivene estetikom prošlih razdoblja, a sam Jünger upućuje na isto kada objašnjava obuću stanovnika budućnosti, što je svojevrsni arheofuturizam. Na kraju ne preostaje drugo nego izreći veliku zahvalu iskusnom prevoditelju Andyju Jelčiću i glavnom uredniku Marku Greguru na izboru, toplu preporuku svim obožavateljima Jüngera za kupnju i možda želju da sljedeći na redu za prijevod bude po tematici tehnologije srodan roman Staklene pčele.
Piše: Marko Paradžik
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
ŠOKANTNI PLATNI LISTIĆI NA SJEVERU: Bolnička šefica pomeela muške kolege – plaća od koje se vrti u glavi!
Skandal na Prisavlju: Nagrada za čovjeka s teretom optužbi za seksualno uznemiravanje?
Milijuni hrle na Jadran: Hrvatska ruši sve rekorde u 2026. godini.