NEDJELJA, 18 listopada 2026
Postoje dvije Hrvatske koje žive u jednom te istom paralelnom prostoru, ali kao da pripadaju dvama potpuno različitim svjetovima. Jedna Hrvatska uživa, druga jedva preživljava. Jedna se smije, druga plače. Jedna se bogati, druga siromaši. Jedna uživa u plodovima vlasti i svojih povlastica, dok druga sve češće razmišlja o tome kako preživjeti do kraja mjeseca, platiti račune i svojoj djeci osigurati barem ono najosnovnije.
I dok jedni žive u prividu blagostanja, drugi svakodnevno osjećaju gorčinu nepravde, zapostavljenosti i izdaje. To je Hrvatska u kojoj danas živimo, Hrvatska za koju su mnogi naši ljudi sanjali, a mnogi naši najbolji sinovi prolijevali krv, znoj i suze.
Prva Hrvatska jest ona koja uživa.
Nju predstavljaju svi oni koji su se dočepali vlasti, gospodarstvenici koji su u sprezi s političkim strukturama izgradili svoje poslovne imperije, vlasnici javnih i privatnih medija koji s njima surađuju, predstavnici mnogih civilnih i ratnih udruga te svi oni koji imaju bilo kakve koristi od ovakve Hrvatske. To su oni kojima postojeći sustav odgovara, koji u njemu pronalaze svoje mjesto, svoju korist, svoje povlastice i svoje razloge zbog kojih ne žele nikakve ozbiljne promjene. Njima je uglavnom dobro. Oni imaju svoje položaje, svoja primanja, svoje veze i svoje zaštitnike. Njihova je Hrvatska stabilna sve dok su njihove privilegije sigurne. Njihova je Hrvatska uspješna sve dok se njihovo blagostanje ne dovodi u pitanje. A kada netko progovori o nepravdi, korupciji, nepotizmu, siromaštvu ili izdaji nacionalnih interesa, tada takvi najčešće okreću glavu, relativiziraju problem ili pokušavaju ušutkati one koji se usuđuju govoriti.
Druga Hrvatska jest Hrvatska svih onih koji jedva sastavljaju kraj s krajem.
To su razvojačeni branitelji bez ikakvih prava iz Domovinskog rata, oni s minimalnim primanjima iz toga rata koji nemaju drugih izvora prihoda, umirovljenici, radnici s minimalnim plaćama, nezaposleni, socijalno ugroženi ljudi, civilni i ratni invalidi s minimalnim primanjima te svi drugi koji žive na rubu materijalne i duhovne oskudice. To su ljudi koji ne traže palače, luksuzne automobile, skupa ljetovanja ni život na visokoj nozi. Oni traže dostojanstvo, pravednost, pošteno vrednovanje svojega rada i svojih žrtava, mogućnost da žive od svojih primanja i osjećaj da ih vlastita država nije zaboravila.
Među njima su i oni koji su svoje živote stavili na raspolaganje Domovini kada je bilo najteže, kada se nije znalo hoće li Hrvatska opstati, kada su se njezina sloboda i budućnost branile na prvoj crti bojišnice. Mnogi od njih danas se pitaju jesu li se za takvu Hrvatsku borili, jesu li za nju davali svoje zdravlje i mladost te jesu li njihove žrtve bile uzaludne. Nisu njihove žrtve bile uzaludne. Hrvatska je stvorena i obranjena njihovom hrabrošću, žrtvom i ljubavlju prema Domovini. Ali netko je očito dopustio da se vrijednosti za koje su se borili potisnu u drugi plan, a da se na njihovo mjesto postave osobni interesi, politička podobnost i nezasitna želja za vlašću i bogatstvom.
Skupina onih koji su napustili Hrvatsku.
Posebnu skupinu druge Hrvatske čine ljudi koji su, neovisno o svojoj vjeri, nacionalnosti, političkom ili drugom opredjeljenju, nezadovoljni socijalnom, ekonomskom, zdravstvenom, političkom i svakom drugom situacijom napustili svoja vjekovna ognjišta i otišli u treće zemlje kako bi ondje pronašli bolji i smisleniji život za sebe i članove svojih obitelji. Koliko je samo hrvatskih obitelji otišlo u Njemačku, Austriju, Irsku i druge zemlje? Koliko je roditelja ostavilo svoje kuće, svoju rodbinu, svoje prijatelje, svoje grobove i svoje uspomene kako bi svojoj djeci omogućili ono što im njihova domovina nije mogla ili nije znala pružiti? Koliko je mladih ljudi otišlo ne zato što nisu voljeli Hrvatsku, nego zato što su izgubili vjeru da u njoj mogu ostvariti svoje snove? Koliko je njih sa sobom ponijelo bol zbog odlaska, a koliko ih je s vremenom prestalo vjerovati da će se ikada vratiti?
To je možda i najteža optužnica protiv svih onih koji su desetljećima upravljali hrvatskom državom. Jer država nije samo njezin teritorij, zastava, grb i himna. Država su njezini ljudi. A ako ljudi masovno odlaze, ako mladi ne vide budućnost, ako umirovljenici strahuju od svakog novog računa, a branitelji se osjećaju poniženima, onda se moramo zapitati kakvo smo to društvo izgradili.
Ovdje je jako važno napomenuti kako je druga skupina građana, odnosno nezadovoljnika cjelokupnom društvenom situacijom u Hrvatskoj, po mojem mišljenju daleko brojnija od prve. Ipak, ona još uvijek ne uspijeva učiniti dovoljno da se Hrvatska, pa čak i područja koja naseljavaju Hrvati u Bosni i Hercegovini, približe onakvoj Hrvatskoj i onakvoj društvenoj zajednici za kakvu su se istinski branitelji u Domovinskom ratu borili.
Kako je moguće da brojnija Hrvatska ne može nadjačati onu malobrojniju koja upravlja njezinom sudbinom?
Kako je moguće da oni koji žive od svojega rada, oni koji su branili Domovinu, oni koji su odgajali djecu i gradili ovu državu nemaju dovoljno snage promijeniti sustav koji ih svakodnevno razočarava?
Ako bismo odnos zadovoljnih i nezadovoljnih promatrali kroz procjene od 75 prema 25 posto, onda bismo morali postaviti pitanje: zašto oni koji smatraju da Hrvatska ne ide u dobrom smjeru ne uspijevaju promijeniti njezin politički i društveni smjer? Pritom valja naglasiti da je takav postotak moja procjena, a ne službeno utvrđena statistika.
Odgovor na to pitanje nije jednostavan. Ali postoje razlozi o kojima se mora otvoreno govoriti.
PRVO: Hrvatskom od završetka Domovinskog rata, prema mojem političkom i društvenom sudu, u svojevrsnoj rotaciji upravljaju pravni, ideološki, a dijelom i kadrovski nasljednici nekadašnjeg jugoslavenskog komunističkog sustava. Mnogi će se sa mnom složiti, a mnogi neće. No, ne možemo zanemariti činjenicu da se nakon uspostave hrvatske neovisnosti nisu dogodile sve one duboke promjene koje bi trebale obilježiti raskid s nedemokratskim nasljeđem bivšega sustava. Promijenila se država, promijenili su se zastava i grb, Hrvatska je postala međunarodno priznata i izborila svoju slobodu, ali brojna pitanja odnosa prema prošlosti, političke odgovornosti i kontinuiteta određenih struktura ostala su otvorena. Ako smo se borili za demokratsku i pravednu Hrvatsku, onda moramo imati pravo pitati zašto pojedine strukture i dalje imaju toliki utjecaj na politički, gospodarski i javni život.
DRUGO: Oni koji vladaju Hrvatskom premrežili su, prema mojem mišljenju, brojne sfere političkog, javnog, kulturnog, gospodarskog i svekolikog drugog života svojim podobnim kadrovima. Nije dovoljno imati formalno pravo na izborima birati vlast ako se građanin svakodnevno suočava sa zidom političkih i interesnih veza. Nije dovoljno govoriti o jednakim mogućnostima ako pojedinac za zaposlenje, napredovanje ili ostvarivanje svojih prava mora tražiti političku zaštitu. Nije problem u tome što ljudi imaju različita politička uvjerenja. To je normalno u demokratskom društvu. Problem nastaje kada politička pripadnost postane važnija od sposobnosti, kada podobnost nadvlada stručnost i kada osobne veze postanu vrjednije od zakona. Takva praksa razara povjerenje građana u institucije, a bez povjerenja nema ni zdrave države.
TREĆE: Vodeći predstavnici braniteljske populacije, prema mojem sudu, u mnogim su slučajevima udaljeni od stvarnih problema onih koje bi trebali zastupati. Mnogi istinski razvojačeni branitelji osjećaju se izdano, zaboravljeno i napušteno. Dok se u njihovo ime održavaju skupovi, daju izjave i vode političke igre, dio branitelja još uvijek se bori za osnovnu egzistenciju. Postavlja se pitanje: tko danas govori u ime onih branitelja koji nemaju povlaštene mirovine, koji nemaju političke zaštitnike, koji nemaju zaposlenje ni dovoljno sredstava za dostojanstven život? Tko govori u ime onih koji su ostali izvan sustava prava, povlastica i institucija, a ipak su bili ondje gdje je trebalo braniti Domovinu? Ne tvrdim da su svi braniteljski predstavnici isti niti da su svi izdali svoje suborce. Ali držim kako je nužno otvoriti pitanje odgovornosti onih koji su dobili povjerenje branitelja, a potom se udaljili od njihovih stvarnih potreba. Braniteljski ugled nije osobno vlasništvo. On je obveza. A onaj tko tu obvezu ne želi ili ne može ispuniti trebao bi imati dovoljno časti prepustiti svoje mjesto drugome.
ČETVRTO: Mnogi obični ljudi, pa čak i pojedini branitelji, prihvatili su mrvice koje su im bačene s prepunih bogataških stolova. To je jedna od najtužnijih činjenica našega društva. Čovjek koji godinama nema dovoljno za život dobije neku jednokratnu pomoć, sitnu povlasticu, obećanje ili uslugu, pa se od njega očekuje šutnja i zahvalnost. Umjesto sustavnog rješavanja problema, nude mu se privremena rješenja. Umjesto pravednog sustava, nude mu se osobne usluge. Umjesto prava koje mu pripada, očekuje se da bude zahvalan što mu je netko nešto udijelio. Tako se stvara ovisnost o onima koji raspolažu novcem i moći. Tako se građanin od slobodnog čovjeka pretvara u nekoga tko strahuje da bi mogao izgubiti i ono malo što ima. A Hrvatska se nije stvarala da bi njezini građani živjeli od milostinje moćnika. Stvarala se da bi imali slobodu, sigurnost, pravdu i mogućnost da od svojega rada žive dostojanstveno.
PETO: Najglasniji i najuporniji kritičari sustava, kako smatram, često su izloženi diskreditiranju, pritiscima i pokušajima da ih se ušutka. Neke se proglašava neozbiljnima, neke se pokušava prikazati neprijateljima vlastitoga naroda, a druge se izlaže osobnim i profesionalnim pritiscima. U javnom prostoru nerijetko se više energije troši na diskreditiranje kritičara nego na odgovaranje na pitanja koja postavljaju. On najglasnije i najupornije je nemilosrdni i bešćutni politički sustav likvidirao, neke zatvorilo u umobolnice a neke u zatvore kako bi ušutkao njihove glasove za što postoje bezbrojni materijalni dokazi u vrijeme Domovinskog rata pa čak i nakon njega. No od svega je najvažnije kako A demokratska država mora štititi pravo svakoga građanina da mirno, javno i argumentirano kritizira vlast. Nitko ne bi smio biti kažnjen zato što govori istinu, traži odgovornost ili se ne slaže s onima koji upravljaju državom. Ako se bojimo postavljati pitanja, onda se ne trebamo čuditi što odgovore dobivaju samo oni koji imaju moć.
ŠESTO: Građanima je toliko puta obećavano bolje sutra da su mnogi izgubili vjeru u izbore kao sredstvo promjene, odnosno vlast im je uspjela ogaditi izbore zbog niza razloga, a takvih je mnogo a poglavito onemogućavanje ostvarivanja biračkog prava za mnoge hrvatske državljane diljem sviejta zbog malog broja biračkih mjesta u inozemstvu koja su negdje udaljena čak i tisućama kilometara od mjesta gdje hrvatski državljani žive. A izbori su temelj demokracije. Oni su način na koji građani daju povjerenje jednima i uskraćuju ga drugima. Ali kada se ljudima godinama ponavljaju ista obećanja, a oni ne osjećaju bitne promjene u svojem životu, nastaju apatija, razočaranje i odustajanje. Tada mnogi govore kako njihov glas ništa ne znači, kako su svi isti i kako se ništa ne može promijeniti.
To je upravo ono što najviše odgovara onima koji žele zadržati postojeće stanje. Kada velik dio birača ostane kod kuće, o sudbini svih odlučuje manji broj onih koji su izašli na izbore. Tako se može dogoditi da vlast dobije podršku samo dijela ukupnog biračkog tijela, a ipak upravlja cijelom državom.
Zato građanima treba vratiti vjeru u smisao političkog sudjelovanja. Treba ih poticati da izlaze na izbore, traže odgovornost od kandidata i ne daju svoj glas samo na temelju stranačke pripadnosti, osobnih poznanstava ili praznih obećanja. Što se tiče izbornih nepravilnosti i mogućih krađa glasova, svaku konkretnu sumnju potrebno je prijaviti nadležnim tijelima, dokumentirati i istražiti. Pošteni izbori nisu privilegij bilo koje stranke, nego pravo svih građana. Ne možemo istodobno zahtijevati promjene i odustajati od jednoga od najvažnijih demokratskih instrumenata kojima se one mogu ostvariti.
SEDMO: Velik problem vidim i u šutnji pojedinih crkvenih predstavnika te u njihovu odnosu prema političkim strukturama na vlasti. Hrvatski narod stoljećima je bio snažno povezan sa svojom Svetom Katoličkom i Apostolskom Crkvom. Ona je u najtežim povijesnim razdobljima čuvala vjeru, identitet, jezik i nacionalnu svijest. Zato mnogi Hrvati i danas od svojih duhovnih pastira očekuju da budu glas savjesti, osobito kada je riječ o siromašnima, obespravljenima, napuštenim braniteljima i ljudima koji su izgubili svaku nadu. Crkva ne mora biti protiv neke političke stranke niti mora podržavati neku drugu. Ali mora imati snage upozoriti na nepravdu, korupciju, pohlepu, gaženje ljudskog dostojanstva i zanemarivanje najslabijih. Ako se govori o ljubavi prema bližnjemu, onda ta ljubav mora biti vidljiva i prema čovjeku koji nema za lijek, prema umirovljeniku koji bira između hrane i računa, prema branitelju koji je zaboravljen i prema obitelji koja napušta svoj dom jer u vlastitoj zemlji ne može preživjeti. Vjera ne bi smjela biti sredstvo političkog opravdavanja bilo koje vlasti. Ona bi trebala biti poziv na odgovornost, poštenje, solidarnost i zaštitu ljudskog dostojanstva. Ne očekujem da Crkva rješava političke probleme umjesto političara. Očekujem da njezin glas, kada je riječ o ozbiljnoj društvenoj nepravdi, bude dovoljno jasan da ga čuju i oni koji bi ga najradije zanemarili.
OSMO: Hrvatski narod nije proveo sveobuhvatnu lustraciju kakvu sam smatrao potrebnom nakon završetka Domovinskog rata. Lustracija, o kojoj sam više puta govorio, za mene nije poziv na osvetu, kolektivno kažnjavanje ili progon ljudi zbog njihova podrijetla i političkog mišljenja. Ona bi trebala značiti zakonski utemeljeno, transparentno i individualno utvrđivanje odgovornosti osoba koje su sudjelovale u političkim progonima, zlouporabama vlasti i kršenjima ljudskih prava u nedemokratskom sustavu, uz poštovanje prava na obranu i pravičan postupak. Smatram da bi Hrvatska nakon stjecanja neovisnosti morala mnogo ozbiljnije otvoriti pitanja odgovornosti bivših represivnih struktura, dostupnosti arhiva, suočavanja s komunističkim zločinima i uklanjanja posljedica političke podobnosti. Da su takvi procesi bili provedeni na zakonit, dosljedan i pravedan način, možda bismo danas imali drukčije političke odnose i veće povjerenje građana u institucije. Možda bi se lakše prepoznavali oni kojima je javna služba poziv, a ne prilika za osobno bogaćenje. Možda bi se teže održavale strukture koje vlast promatraju kao nasljedno pravo, a državu kao svoj posjed. Lustracija sama po sebi ne bi riješila sve hrvatske probleme. Ali ozbiljno suočavanje s nedemokratskom prošlošću, uz vladavinu prava i jednaka mjerila za sve, moglo je i još uvijek može biti važan dio izgradnje pravednijeg društva.
DEVETO: Ni sam hrvatski narod nije se u dovoljnoj mjeri odrekao sustava „ja tebi – ti meni“.
To je možda jedna od naših najdubljih slabosti. Taj mentalitet nije nastao jučer. On je dugo hranio političku podobnost, nepotizam, klijentelizam i uvjerenje da se problem ne mora rješavati po zakonu ako se može riješiti preko veze. Takav način razmišljanja ne živi samo u političkim kabinetima. On se može pronaći i u javnim poduzećima, lokalnim zajednicama, pojedinim udrugama, ustanovama i svakodnevnim odnosima među ljudima. Ako nekoga zapošljavamo zato što je naš, a ne zato što je sposoban, ako šutimo o nepravdi zato što od nje imamo korist, ako opravdavamo korupciju kada je čine naši, a osuđujemo je kada je čine drugi, onda ni sami nismo izvan problema na koji se žalimo. Takav sustav truje društvo i prenosi se sa starijih na mlađe generacije. Djeca promatraju što odrasli rade, a ne samo što govore. Ako ih učimo da se poštenje ne isplati, da je veza važnija od znanja i da se do uspjeha dolazi preko podobnosti, onda ne možemo očekivati da će sutra izgraditi drukčiju Hrvatsku. Promjena, dakle, ne može biti samo promjena političkih imena. Ona mora biti i promjena načina razmišljanja. Moramo početi od sebe. Od svojih postupaka, svojih izbora, svoje spremnosti da odbijemo nepravednu korist i da se zauzmemo za čovjeka kojemu je učinjena nepravda, čak i kada od toga nemamo nikakvu osobnu korist. Jer domoljublje nije samo podizanje zastave, pjevanje pjesama i pozivanje na žrtvu naših branitelja. Domoljublje je i poštovanje zakona, pošten rad, odgovornost za javni novac, briga za siromašne i spremnost da se vlastiti interes podredi općem.
I KADA SVE ZBROJIMO I ODUZMEMO, POSTAVLJA SE PITANJE: TKO MOŽE HRVATSKU I HRVATE DOVESTI U RED?
Tko može pomiriti Hrvatsku koja uživa s Hrvatskom koja jedva preživljava? Tko može vratiti dostojanstvo razvojačenim braniteljima koji su ostali bez odgovarajućih prava? Tko može umirovljenicima osigurati da starost ne dočekuju u strahu od siromaštva? Tko može mladima vratiti vjeru da svoju budućnost mogu graditi u vlastitoj zemlji? Tko može zaustaviti iseljavanje, vratiti povjerenje u institucije i učiniti da pravda vrijedi jednako za moćne i nemoćne, bogate i siromašne, podobne i nepodobne? Tko može učiniti da Hrvatska bude država njezinih građana, a ne država zatvorenih političkih i interesnih krugova? I tko može učiniti da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, koji se također suočava s brojnim političkim, gospodarskim i demografskim problemima, dobije sigurniju budućnost, više pravednosti i uvjete dostojne života na svojoj zemlji?
Na ta pitanja nema jednostavnog odgovora. Jedan čovjek, jedna stranka ili jedna politička opcija ne mogu sami riješiti sve ono što se desetljećima gomilalo. Hrvatskoj trebaju ljudi koji se ne boje govoriti istinu, ali i institucije koje će tu istinu provjeravati i pretvarati u zakonite odluke. Trebaju nam političari koji neće biti sluge vlastitih interesa, nego odgovorni predstavnici građana. Trebaju nam neovisni mediji, aktivno civilno društvo, odgovorne braniteljske udruge i Crkva koja će imati snage podsjetiti svakoga, bez obzira na njegov položaj, da vlast nije iznad morala i zakona.
Prije svega, trebaju nam građani koji neće prodavati svoju budućnost za jednokratnu pomoć, nekoliko obećanja ili sitnu osobnu korist. Trebaju nam birači koji će izlaziti na izbore, pratiti što izabrani predstavnici rade i pozivati ih na odgovornost. Trebaju nam branitelji koji će se, bez međusobnih podjela i političkih manipulacija, zauzimati za dostojanstvo svih svojih suboraca. Trebaju nam mladi koji neće odustati od Hrvatske, ali ni pristati na to da je moraju napustiti kako bi živjeli dostojanstveno.
I trebaju nam ljudi koji će shvatiti da se država ne voli samo onda kada pobjeđuje na sportskim terenima, kada se pjevaju domoljubne pjesme ili kada se obilježavaju obljetnice iz Domovinskog rata. Država se voli i onda kada upozoravamo na njezine slabosti, kada tražimo odgovornost njezinih vlastodržaca i kada se borimo da bude pravednija prema svakom svojem građaninu. Jer kritizirati vlast ne znači mrziti Hrvatsku. Naprotiv, ponekad je upravo šutnja pred nepravdom najveća izdaja onih vrijednosti za koje su naši branitelji položili svoje živote.
Ne želim Hrvatsku u kojoj će svi misliti isto, niti Hrvatsku u kojoj će se svatko slagati sa svakim. Želim Hrvatsku u kojoj se nepravda neće opravdavati stranačkom iskaznicom, u kojoj se čovjek neće ponižavati zbog svojega siromaštva i u kojoj se braniteljska žrtva neće koristiti samo onda kada nekome treba politički govor. Želim Hrvatsku u kojoj će mladi imati razloga ostati, umirovljenici imati razloga vjerovati, radnici imati razloga raditi, a branitelji imati razloga biti ponosni na ono što su učinili. Želim Hrvatsku u kojoj će se čovjeka vrednovati prema njegovim djelima, znanju, poštenju i odgovornosti, a ne prema tome čiji je, komu pripada i koga poznaje.
A bojim se da se takav čovjek, koji bi sam i preko noći mogao dovesti Hrvatsku i Hrvate u red, još nije rodio.
Možda ga ne trebamo ni čekati. Možda je najveća zabluda hrvatskog naroda upravo u tome što predugo čeka nekoga tko će doći, zasukati rukave i sve riješiti umjesto njega. Možda je vrijeme da shvatimo kako nas neće spasiti jedan čovjek ako se milijuni drugih pomire s nepravdom. Neće nas spasiti ni jedna politička stranka ako njezini članovi i birači ne budu spremni zahtijevati odgovornost. Neće nas spasiti ni najljepši domoljubni govori ako se iza njih nastavi ista praksa osobnih interesa, političkih trgovina i zaboravljanja vlastitog naroda. Hrvatsku i Hrvate mogu dovesti u red samo ljudi koji će imati dovoljno hrabrosti najprije dovesti u red sami sebe, a zatim izgraditi sustav u kojemu će zakon vrijediti za sve, odgovornost biti obvezna, a poštenje ponovno postati vrlina, a ne slabost.
To je put koji neće biti ni kratak ni lagan. Ali to je put dostojan žrtve onih koji su za Hrvatsku dali ono najvrjednije što su imali , svoje živote. I zbog njih, zbog njihove djece, zbog naše budućnosti i zbog svih onih koji su otišli, a još uvijek u sebi nose ljubav prema rodnoj grudi, ne smijemo odustati. Jer Hrvatska nije vlasništvo onih koji danas vladaju. Hrvatska pripada svima koji je vole, pošteno rade, u njoj žive, za nju su se borili i koji je žele ostaviti boljom nego što su je zatekli. Ako to ne uspijemo shvatiti, onda se moramo zapitati ne samo tko može Hrvatsku i Hrvate dovesti u red nego i jesmo li kao narod spremni sami sebe dovesti u red. A to je pitanje od kojega više nitko ne bi smio pobjeći.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Prije 35 godina Hrvatska raskinula veze s bivšom državom i krenula svojim putem
Vrhovni sud za istospolne krši temeljna pravila, a za vjernike tolerira najvulgarnija omalovažavanja
Katarina Peović ponovno sa svojim “biserima” pribjegava političkim pamfletima i etiketiranju