JE LI VAS IMALO SRAMOTA, ČLANOVI PREDSJEDNIŠTVA BiH, KOLIKA PRIMANJA IMATE DOK DRUGI UMIRU SA SVOJIM?

SUBOTA, 31 listopada 2026

Je li vas imalo sramota, gospodo članovi Predsjedništva BiH, kada svakoga mjeseca na svoje račune primite gotovo 10.000 KM, dok istodobno tisuće ljudi u ovoj napaćenoj zemlji preživljavaju s nekoliko stotina maraka?

Imate li vi uopće osjećaja za one koji su vas, između ostaloga, svojim glasovima doveli na položaje s kojih danas uživate privilegije o kakvima običan čovjek može samo sanjati? Pitam vas to zbog istinskih hrvatskih branitelja, ali i svih drugih ljudi koji su svoje živote, zdravlje i dostojanstvo utkali u ovu zemlju, a danas su prepušteni sami sebi.

Mnogi razvojačeni branitelji primaju minimalnu mirovinu od 692 KM. Drugi, koji su na rubu egzistencije, dobivaju takozvanu „egzistencijalnu naknadu“ od 100 do 300 KM. A što im se nudi u 2027. godini? Takozvani „Braniteljski dodatak“ od 1,50 KM po mjesecu sudjelovanja u ratu! Za jedan dan rata to iznosi svega pet feninga. Za četiri godine rata, pod pretpostavkom 1.440 dana, svega 72 KM!

Je li to zahvala ljudima koji su riskirali svoje živote da bi drugi danas sjedili u udobnim foteljama i upravljali državom? A gdje su ratni vojni invalidi, civilni invalidi, socijalno ugroženi, bolesni i nemoćni? Mnogi od njih primaju mjesečne naknade od 100 do 300 KM. Neki od njih imaju djecu, supružnike i druge članove obitelji o kojima moraju skrbiti. Kako preživjeti mjesec s takvim primanjima?

Gospodo političari, kruh je jednako skup za vas i za njih! Meso, mlijeko, ulje, lijekovi, električna energija, voda, grijanje i sve ostale životne potrepštine imaju istu cijenu u vašim i njihovim trgovinama. Razlika je samo u tome što vi svoje račune plaćate primanjima koja su mnogima od tih ljudi nezamisliva, dok oni svaki dan računaju hoće li imati dovoljno za sljedeći obrok.

I zato vas pitam: možete li mirno spavati?

Možete li izići na ulicu, prošetati među običnim ljudima i pogledati ih u oči? Možete li sresti branitelja koji je četiri godine proveo u rovu, a danas prevrće svaki fening da bi preživio? Možete li pogledati u oči roditelja koji skrbi o invalidnom djetetu, umirovljenika koji bira između lijekova i hrane ili ratnog vojnog invalida koji je svoje zdravlje ostavio na oltaru Domovine? Ili mislite da su obični ljudi toliko poniženi, ušutkani i obespravljeni da vam se više ne usuđuju ništa reći?

Nemojte se zavaravati! Šutnja siromašnog čovjeka nije uvijek znak njegova pristanka. Ponekad je to samo posljednji ostatak dostojanstva koje mu još nitko nije uspio oduzeti. A nije problem samo u članovima Predsjedništva BiH. Problem je u cijelom političkom establišmentu, u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti, na državnoj, federalnoj, županijskoj, općinskoj i gradskoj razini. Dok se običnim ljudima govori da nema novca, za političke privilegije, plaće, naknade, vozila, reprezentacije i brojne druge pogodnosti novca nekako uvijek ima.

Posebno boli spoznaja da se političari rijetko kada sjete dobrovoljno odreći barem dijela svojih primanja u korist onih koji nemaju ni za osnovne životne potrebe. Koliko bi se gladnih usta moglo nahraniti, koliko lijekova kupiti i koliko obitelji barem nakratko osloboditi straha od sutrašnjice kada bi oni koji imaju najviše pokazali barem malo ljudske solidarnosti?

Ne tražim da političari budu siromašni. Tražim da budu ljudi! Tražim mjeru, savjest, odgovornost i osjećaj za one koji jedva preživljavaju. Tražim da se prestanu ponašati kao da je država njihovo privatno vlasništvo, a narod samo glasačka mašinerija koja im svake četiri godine omogućuje nove mandate i nove privilegije. I na kraju, gospodo, zapamtite jednu stvar: nijedna politička funkcija nije vječna, nijedna fotelja nije zauvijek, a nijedno bogatstvo ne može kupiti vječni mir pred vlastitom savješću i Božjim sudom. Možda ćete danas, zaštićeni svojim položajima, povlasticama i osiguranjima, prolaziti pokraj gladnih i obespravljenih ljudi. Možda ćete okretati glavu od njihovih suza i vapaja. Ali doći će trenutak kada više neće biti ni funkcija, ni službenih automobila, ni privilegija, ni političkih zaštita.

Ostat će samo čovjek, njegova djela i sud Onoga koji jedini pravedno sudi. A zar nas upravo Evanđelje ne upozorava na bogataša koji je uživao u izobilju dok je siromašni Lazar ležao pred njegovim vratima, gladan i pun rana? Bogataš je imao sve što je želio, ali je zaboravio čovjeka pokraj svojih vrata. I kada je došao trenutak istine, njihove su se sudbine zauvijek razdvojile. Zato se pitam: hoće li se netko od vas, gospodo, barem jednom zapitati kakvu će presudu o njegovu životu izreći Onaj pred kojim nema ni političkih funkcija, ni lažnih obećanja, ni kupljenih priznanja?

Jer neće se pred Bogom brojiti koliko ste imali tisuća maraka na računu, nego koliko ste puta pomogli gladnome, bolesnome, obespravljenome i napuštenome. Sramota je da oni koji su branili Domovinu danas jedva preživljavaju, dok oni koji njome upravljaju žive kao da ne pripadaju istom narodu. A još je veća sramota ako smo na takvu nepravdu svi zajedno navikli!