INTERVIEW/Na ispovijedi u Međugorju fra Slavko Barbarić me potaknuo da budem svećenik. Sve sam ostavio i prihvatio poziv

Kada je u svibnju 2015. godine stao između prosvjednika i policije u Zagrebu i spriječio policiju da uđe u crkvu sv. Marka, javnost cijele regije se pitala tko je pater Ivan Ike Mandurić. On je danas svećenik, bio je arhitekt i hrvatski branitelj.

Kaže kako je još u djetinjstvu izgubio vjeru, ali onda se dogodilo čudo i obraćenje. Svećenik je postao sredinom svojih 30-ih godina i to na poticaj fra Slavka Barbarića u Međugorju. Danas vodi na desetke duhovnih obnova, a ovaj tjedan je boravio u Mostaru gdje je održao predavanje na temu ‘Imaju li kršćani i danas moć mijenjati svijet’. Događaj je okupio veliki broj ljudi, a jutro nakon predavanja sa paterom Ivanom smo razgovarali u Mostaru.

Kakav je zaključak predavanja sinoć? Imaju li kršćani i danas moć mijenjati svijet?

Kao prvo, drago mi je da je bilo toliko ljudi. Zaista mislim da je to Nebu vapijuća tema. Mi smo tu zastali iščekujući da institucije odrade sve ono što je narodu potrebno. Ali nije posao ili zadaća institucija da oni odrađuju sami posao. Narod mora stalno djelovati i oblikovati ovo društvo. Nema niti jedna institucija koja može posve preslikati duh naroda u svoje programe. Zato i postoji civilno društvo. Institucije su tu da prave zakone i propise, ali bez ljudi ne mogu. Mi kršćani moramo i dalje mijenjati svijet. Ne može institucija pokretati kulturu društva nego samo otvoriti prostor da se kultura razvija. Ne mogu se običaji stvarati nego ih možemo očuvati.

Jesmo li svjesni toga?

Taj dio nam je ostao nejasan zbog naslijeđa komunizma. Nismo navikli ili smjeli imati inicijativu. Čak ni mišljenje. Ljevica je sa druge strane to znala i oni taj prostor svojim djelovanjem žele učiniti sasvim suprotno od onoga što civilno društvo treba činiti. Civilno društvo treba biti izraz naroda koje preslikava njegove vrijednosti i osjećaje. Međutim, ljevica djeluje suprotno. Ono žele preoblikovati narod kroz programe koje država nudi. Žele preoblikovati naša mišljenja, naš sustav vrijednosti i naš identitet, čak i mentalitet. Moramo tome stati na put, stvarati katoličko ozračje i sačuvati svoje vrijednosti.

Papa Benedikt XVI.  je još prije nekoliko godina govorio o tome da određene strukture ulaze u proces kreiranja vjere bez Boga. Ovo što vi spominjete jako sliči onome što je papa Benedikt XVI. govorio?

Da. Vjera uvijek postoji, ali ako čovjek pokušava stvoriti vjeru bez Boga, onda čovjek traži neke druge bogove. Imamo prirodnu potrebu za vjerom, ali bez Boga čovjek počinje vjerovati u neke idole. Poznavajući zakonitosti čovjeka i činjenicu da je čovjek religiozno biće, razni centri moći, kako se to popularno kaže, zaista pokušavaju stvoriti religiju bez Boga.

Jesu li kršćani danas dovoljno jaki da se odupru tome?

Kršćani, raspolažući svojim kršćanskim resursima, uvijek su sposobni oduprijeti se takvim nasrtajima. Mi smo tu nepobjedivi, ali to ne znači da mi nećemo trpjeti, doživljavati progonstva i još mnogo toga. Za kršćanina nije pobjeda osvajanje zemaljske vlasti nego za kršćanina je pobjeda autentično življenje i svjedočenje. Kao i ljubav prema bratu čovjeku. U tome smislu, kršćanin se može oduprijeti napadima koje spominjemo. Kršćanin ne mora biti onaj koji vlada, ali se uvijek može oduprijeti nedaćama ako je spreman čuti, poslušati i živjeti Riječ Božju. Sa Kristom ne možemo izgubiti.

Ima li dovoljno takvih danas?

I ima i nema. Isus kaže da je žetva velika, a radnika malo. Ima nas, ali nas je uvijek premalo. Krist želi da se Riječ navješta do na kraj svijeta, da se svi narodi učine njegovih učenicima, tako da nas je uvijek premalo. Ali Riječ Božja je kao sjeme i sjemena uvijek ima dovoljno. Ako imamo sjemena, biti će i roda.

Tijekom pandemije koronavirusa organizirali ste online molitve. Veliki broj vjernika ih je pratio. Jeste li očekivali takve reakcije?

Moram reći da sam tu vrlo iznenađen. I to dosegom i moći tih komunikacijskih kanala. Uvijek sam znao da je Internet jedan veliki prostor kojeg ozbiljno moramo shvatiti i koristiti i ja sam od samih početaka svoga rada sa mladima koristio društvene mreže. Ali, dok nije bila korona, nisam vjerovao da se ovako može moliti preko Interneta, da je toliko interaktivnosti preko tih mreža. Više sam na to gledao kao slanje poruke, jednosmjerno, ali nisam očekivao toliko reakcija, koliko ljudima znači ta molitva preko Interneta, da će ljudi toliko pričati što im se događa, koliko im sve to znači u duhovnom smislu. Upravo zbog toga planiramo još više raširiti taj kanal komunikacije, pravimo jednu aplikaciju i ljudima će biti još lakše doći do sadržaja kojeg traže. Želimo što više te dvosmjerne komunikacije.

Internet je pun teorija zavjere oko koronavirusa. Kakav je vaš stav o tome?

Ja mislim da nitko na svijetu nije znao što će se događati niti ovo sada ima pod kontrolom. Naravno, sada ima mnogo interesnih skupina koje žele ući u taj prostor, ali moje duboko uvjerenje je da korona nije kontrolirana stvar, nitko nije ušao u tu priču da zatvori svijet kako bi postigao neke svoje ciljeve. Međutim, kad se već dogodila, tržišta i mediji su se postavili tako da vide što mogu na tome prostoru, koliko mogu zaraditi. Vlade imaju neke diktate, ali nisu se najbolje snašle i uvjeren sam da većina pokušava učiniti najbolje što može za svoj narod. Naravno da su svi izloženi pritiscima Svjetske zdravstvene organizacije koja ima trgovačkih interesa i nečasnih ciljeva, ali ne bi rekao da je ovo koordinirana akcija. Nemoguće je da unisono djeluju neprijatelji kao što je Kina, Amerika, Rusija. Nemoguće da Židovi koji imaju najbolje sigurnosne službe na svijetu ne znaju za tako veliki projekt kao što bi bila kontrola korone u svijetu i još onda cijepe svoj narod masovno da ga ubiju. To je nemoguće.

Svjedoci smo kako države skoro primoravaju ljude da se cijepe. Što mislite o tome’

Ja ne mogu govoriti o tome, ali mogu reći kako sam se ja cijepio, a motiv mi je bila želja da nastavim normalno raditi svoju službu. Ne želim doći u situaciju da ne mogu održati duhovnu obnovu, da ne mogu pastoralno djelovati. Mislim da svećenik, pa i pod cijenu da se to opasno, bez obzira što je opasnost od cjepiva mala, mora učiniti sve da bi mogao nastaviti normalno raditi svoju službu. Ne smijete se dovesti u situaciju da ne možete otići bolesniku, na duhovnu obnovu i raditi sve ono što radimo. Drugi neka rade što žele, neka odluče za sebe i snose odgovornost za odluku, ma kakva god da ona bude.

Nakon ovoga razgovora idete u Međugorje. Kako Međugorje izgleda u vašim očima?

Na samim početcima, ja sam bio došao sa jednog natjecanja i govore mi kako se Gospa ukazala u Međugorju. Sjećam se toga jako dobro. Bio sam skeptičan prema čudesima, nesklon tome vjerovati, ali kada su mi dvije djevojke iz molitvene zajednice rekle vijesti o Međugorju, isti trenutak sam osjetio duboku sigurnost da je to točna informacija. To me jednostavno preplavilo. I dobio sam veliku želju otići. I kada sam došao u Međugorje osjetio sam taj isti osjećaj, vidio sam vidioce i od prvog dana sam bio uvjeren da se Gospa tu ukazala. Iskreno, ne pratim zadnja događanja u Međugorju, ali plodove Međugorja je nemoguće nevidjeti.

A plodova je mnogo…

Plodovi su ogromni, nemjerljivi i za naš hrvatski narod spasonosni. I za cijeli svijet.

Čuli ste za naziv ‘Ispovjedaonica svijeta’?

Ne samo ispovjedaonica nego i mjesto obraćenja, promocija molitve krunice koja se skoro bila izgubila

Spominjete čudesa. Imamo li danas dovoljno čudesa? Događaju li se?

Senzacionalizam po sebi ni Bogu nije drag i čuda ne znače da će čovjek povjerovati. Isus je činio čudesa, pa opet nisu povjerovali. S druge strane, bez čuda je nemoguće. Međutim, ona se ne moraju događati stalno. Čudo u Međugorju zahvaća generacije koje naknadno došle na ovaj svijet kao što je i čudo u Fatimi ili Gospe Guadalupske. Svi mi imamo iskustvo čuda. Pa i moje obraćenje je bilo čudo. Imamo stotine čuda…

Obraćenje?

Da, u 37. godini sam postao svećenik. Ja sam jako mlad bio izgubio vjeru. Čak u osnovnoj školi. Nastojao sam vjerovati, ali mi je sve bilo iluzorno, bio sam preracionalan. Zaista, čudo se dogodilo u mome životu i ja sam se obratio. U Gimnaziji sam sam sebi postavio pitanje je li moj povratak vjeri znači da trebam biti fratar? Međutim, brzo sam odagnao tu misao, jako sam se bojao ući u prostor u kojem neću imati emociju i dovoljno snage da sve to izdržim i onda sam pokušao to odagnati. S druge strane, privlačilo me dugi niz godina. U međuvremenu sam završio arhitekturu, bio u Domovinskom ratu, imao svoj projekt biro, radio u državnoj službi i čak vodio jednu molitvenu zajednicu u Posušju. Ali nikada me nije napustilo pitanje trebam li biti svećenik. Koliko god bio uspješan u bilo čemu, ne nalazim u tome zadovoljstvo. Mogao sam zaraditi velike novce, stvarao sam preduvjete za uspješan život, ali nije me to toliko motiviralo, nije bilo zadovoljstva. Onda sam odlučio razriješiti to pitanje. I onda sam se ispovijedao kod fra Slavka Barbarića. I on me je potaknuo da još jednom razmislim, da još nije prekasno. I odlučio sam biti svećenik. Imao sam tada 35 godina. Molio sam intenzivno na tu nakanu i iduće godine mi je zabljesnulo, jedna silna milost i jasnoća da je to to. Ostavio sam sve svoje poslove i otišao.

Fra Slavko Barbarić kažete…

Da, on je bio poticaj…

Onda ste i vi jedan plod Međugorja?

U tome smislu da. Puno stvari u mome životu je vezano za Međugorje, pa čak i moje zvanje.

Kako je danas biti svećenik?

Teško je jer više to nije tako popularno. Prije je svatko svećenika doživljavao sa velikim poštovanjem, sada je pitanje koliko je to više tako. Ali kada čovjek krene u taj poziv, onda nalazi mnogo milosti, mnogo utjehe, dobrih stvari. Ako sve daš u svoju službu, to je jako lijepo. Unatoč svemu što se događalo i događa, mislim da nema boljeg poziva od ovoga.

Mnogo ste sa mladima u kontaktu. Kako oni reagiraju na ono što im govorite? Hoćemo li imati dovoljno svećenika u budućnosti?

Čak se i malo bojim toga. Ali mislim da možemo promišljeno i sustavno raditi da ne dođe do nekih velikih nedostataka. Bog jako voli kada čovjek koristi razum, svoje talente, kada je inovativan u dobru. Nisam siguran da ulažemo dovoljno vremena i znanja kako bi riješili dvojbu hoćemo li imati u budućnosti dovoljno svećenika. Ako uložimo svoje znanje, te uz mnogo molitve i pomoći od Milosti Božje, sve se može uspješno riješiti.

Danas ste na službi u Osijeku. Kako vam je u Slavoniji?

Jako lijepo, ugodan mentalitet. Najviše radim sa mladima i braniteljima i imamo jako mnogo prostora za rad.

Kažu Slavonija se raseljava. Ima li dovoljno ljudi s kojima bi radili?

Osijek ima 17 000 studenata. Dolaze iz cijele BIH i Hrvatske. Imamo mnogo toga što se može raditi. Osobito bi naglasio pastoral branitelja. To je jedna stvar koja me jako žalosti. Svih ovih godina nismo uspjeli razviti taj pastoral i mislim da je to jedan od najvećih grijeha Katoličke crkve u Hrvatskoj. Imamo Vojni ordinarijat u kojem je nekoliko desetaka svećenika, ali oni se bave ljudima koji su situirani i sređeni. Najugroženija populacija i ona koja nema niti jednog svećenika kojoj joj je isključivo posvećen je braniteljska. To je nešto čime se posebno želim baviti u Slavoniji.