DARKO JUKA / 𝐕𝐄𝐋𝐈𝐊𝐀Š𝐊𝐈 𝐍𝐀𝐏𝐈𝐒 𝐔 Ž𝐈𝐕𝐎𝐉 𝐃𝐑𝐄Ž𝐍𝐈Č𝐊𝐎𝐉 𝐒𝐓𝐈𝐉𝐄𝐍𝐈

Mastanovi su se posjedi pretežito prostirali na području današnje Hercegovine, najvećma na padinama gorde Čvrsnice, prostoru Blidinja i doline rijeke Drežanke. Jedan je od njegovih nasljednika i Priboje Masnović, zapovjednik obrane Visokoga za vrijeme prvih osmanlijskih upada na ozemlje bosanskoga kraljevstva, 1388. godine, dakle prije sudbonosnoga pada Bosne pod tursku okupaciju.

U Donjoj Drežnici, sjeverno od Mostara, u živoj je stijeni ostao tvrdi svjedok vremena, uklesani napis s imenom vojvode Masna. Potječe iz 14. stoljeća, otpočinje znakom križa, pisan je bosanicom (hrvatskom ćirilicom), na hrvatskomu jeziku, s elementima crkvenoslavenskoga. Uklesan je u vertikalnoj stijeni, od zemlje je uzdignut otprilike 2 m, a veličine je 110 x 75 cm. Napis svjedoči da je na drežničkomu prostoru, u vremenu vladavine hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca (mađ. Lajoš) i bosanskoga bana Tvrtka (Stjepan Tvrtko I. Kotromanić bio je posljednji bosanski ban, od 1353. do 1377., te prvi bosanski kralj, od 1377. do 1391.) postojao dvor vojvode Masna i njegovih sinova Radoslava i Miroslava. Neki od povjesničara povezuju vojvodu Masna s knezom Mastanom Bubanjićem, drugi pak nisu skloni spajanju tih dvaju povijesnih imena u jednu osobu.

Inače, kralj Ludovik I. vjenčao se sestričnom kralja Tvrtka I., Elizabetom Kotromanić, kćerkom Tvrtkova strica, bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića. Na osnovu baštinskih prava mlade kraljice Elizabete, inače druge mu supruge, na upravljanje mu je predana cjelokupna zemlja Humska sa svim njezinim utvrđenim gradovima, zbog čega ga drežnički vojvoda i navodi u svojemu epigrafskom spomeniku.

Čuvena Kočerinska ploča (Napis Vignja Miloševića) i ovaj drežnički napis osjetno se izdvajaju među svim sličnim spomenicima prošlosti ovoga podneblja. Duljinom napisa i stilom pisanja predstavljaju iznimnu rijetkost i od neprocjenjive su povijesne, kulturološke, jezične, vjerske i spomeničke vrijednosti. Godine 2008. napis vojvode Masna proglašen je nacionalnim spomenikom, a njegov bi prijepis na suvremeni hrvatski jezik glasio bi ovako:

S obzirom na nekoliko nepobitnih činjenica (na vidljivo oštećenje na vrhu ploče, potom na činjenicu da je napis stoljećima nezaštićeno izložen atmosferilijama i da slova i riječi polagano iščezavaju, ali i na činjenicu da se o ovomu uopće ne skrbi onako kako bi to trebalo kada je riječ o nacionalnomu spomeniku), neka ostane zvonko odjekivati ova završna velikaševa misao: ”Tko bi to uništio…”