Je li antifašizam ustavna vrijednost Republike Hrvatske?

Objavljeno: NEDJELJA, 4. siječnja 2026.

Koncert Marka Perkovića Thompsona održan 5. srpnja 2025. na zagrebačkom hipodromu upozorio je na postojanje svjetonazorskih podjela u hrvatskom društvu ishodište kojih je u događajima iz Drugoga svjetskog rata.^[1] Najčešći je njihov javni iskaz u suprotstavljenom odnosu fašizam–antifašizam i sve su snažnije, što se vidi i iz reakcija na okrugli stol o logoru Jasenovac, održan u listopadu 2025. u Hrvatskom saboru.^[2]

Nakon spomenutoga koncertapolitička stranka Možemo oglasila se priopćenjem u kojem je navedeno:

„Hrvatska je nastala na tekovinama antifašističke borbe, no antifašizam nije samo povijesni i ustavni temelj Republike Hrvatske, nego treba biti i živa, aktivna vrijednost našeg društva, odgovornost svakoga od nas da se suprotstavimo normalizaciji mržnje, revizionizmu i pokušajima relativizacije ustaških zločina“.^[3]

U osvrtu na jedan govor izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića, političarka Dalija Orešković ustvrdila je:

„Mi Hrvati smo i po samoodređenju i po Ustavu antifašisti“.^[4]

Nakon okrugloga stola o Jasenovcu u Saboru održan je prosvjed na Markovu trgu u Zagrebu, na kojem je Kristijan Kovačić iz Platforme za međunarodnu građansku solidarnost rekao:

„U Ustavu piše da je RH zasnovana kako na Domovinskom ratu, tako i na antifašističkoj borbi, nasuprot fašističkoj NDH‘‘.^[5]

O temi antifašizma u Hrvatskom ustavu pisano je i na Faktografu, portalu za provjeru točnosti informacija, pri čemu se provjeravala izjava povjesničara i političara Zlatka Hasanbegovića da antifašizam nije u preambuli Ustava. Skraćeni zaključak provjere, ujedno i njezin naslov Hasanbegović ponavlja staru netočnu tezu da antifašizam nije u preambuli Ustava,^[6] autor je temeljio na izjavama predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića, koji je u više navrata naveo da su „vrijednosti antifašizma dijelom izvorišnih osnova našeg Ustava“,^[7] te na Deklaraciji o antifašizmu, koju je Sabor donio 2005.^[8] Isti zaključak Faktograf je donio i o izjavi saborskoga zastupnika Željka Reinera da u Ustavu nema antifašizma.^[9]

S obzirom na prijepore u ovom će se tekstu pojasniti pojam antifašizam, a potom rasvijetliti u kojem se smislu on u Ustavu navodi te dati odgovor na pitanje je li antifašizam ustavni temelj, odnosno je li antifašizam ustavna vrijednost Republike Hrvatske.

Do Drugoga svjetskoga rata antifašizam se javio u dvama oblicima – u državama s fašističkim režimima kao izvorni te u komunističkoj propagandi. U fašističkim državama svi su protivnici režima bili antifašisti bez obzira na njihov svjetonazor.

Pojam antifašizam u uporabu je u jesen 1942. uveo Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije na izričiti zahtjev Komunističke internacionale, središnjega tijela međunarodnoga komunizma čije je sjedište bilo u Moskvi. Vođa jugoslavenskih komunista Josip Broz Tito namjeravao je u jesen 1942. u Bihaću osnovati Vijeće narodnog oslobođenja i Vijeće narodnih povjerenika, odnosno ratnu vladu i sabor. Na intervenciju Kominterne, umjesto Vijeća narodnog oslobođenja Tito je osnovao Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i time u širu uporabu uveo pojam antifašizam.^[10] Tada je AVNOJ imao status političkoga foruma, a godinu poslije, na svojem Drugom zasjedanju u Jajcu, postao je vrhovnim predstavničkim tijelom druge Jugoslavije.^[11]

U Hrvatskom ustavu antifašizam i antifašistička borba izrijekom se ne spominju. U preambuli se spominju samo odluke Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) iz 1943. Je li takav spomen ZAVNOH-a dostatan za tvrdnju da je antifašizam ustavna kategorija i sadržava li Hrvatski ustav antifašističke vrijednosti?

Kao najviše političko predstavništvo Hrvatske ZAVNOH je osnovan u lipnju 1943. na inicijativu i u organizaciji Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske.^[12] ZAVNOH je tada, kao i AVNOJ, bio samo politički forum u kojem je sve relevantno vodila Komunistička partija, pa se za njega može reći da je bio jedna od partijskih transmisija, ni prva ni zadnja.^[13] Na ZAVNOH je u potpunosti primijenjen obrazac koji je Centralni komitet Partije proveo s AVNOJ-em: istaknuti su vijećnici nekomunisti, a prešućeni komunisti.^[14] Riječ je o manevru koji se temeljio na antifašizmu kao jedinom mogućem mobilizacijskom obliku za udruženu borbu protiv fašizma. Svjestan optužbi za prevaru, Josip Broz Tito na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu u studenom 1943. obećavao je bolje i pravednije društvo i negirao optužbe svojih ratnih protivnika:

„Nas su klevetali i još uvijek kleveću sa svih strana, ali po jedinstvenom planu. Svi okupatori, njihovi kvislinzi – prodane izdajice, ustaše, nedićevci, četnici Draže Mihailovića u zemlji i njihovi gospodari u inostranstvu – govorili su i govore da je naša narodno-oslobodilačka borba u Jugoslaviji čisto komunistička stvar: boljševizacija zemlje, pokušaji komunista da uzmu vlast, ukidanje privatne svojine, uništenje crkve i vjere, uništenje kulture i t. d., i t. d. Ove su klevete stare i otrcane. One su ponikle u Gebelsovoj kuhinji i sada su postale glajhšaltovana hrana, kojom Gebelsovi istomišljenici hrane stanovništvo ‘Nove Evrope’ i pokušavaju je eksportirati i izvan Evrope. Ali u te laži malo tko više vjeruje, a najmanje narodi Jugoslavije. Naša borba za opstanak suviše je krvava i teška, mnogo i premnogo su naši narodi u toku ove tri godine prepatili, da bi ih se mogao takvim otrcanim klevetama skrenuti s puta ove velike i slavne borbe za nezavisnost, za bolju i sretniju budućnost. Prošla su ona vremena, kada je šaka reakcionara pripisivala, ponekad s uspjehom, komunistima Jugoslavije takve i slične stvari, da bi ih izolirala od naroda. Kroz ovu veliku oslobodilačku borbu narodi Jugoslavije su se uvjerili, da su komunisti najvjerniji sinovi svog naroda, uvijek spremni na najveće žrtve za njegovu sreću.“^[15]

Malo što od tih navodnih laži o kojima je govorio Tito komunisti nisu ostvarili nakon svibnja 1945. Preuzeli su vlast i ukinuli sve političke konkurente, nacionalizirali su većinu privatnoga vlasništva, marginalizirali vjerske zajednice i vjeru te prevrednovali kulturu sukladno svojemu boljševičkomu svjetonazoru.^[16] Komunisti su nakon okončanja rata razmjerno brzo antifašizam iz predstavničkih tijela izgurali s povijesne scene i iz javnoga prostora. AVNOJ je u srpnju 1945. preimenovan u Privremenu narodnu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije, a potom u siječnju 1946. u Narodnu skupštinu Federativne Narodne Republike Jugoslavije. ZAVNOH je u srpnju 1945. preimenovan u Narodni sabor Hrvatske, a u siječnju 1947. u Sabor Narodne Republike Hrvatske.^[17] Masovne antifašističke organizacije također su preimenovane ili ukinute, Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije postao je 1946. Narodnom omladinom Jugoslavije, Narodni front preimenovan je 1953. u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije, a iste je godine ukinut Antifašistički front žena.^[18] Kasnije potiskivanje antifašizma dijelom je bilo povezano s prešućivanjem činjenice da su jugoslavenski komunisti antifašističke transmisije osnovali po instrukcijama iz Moskve. Antifašizam nije nikakva „samostojeća ideja“, nego protupojam fašizmu i ništa konkretno ne govori o svjetonazoru i moralu antifašista, kako je to 2008. iznio povjesničar Ivo Banac u polemici s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem.^[19]

Ustav je proglašen potkraj 1990, u vrijeme kad se dugogodišnja jugoslavenska kriza približavala ratnom raspletu, u vrijeme pobune Srba u Hrvatskoj i prijetećega ponašanja Jugoslavenske narodne armije.^[20] Njegove Izvorišne osnove, odnosno preambulu napisao je predsjednik Republike Franjo Tuđman.^[21] Na njezinu se početku ističe kako se izražava tisućljetna nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđena slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, a zatim se u 12 stavki navode različiti državni oblici i saborske odluke koje su nastavljale kontinuitet hrvatskoga državnog subjektiviteta. Kao teritorijalne samouprave navedene su hrvatske kneževine iz 7. st. i Banovina Hrvatska iz 1939. Samostalne države bile su srednjovjekovna Hrvatska iz 9. st. i Kraljevstvo Hrvata iz 10. stoljeća. Personalna unija s Ugarskom navedena je kao oblik održanja hrvatskoga državnog subjektiviteta.^[22]

Slijede stavke u kojima se navode državotvorni prinosi različitih hrvatskih sabora: odluka iz 1527. kojom je pripadnik Habsburške dinastije izabran za hrvatskoga kralja; Pragmatička sankcija iz 1712, kojom je priznato da nakon izumrća muških potomaka vladarsko pravo dinastije Habsburga može prijeći na žensku osobu; zaključci Hrvatskoga sabora iz 1848. o obnovi Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću; Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz 1712; odluka Hrvatskoga sabora od 29. listopada 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te pristupanju samostalne Hrvatske Državi Slovenaca, Hrvata i Srba proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije; podsjećanje da Hrvatski sabor nikad nije sankcionirao odluku Narodnoga vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba o ujedinjenju s Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon stavke o osnutku Banovine Hrvatske 1939, kojom je obnovljena hrvatska samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji, navodi se stavka prema kojoj se državna samobitnost očitovala i:

„u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963–1990)“.

Kako je već rečeno, u ustavnoj se preambuli nabrajaju činjenice o kontinuitetu i različitim oblicima teritorijalnoga postojanja Hrvatske te saborske odluke u kojima se to očitovalo u različitim razdobljima i vrstama vrhovne vlasti. Niti jedna od tih stavki ne odnosi se na ideologiju ili političku doktrinu u suvremenom smislu te riječi. Ustav je pravni akt i odluke koje se spominju u njemu mogu biti samo to – odluke.

U zborniku dokumenata ZAVNOH-a iz 1943, koji je Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske objavio 1964 (kad mu je direktor bio Franjo Tuđman), postoje samo dvije odluke. Prva, od 20. rujna, odnosi se na priključenje Istre, Rijeke, Zadra i ostalih od Italije okupiranih krajeva Hrvatskoj, a druga, od 31. listopada, odnosi se na evakuaciju Židova izbjeglica s otoka Raba, Like i Korduna.^[23] Kad je pisao preambulu, Tuđman je očito na umu imao teritorijalno širenje Hrvatske kojem je stvarnu težinu dala tek takva odluka ZAVNOH-u nadređenog AVNOJ-a 30. studenoga 1943. na Drugom zasjedanju u Jajcu. Po svojem se značenju Drugo zajedanje AVNOJ-a može usporediti s Trećim zasjedanjem ZAVNOH-a održanim u svibnju 1944, na kojem je usvojena Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske.^[24] No to je deklaracija iz 1944, a ne odluka iz 1943.

Spomeni ustava iz socijalizma i to isključivo republičkih, a ne jugoslavenskih u navodnoj antifašističkoj stavci preambule Hrvatskoga ustava jasno naznačuju da se cijeli odlomak, kao i ostatak preambule, odnosi isključivo na teritorij i vlast na njemu, a ne na vrste političkih i društvenih poredaka. Druga, odnosno socijalistička Jugoslavija u preambuli se izrijekom ne spominje, što se ne može ne uočiti, ali se o razlozima za to može samo spekulirati. Socijalistička se Jugoslavija u tom se Ustavu spominje tek u članku 140, u formulaciji da Hrvatska ostaje u „sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije“. S kasnijim promjenama Ustava taj je članak zamijenjen novim koji se odnosi na međunarodne ugovore. Tada je promijenjen i članak 142. u koji je unesena zabrana udruživanja „Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“.^[25]

U sljedećoj se pak stavci preambule navodi da je na demokratskim izborima 1990. kao „povijesnoj prekretnici“ odbačen komunistički sustav. S obzirom na to da je antifašizam bio temelj ratne pobjede komunista na kojem je i izgrađen njihov sustav, je li onda i on odbačen? Možda je odgovor na to dao 1993. sam predsjednik Tuđman:

„Neki hoće stvarati hrvatsku državu na bazi antifašizma. Hrvatska je demokratska država, drugi su stvarali paradržavu i bogatili se. Ne priznajem nikakvi antifašizam već državu Hrvatsku koja je demokratska“.^[26]

Demokracija je jedina politička doktrina koji se izrijekom spominje u Hrvatskom ustavu i to po različitim osnovama u više članaka.^[27] U članku 3. nabrojane su najviše vrjednote ustavnoga poretka Republike Hrvatske koje su i temelj za tumačenje ustavnih vrijednosti i samoga Ustava:

„Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“

Što je od toga došlo sa slobodom koju su donijeli antifašisti 1945? Sloboda od fašizma, svakako. No ta je sloboda donijela i najmanje nekoliko godina totalitarizma.^[28] Jedina trajna antifašistička vrijednost jest borba protiv fašizma, koja pobliže ne određuje političko opredjeljenje i vrijednosne značajke antifašista. To je pak povratak na početak problema, jer antifašističko opredjeljenje ne može dati pravo primjerice na masovna ubojstva i otimanje privatne imovine.

Preambula Hrvatskog ustava dopunjena je 1997. novom, posljednjom stavkom koja sažima rezultat Domovinskoga rata i koja se kao i prethodne odnosi na nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda:

„u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“.

Za razliku od drugih, ta je stavka odraz okončanoga procesa – stvorene demokratske države. Ta je država danas članica Europske unije. Stoga bi se napadno isticanje antifašizma kao ideologije ili političke doktrine identične demokraciji moglo shvatiti kao iskaz neprihvaćanja demokracije i negiranja komunističkih zločina i nedemokratskoga karaktera druge Jugoslavije.

Zaključno: Tvrdnje da se u Ustavu Republike Hrvatske spominje antifašizam i antifašistička borba neutemeljene su. Te su tvrdnje rezultat izdvajanja iz konteksta jedne stavke preambule, odnosno Izvorišnih osnova Ustava, a potom i njezine krajnje slobodne interpretacije. Antifašizam se u Hrvatskom ustavu spominje isključivo kao dio naziva jednoga političkog tijela (Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske) u sklopu nabrajanja povijesnih akata u kojima se očitovalo hrvatsko pravo na suverenost, a ne kao vrijednosni pojam.

Davor Marijan

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

Što vi mislite o ovoj temi?

Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com