NEDJELJA, 12. travnja 2026.
Neka mjesta u svijetu izgledaju neranjivo zbog svoje svakodnevne funkcionalnosti i globalne važnosti, poput zračnih luka koje 24 sata na dan apsorbiraju neprekinut protok putnika, robe i kapitala, komercijalnih centara, autoputova pa i diskoteka.
Takva mjesta, koja Marc Augé opisuje kao „nemjesta“, zbog svoje anonimnosti i uniformne zamjenjivosti često čine konture naše percepcije rutinske realnosti. Takav osjećaj nedodirljivosti izaziva svjetski grad Dubai, simbol staklenoga pustinjskog raja turizma, razonode i gigantizma.
No, nije trebalo ni nekoliko sati napada iranskih dronova da se upravo taj mit o nedodirljivosti uruši i njegovo se geopolitičko „životno osiguranje“ raspline u dim. Naime, iranski projektili koji su uspjeli probiti emiratsko nebo narušili su mit o „Švicarskoj pustinje“. Pogođeni su simboli arhitektonske megalomanije: hotel Fairmont na Palm Jumeirahu i umjetni otoci, Amazonovi centri, a međunarodna zračna luka – najprometnija na svijetu – kao glavno globalno prometno čvorište naglo se zaustavila. Dubai sada nalikuje na postapokaliptični izgubljeni raj poznatih influencera i poreznih egzilanata; isti oni koji su na TikToku ismijavali države, granice i vojske, propagirajući bezgranični multikulturni svijet izvan dometa bilo koje krize, odjednom ponovno otkrivaju vrline domovine, preklinjući brzu i besplatnu repatrijaciju.
Krhkost globalizacije
Nitko ne zna hoće li Dubai uspjeti prebroditi ovu krizu, koja je složenija od posljednjih financijskih kriza jer duboko narušava kredibilitet sigurnosti i reputaciju ključnu za investicije, poduzeća i turiste. No istina je da nijedan utopijski i futuristički projekt grada ne može apstrahirati geografiju i geopolitički položaj. Iran će uvijek biti susjed Ujedinjenih Arapskih Emirata, a posebno Dubaija. Vođe Emirata, među kojima je glavni Mohamed bin Zajed, nastoje umiriti javnost paradirajući trgovačkim centrima i plutajućim mallovima kako bi pokazali da je njihova država sigurna. Međutim, šteta je učinjena, a politički rizik preselio se na ekrane diljem svijeta. Privid oaze sigurnosti Dubaija definitivno je narušen.
Zatvaranje zračne luke u Dubaiju i šire razotkrilo je brutalnu stvarnost i krhkost tzv. plutajuće globalizacije, koja se temelji na nesmetanom protoku financijskih, prometnih i gospodarskih tokova, a ovisi o krhkim političkim ravnotežama, suverenim odlukama i regionalnim napetostima koje u roku od nekoliko sati mogu poremetiti cjelokupnu sigurnosnu, energetsku i prometnu mrežu. Pouka je jednostavna: globalna slika svijeta i blagostanje počivaju na klimavim i ranjivim živčanim središtima.
Gradovi u Zaljevu počivaju na iluziji stabilnosti i dugo su se predstavljali kao otoci stabilnosti u turbulentnoj regiji, kao uspješni simboli hipermodernosti, financija i međunarodne trgovine. Zaustavljanje zračnog prometa u Dubaiju pokazalo je Ahilovu petu globalnih tokova: prometna čvorišta u Zaljevu, koja su ujedno spojne točke putnih i gospodarskih mreža gdje se Europa, Azija, Afrika i Amerika sijeku. Kada ta čvorišta stanu, ne radi se samo o šačici turista koji čekaju u terminalu, nego o stotinama otkazanih ili preusmjerenih letova, rutama produženima za tisuće kilometara i poremećenim lancima opskrbe.
Suvremena globalizacija temelji se na obećanju neprestane mobilnosti i fluidnosti, no ne treba zanemariti da takva „tekuća modernost“, o kojoj govori Zygmunt Bauman, ipak ovisi o nekoliko zemljopisnih parametara, o konkretnim prostorno-vremenskim konstantama: zračnim koridorima, tjesnacima i infrastrukturi koja koncentrira kolosalne tokove. Ako jedna karika takvog međuovisnog lanca zataji, cijeli globalni mehanizam posustaje, a ekonomska jednadžba naglo se mijenja.
Taj duboki jaz između kolektivne i subjektivne percepcije sigurnoga grada i realnosti zapravo je počivao na uspješnoj turističkoj i marketinškoj fatamorgani. Dubai je oduvijek počivao na geopolitičkoj anomaliji i distorziji realnosti: grad bez povijesti i bez velikih prirodnih resursa koji je u samo nekoliko desetljeća postao središte globaliziranog kapitalizma. Riječ je o gradu koji utjelovljuje funkcionalnu utopiju globalizacije, jer Dubai nije bio samo grad, nego koncept – prostor u kojem su se svjetske kontradikcije činile suspendiranima.
Bio je to fiskalno neoporeziv prostor, utočište nesmetanih međunarodnih tokova kapitala i globaliziranih elita te mjesto arhitektonske hipermodernosti. Dubai je bio projekcija „plutajućeg globalnog grada“, oslobođenog korijena, tla i gravitacije, gotovo postnacionalni i apstraktni prostor. Počivao je na strateškoj fikciji: biti saveznik svima, neprijatelj nikomu. No ta je pozicija postala neodrživa, a iranski napadi označili su brutalni povratak u stvarnost.
Globalizacija ne štiti od rata – ponekad postaje njegova meta. Ona ne uklanja sukobe, nego ih rekonfigurira, pomiče i ponekad pojačava. Dubai tako postaje obrnuti simbol: više ne simbol budućnosti, nego krhkosti sadašnjosti. Vjerojatno će se Dubai nastaviti obnavljati i privlačiti kapital, ali nešto se slomilo: mit o prostoru izvan svijeta.
Dubai funkcionira kao ogledalo same globalizacije – moćne i atraktivne, ali u osnovi nestabilne i krhke. Poput Izgubljenog raja Johna Miltona, taj narativ o „pustinjskom, klimatiziranom raju“, „umjetnom Edenu“, pripovijeda o padu savršenog svijeta, uništenog unutarnjom manom i vanjskim nasiljem.
Neofeudalni kapitalizam i gigantizam
Treba napomenuti da Dubai, iako slovi kao grad superlativa – umjetnih otoka oblikovanih poput palmi, Burj Khalife pa čak i zatvorenih skijališta – odskače od koncepta utopijskog projekta. Za razliku od sličnih projekata iz povijesti, koji su težili društvenoj jednakosti i skladu, Dubai počiva na autoritarnom kapitalističkom sustavu i hijerarhijskom društvu u kojem su nejednakosti izrazite.
Dubai odražava mješavinu neofeudalnog kapitalizma i urbane ekstravagancije: eksploataciju desetaka tisuća radnika iz Azije te istodobno razvoj gigantizma i ekscentričnih projekata inspiriranih mitom o Atlantidi, poput kompleksa Atlantis The Palm i umjetnih arhipelaga Palm Islands.
Uspješnost gospodarskog modela Dubaija počiva na obećanju sigurnosti, luksuza, potrošnje i turizma. Kao globalno financijsko središte, Dubai nije izgradio svoju moć na nafti, nego na turizmu, trgovini i nekretninama, što ga čini ranjivijim na geopolitičke i energetske šokove.
Grad je također izrazito ovisan o vodi, s ozbiljnim posljedicama za okoliš. Projekti poput Palm Islandsa zahtijevali su goleme količine pijeska, dok održavanje zelenih površina i infrastrukture zahtijeva kontinuirano navodnjavanje i klimatizaciju u ekstremnim uvjetima. U slučaju poremećaja sustava desalinizacije, Dubai bi se u kratkom roku mogao suočiti s nestašicom pitke vode.
Moć simulacije: Dubai kao pustinja realnoga
Glavna moć Dubaija leži u iluziji i simulaciji – proizvodu emiratskog hiperrealizma. Više od 90% stanovništva čine iseljenici, često privremena radna snaga koja sudjeluje u izgradnji megaprojekata.
Dubai se oblikovao kao totalni svijet, apsolutna artificijelnost u kojoj su društvene nejednakosti učinjene nevidljivima, a politička stvarnost suspendirana. Funkcionirao je poput Baudrillardova simulakruma – ne prikriva stvarnost, nego je zamjenjuje. No nakon prodora realnosti rata i zaustavljanja gospodarskih tokova, Dubai počinje nalikovati onome što Baudrillard naziva „pustinjom realnoga“. Iluzija „lebdeće zone“ bez sukoba i kriza raspada se, a turisti, financijaši i elite, lišeni sigurnosti i komfora, napuštaju grad snova. Poput brodoloma jet-seta, nestaje slika savršenog svijeta – i ostaje suočavanje sa stvarnošću.
Piše: Jure Vujić
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Hrvati ne žele trošiti vrijeme na vrijeme koje nije naše
Hrvatska nacija u promišljanjima Filipa Lukasa
Pero Kovačević: Kako je stvarana Hrvatska vojska