Sve su prodali u Njemačkoj zbog sina prve godine: “Vratili smo se u Hercegovinu kako bi naša djeca mogla odrastati u slobodi”

Među njima je i mlada majka Božena Lončar koja je s obitelji prodala stan u inozemstvu kako bi njezin sin prvašić mogao započeti školovanje u domovini. U razgovoru Božena otkriva kako danas u rodnom kraju, uz njemačku disciplinu, grade vlastite poduzetničke puteve i zašto je mir koji su pronašli neprocjenjiv.

Evo što je Božena rekla za:

Vratimo se u 2013. – što je bio ključni okidač u tom trenutku koji vas je potaknuo da odete u Njemačku?

Prvenstveno su to bila preniska primanja. U to vrijeme suprug je radio u nesigurnim uvjetima, bez prijave i odgovarajućeg osiguranja, a financijska kriza koja je tada vladala učinila je budućnost neizvjesnom. Ulazak Hrvatske u EU otvorio je vrata, pa je bilo puno lakše pronaći pristojan posao s hrvatskim dokumentima. Bio je tu taj veliki val emigracije uzrokovan nemogućnošću stvaranja bilo čega od poštenog rada – od novog automobila do krova nad glavom. Pridružila sam mu se čim sam diplomirala; privukla me jednostavna želja da budemo zajedno i izgradimo život gdje je to moguće.

Jeste li otišli u Njemačku s jasnom vizijom ili je u početku bila samo borba za normalan svakodnevni život?

Na početku nam je cilj bio prilično skroman: pronaći normalan posao od osam sati dnevno s plaćom koja nam omogućuje dostojanstven život. Tek kada se to ostvarilo i kada smo dobili stalne ugovore, rodila se želja za rješavanjem stambenog pitanja. Stan smo kupili čim smo dobili kredit, s jasnim planom da ga što prije otplatimo. Ipak, srce je ostalo ovdje; paralelno smo uredili svoj kutak u obiteljskoj kući u rodnom gradu, želeći imati nešto svoje tijekom godišnjih odmora.

Kupnja stana u Njemačkoj je ogroman korak koji obično znači ostanak do mirovine. Je li to bio i vaš prvobitni plan?

Apsolutno smo planirali ostati do mirovine i nismo mogli zamisliti takav preokret događaja. Ali naša prekretnica bile su emocije i briga za budućnost djece. Najstariji sin je trebao krenuti u školu i u dubini duše vuklo nas je da započnemo njegovo školovanje u našem rodnom kraju. Nismo htjeli čekati da uđe u njemački sustav kako bismo ga za nekoliko godina “razbili” i preselili; rekli smo – ako idemo, idemo sada. Osim toga, dogodilo se svojevrsno “Božje čudo”. Iako je pandemija donijela puno loših stvari, zbog rasta cijena nekretnina, omogućila nam je da prodajom stana stvorimo kapital za povratak. Često se šalimo da smo dobili na lutriji koju nismo ni igrali. Taj trenutak otvorio je vrata povratku o kojem prije nismo mogli ni sanjati, pogotovo jer su troškovi života gore postali abnormalno visoki.

Što vas je najviše “gušilo” u njemačkoj svakodnevici? Je li bilo teško uskladiti posao i obitelj?

Muž je najviše patio. Rad u tri smjene i vikendi nakon deset godina postali su nepodnošljivi, i fizički i psihički. Noćne smjene su mu bile jako teške, a zbog vikenda bi provodio premalo vremena s djecom. Meni osobno najviše je nedostajala blizina roditelja i taj mirni trenutak uz kavu. U Njemačkoj, ako želite predahnuti, nemate kome ostaviti dijete, čak ni na kratko. Sustav je društveno odličan, majčina prava i dječji doplatci su visoki, ali ta financijska sigurnost ne može nadoknaditi osjećaj socijalne izolacije.

Koliko je bilo teško pomiriti se s odlukom o povratku nakon toliko truda uloženog u vlastiti dom u inozemstvu?

– Bilo je izuzetno teško, bila je to jedna od najtežih odluka u našim životima. U početku nisam bila za to jer smo imali sve posloženo, ali smo napravili popis prioriteta gdje su djeca bila na prvom mjestu. Shvatili smo i da ćemo u Njemačkoj cijeli život otplaćivati ​​kredit, a ovdje možemo početi ispočetka s kapitalom koji imamo. Djeca su neusporedivo sretnija i to je zapravo naš najveći dobitak. Slobodni su, igraju se ispred kuće bez ikakvog straha. Stariji sin imao je poteškoća u vrtiću u Njemačkoj; teško je učio jezik i stjecao prijatelje. Tete su nam tek kasnije priznale da bi, nakon svakog povratka s odmora iz domovine, danima sjedio u kutu u nekoj tihoj tuzi. Skrivao je to od nas, ali ovdje je potpuno procvjetao. Škola, okolina, prijatelji – sve je pozitivno, a ta dječja radost ne može se platiti nikakvim eurima.

Nedostaje li vam išta iz Njemačke trenutno?

– Kako vrijeme prolazi, toga je sve manje. Možda ponekad nedostaju ti veliki zabavni parkovi, zoološki vrtovi i specifični sadržaji za djecu, kojih tamo ima u izobilju. U početku mi je bilo neobično naviknuti se na nedostatak stroge discipline ovdje, ali sada je ljepše raditi u svom okruženju, gdje se ljudi razumiju. Iako poštujem njemački “red, rad i disciplinu”, ovaj naš opušteniji način života pruža neku vrstu mira koji tamo nismo imali.

Nakon deset godina rada za druge, pokrenuli ste vlastiti posao u svom rodnom gradu. Što vas je potaknulo na taj korak?

– Imali smo početni kapital od prodaje stana i htjeli smo stvoriti nešto svoje. Budući da moj suprug ima smisla za dizajn, odlučili smo se za personalizirane poklone – izradu ukrasnih natpisa, postera, graviranje… Krenuli smo s ciljem da zaradimo pristojnu plaću, a danas naš pogon već ima četiri stroja. Ohrabrila nas je nevjerojatna podrška okoline i činjenica da ljudi prepoznaju trud i jedinstvenost.

Koliko vam radno iskustvo u Njemačkoj pomaže u vođenju posla?

– Njemačka nas je naučila disciplini i ranom ustajanju ujutro, često već u pet sati. Naučili smo cijeniti vrijeme i radnu etiku, ali smo se morali prilagoditi našem mentalitetu, gdje rokovi nisu “zakon” kao gore. U Njemačkoj sve ide po dogovoru mjesecima unaprijed, dok se ovdje klijent često u zadnji čas sjeti da mu nešto hitno treba do večeri. Teško je reći “ne” jer želiš ugoditi ljudima i uložiti u posao, pa to ponekad stvara pritisak koji mi kao radnici u Njemačkoj nismo poznavali, ali nas gura naprijed.

Kad se podvuče crta, je li teže biti “sam svoj šef” kod kuće ili vlasnik nekretnine u inozemstvu?

– Jednako je izazovno, ali na različite načine. Kad si sam svoj šef, apsolutno sve ovisi o tebi i tvojih deset prstiju – od nabave materijala, proizvodnje i prodaje, promocije… Moraš biti istovremeno i radnik i menadžer. S druge strane, ni posjedovanje stana u Njemačkoj nije bajka; rezerve su ogromne, a iznenadni troškovi održavanja zgrade mogu biti vrtoglavi. Ponekad je lakše biti radnik i odraditi svojih osam sati, ali ovdje gradimo vlastitu budućnost.

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com