DRUGI PIŠU: Davor Marijan o Ahmićima, Haškom sudu i ‘suočavanjima s prošlošću’

Prije nekoliko dana jedna je aktivistička skupina na zagrebačkom Trgu bana Jelačića razvila veliki transparent s natpisom „Ahmići – 16. 04. 1993.“ Organizatori su pritom istaknuli kako je to „važno radi osvještavanja i educiranja javnosti, radi prevencije zločina“, no osim isticanja broja žrtava i navođenja presude suda u Haagu, ipak se nisu potrudili zalaziti previše u edukaciju javnosti o tom zločinu.

Obratili smo se zato dr. sc. Davoru Marijanu, znanstvenom savjetniku na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, koji je autor više knjiga o povijesti Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH, a među ostalim i knjige Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2018.), kapitalnoga historiografskoga djela o toj temi.

Gospodine Marijan, možete li nam za početak reći koji je neposredni kontekst zločina u Ahmićima iz travnja 1993. godine? Zašto je i kako došlo do tog tragičnog događaja?

Zločin u Ahmićima bio je dio šireg sukoba koji je počeo 14. travnja 1993. ničim izazvanim napadom muslimanske Armije Bosne i Hercegovine na Hrvatsko vijeće obrane Konjica. To je zapravo bio početak rata Hrvata i Muslimana koji je trajao do Washingtonskog sporazuma iz ožujka 1994. Sve do tada u HVO-u je prevladavalo mišljenje da su povremeni sukobi s Muslimanima tek veći ili manji incidenti, a ne sustavna kampanja za „građansku“ Bosnu i Hercegovinu kako su iz Sarajeva zamišljali svoju nacionalnu državu.

Kao i ranijim slučajevima, sukob je imao brz odraz na susjedne regije, a u ovom slučaju to je bila središnja Bosna. One koji slabije poznaju zemljopis Bosne i Hercegovine podsjećam da je općina Konjic graničila s općinama Lašvanske doline u kojoj je potom slijedila muslimanska ofenziva, težišno na Vitez i Busovaču i HVO u Zenici. Sukobu je prethodila otmica četiri časnika Zapovjedništva brigade HVO iz Novog Travnika 13. travnja, koji su 35 dana držani u muslimanskom zatočeništvu na Ravnom Rostovu. Na večer istog dana napadnut je zapovjednik postrojbe za posebne namjene „Vitezovi“ Darko Kraljević s pratnjom. No, oni su odbili muslimanski napad. Zatim je u predgrađu Zenice 14. travnja otet Živko Totić, zapovjednik brigade HVO iz Zenice, pri čemu je ubijena njegova četveročlana pratnja i slučajni prolaznik muslimanske nacionalnosti. Totića su u zatočeništvu između ostalog držali i mudžahedini koji su došli iz raznih arapskih zemalja i Irana. Prijepodne 15. travnja izbio je sukob kod jednog sela u okolici Travnika kada su Muslimani pokušali razoružati skupinu pripadnika jedne od travničkih brigada HVO.

S takvim slijedom zbivanja i muslimanskim napadom na HVO Konjica u hrvatskom zapovjedništvu za središnju Bosnu su posve opravdano zaključili da slijedi napad na njih, koji je 3. korpus ABiH doista pripremao pod izlikom logorovanja. HVO je odgovorio preventivnim mjerama čiji je cilj bio korigirati crtu u svoju korist, eliminirati muslimansko uporište u gradu Vitezu, osigurati od odsijecanja Vitez od Busovače i spriječiti zauzimanje tvornice eksploziva u Vitezu. Slijedio je sukob u kojem se zbio i zločin u Ahmićima, selu uz ključnu prometnicu u Lašvanskoj dolini. Koga zanimaju detalji i kontekst može to pročitati u mojoj knjizi Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. iz 2018. godine.

U hrvatskim se medijima povremeno pojavljuju tvrdnje o ulozi britanskih vojnika u zločinu. O čemu je riječ i koliko toga je zaista istina?

Britanska politika i djelatnost u Bosni i Hercegovini i općenito bivšoj Jugoslaviji predmet je brojnih kontroverzi. Nekoliko britanskih povjesničara napisalo je knjige u kojima na sekundarnim izvorima jako kritiziraju britansku politiku prema BiH. Očita sklonost Britanaca Srbima bila je posljedica dugih povijesnih veza i tradicije. Povjesničar Brendan Simms naivno tvrdi da britanska politika nije bila zlonamjerna nego rezultat nesnalaženja. Hrvati su posve utemeljeno smatrali da Britanci u cjelini favoriziraju Srbe, a na relaciji Muslimani – Hrvati preferiraju prve. U središnjoj Bosni bila je britanska bojna UNPROFOR-a iz pukovnije Cheshire za čije su pripadnike čak i neki britanski časnici tvrdili da su „snažno mrzili Hrvate“.

Za britansku protuhrvatsku politiku uobičajeno je razlog tražiti u hrvatskom katoličanstvu te orijentaciji Hrvatske prema Njemačkoj i sprječavanju njezina pozicioniranja na terenu za što 1990-ih nije bilo nikakve stvarne opasnosti. Najeksponiraniji britanski časnik u Bosni i Hercegovini bio je pukovnik Robert Stewart koji je poslije priznao da je ispunjavao sugestiju britanskog premijera da se što više pojavljuje na televiziji, pa je, kako to piše povjesničarka Carole Hodge, više od bilo koga drugog „uperio reflektore na rat između Hrvata i snaga bosanske vlade godine 1993”. Stewart je od pokolja u Ahmićima učinio prvorazrednu medijsku vijest i to gotovo tjedan dana nakon njega. Ima spekulacija da su Ahmići utjecali na odluku Sjedinjenih Američkih Država da se odustane od zračnih udara po srpskim položajima i ukinu embargo na uvoz oružja. Ako ima istine u toj tvrdnji, tada su od Ahmića najviše koristi imali Srbi.

Jesu li brojke koje navodi bošnjačka strana i ljevičarski aktivisti, 116 ubijenih, točne?

Doista ne znam. Ta je brojka na spomeniku u Ahmićima, kao i u monografiji iz 2013. koju je potpisao sociolog Rasim Muratović koji je te godine izabran i za direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. To je institucija čiji su rezultati dobrim dijelom dvojbeni, zahvaljujući upravo učinku spomenutog Muratovića. Godinu dana poslije objavljena je monografija Trećeg korpusa Armije BiH u kojoj je navedena brojka od 88 stradalih u Ahmićima i to za dva dana borbi, 16. i 17. travnja. „Zanimljivo“, zar ne? No ono što je još „zanimljivije“ kod tih brojke jest tvrdnja da su svi ubijeni bili civili.

Kada sam pisao svoju naprijed spomenutu monografiju o hrvatsko-muslimanskom ratu nije mi bila dostupna četverotomna Bosanska knjiga mrtvih tiskana u listopadu 2012., čiji je autor Mirsad Tokača. U toj knjizi se nalaze 53 osobe koje su kao vojnici Armije BiH poginule u Ahmićima, a koje su godinu dana kasnije u Muratovićevoj knjizi navedeni kao civili. Obje su knjige dostupne u PDF-u na internetu pa tko ima volje neka usporedi podatke. Kod Tokače spomenuta imena se nalaze u trećem tomu i stranicama: 236, 241, 246, 248, 257, 334, 346, 357, 630, 631, 635, 636, 640, 642, 649-652, 656, 657, 659 i 917. Tokačina knjiga je dobila iznimnu medijsku pozornost, a na predstavljanje su iz Zagreba hodočastili i predstavnici Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.

Oko stradalih pojedinaca u Ahmićima, posebice starijih godišta može se spekulirati da su ugurani na popis kako bi dobili status vojnika, što nije neuobičajen slučaj i u drugim vojskama. Logično, i „naučno“ kako svoj uradak tretira Muratović, bilo bi da je obrazložio zašto smatra da Tokača iznosi lažne podatke. No, o Tokači i njegovoj knjizi nema ni riječi kod Muratovića. Taj isti Muratović je suautor trotomne knjige o stradanjima Muslimana u Brčkom iz 2015. U toj se knjizi prešućuje uloga Hrvatske i HVO-a u obrani općine Brčko 1992. i sve zasluge pripisuju Patriotskoj ligi i 108. brigadi ABiH koja je osnovana u ožujku 1993. izdvajanjem izrazite muslimanske većine iz 108. brigade HVO-a. Ove dvije knjige jako dobro pokazuju da se radi o „naučniku“ kojeg treba ignorirat.

Brojka stradalih je samo jedan, premda velik problem u svezi zločina u Ahmićima. Svojevremeno i ne tako davno, zbog te brojke i komentara da oko Ahmića mnogo toga nije jasno, prozvala me je skupina mlađahnih aktivista bez znanja i razumijevanja ove problematika, ali zvučnog imena Inicijative mladih za ljudska prava. Oni su priopćili da svesti „detaljno opisani ratni zločin u Ahmićima na sintagmu kako ‘mnogo toga nije jasno’ u najmanju je ruku problematično, posebice kad dolazi od povjesničara koji je svoju znanstvenu karijeru posvetio upravo istraživanju događaja vezanih za ratove devedesetih“. Nije zgoreg ponoviti da sam im odgovorio da bošnjački autori negiraju da je u selu uopće bilo vojnika premda to potvrđuje dnevnik člana Štaba Teritorijalne obrane Vitez Eniza Varupe i da s rijetkim iznimkama, prešućuju i da je Komanda 3. korpusa 16. travnja 1993. poslala četu 7. muslimanske brigade da pomogne i ojača obranu Ahmića i izvede protunapad na smjeru Ahmići – Šantići – Dubravica. Iz naredbe je očito da je u obrani sela netko već bio angažiran. S crte Jelinak – Lončari u napad prema Ahmićima poslan je i jedan ojačani bataljun 303. brdske brigade da zauzme dominantne objekte i ovlada prometnicom između Busovače i Viteza na dijelu Kaonička kosa – Nadioci – Ahmići. Zauzimanjem Ahmića HVO je otklonio opasnost od presijecanja prometnice Vitez – Busovača kao i mogućnost da se zbog svojeg dominantnog položaja koristi za nadzor te prometnice. Uz to sam naveo da mnogo toga nije jasno i u svezi navodnog sastanka na kojem je dogovoren preventivni odgovor HVO-a za koji je izvor bio zaštićeni svjedok koji na njemu nije bio, a što nije bila zaprjeka sudu da bez razumne sumnje prihvati njegovo svjedočenje.

Aktivisti koji su prije nekoliko dana izveli performans tražeći imenovanje „Trga ahmićkih žrtava“ u svojoj argumentaciji navode tvrdnje iz presude suda u Haagu. Jesu li haaške presude dobar argument za oblikovanje stavova o ratovima 1990-ih?

Nitko relevantan u Hrvatskoj ne osporava zločin HVO-a u Ahmićima i ovakav performans je zapravo smiješan, a o zahtjevu za trg u Zagrebu da i ne govorimo. Haški sud je kao institucija iznimno problematičan i već je očito da se takav bastard anglosaksonskoga i kontinentalnoga prava više nikad ne će ni pojaviti. U pravednom suđenju sudi se na temelju zakona koji su bili na snazi u vrijeme počinjenja djela, a proces traje u razumnom roku i na jeziku optuženih. Malo je toga viđeno u Haagu.

Usto, ne mogu se koristiti različiti aršini od slučaja do slučaja. Primjerice, u procesima protiv bosanskohercegovačkih Hrvata iz središnje Bosne presuđeno je da je u pitanju međunarodni sukob, a u slučajevima protiv Bošnjaka iz iste regije nije. To pravnici s pravom ističu kao nekorektno i nelogično. Procesi su trajali predugo i to se ne može relativizirati prihvatljivom tvrdnjom da je velika većima osuđenih doista zaslužila kazne i bilo bi upitno bi li im se sudilo u njihovim zemljama. No, međunarodna zajednica je trebala inzistirati da se to obavi na domaćem terenu i tada bi učinak bio veći.

Ja sam se već kritički osvrtao na neke od presuda koje ne samo aktivisti već i neki povjesničari, uglavnom bošnjački, tretiraju kao vrhunac historiografije. Sudski pravorijek o hrvatskoj odgovornosti za izbijanje sukoba, zapravo otvorenog rata u travnju 1993. je neodrživ, to je čisti falsifikat. U ranijim presudama u slučajevima oko Lašvanske doline HVO je optuživan za izazivanje sukoba na temelju vijesti novinske agencije Reuters objavljene u jednim srpskim novinama. O tom sramotnom igrokazu pisao sam na stranicama 76-77 svoje knjige o ratu Hrvata i Muslimana. Samo je na takvim konstrukcijama sud i mogao donijeti lakrdijašku presudu o zajedničkom zločinačkom pothvatu.

U procesu protiv šestorice (Prlić i ostali) od toga se odustalo i stvoren je konstrukt po kojem je jedinstveni zahtjev brigade HVO Čapljina susjednoj muslimanskoj brigadi da se izmjesti iz njezine zone odgovornosti bio nekakav opći ultimatum HVO-a Armiji BiH, koji je na koncu bio uvod u napad na Ahmiće. Zahtjev je, inače, dan zbog napada Armije BiH na HVO Konjic 14. travnja. Osim u spomenutoj knjizi o tome sam detaljno pisao u članku „Politika povijesti ili politika laži – povodom jednoga prikaza u Preporodovu Journalu“ objavljenom 2020. u trećem broju  Časopisa za suvremenu povijest, koji je dostupan na internetu, kao i u odgovoru na prozivanja Inicijative mladih za ljudska prava iz studenog 2024. godine.

Kako objašnjavate poriv raznih hrvatskih aktivista s ljevice za naglašavanjem hrvatske uloge u zločinima 1990-ih? Je li u pitanju samo želja za komemoriranjem povijesnih tragedija ili nešto drugo?

U Hrvatskoj je jako živa praksa naslijeđena iz razdoblja komunizma po kojoj se „svatko može baviti poviješću“. Tome jako pogoduju politički aktivisti koji su se namnožili nakon 2000. na polju navodnog „suočavanja“ s prošlošću. „Suočavanja“ s prošlošću su neznanstvene, politizirane fraze kojima nepozvani i amateri upadaju u područje povijesne znanosti. U Hrvatskoj na tom području predvode Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP), a u posljednje vrijeme i Inicijativa mladih za ljudska prava. U slučaju Documente i GOLJP-a ne mogu se naći ni osnovni biografski podatci o njihovim voditeljima na temelju kojih bih se moglo zaključiti što ih to čini kompetentnim za povijesnu problematiku.

Njihova je značajka „kritički“ pristup prema pobjednicima u Domovinskom ratu i „nekritički“ prema onima u Drugom svjetskom ratu. No, ta agresivna ekipa koja se o problemu rata Hrvata i Muslimana „informira“ iz sažetaka presuda ionako ništa ne zna niti razumije i previđa sve ono što se ne uklapa u predrasude njih ili njihovih financijera. Ti aktivisti kao da potvrđuju čestu tvrdnju da u Hrvatskoj najbolje žive oni koji žale za Jugoslavijom i pljuckaju po Hrvatskoj i hrvatstvu.

Kada smo već kod Ahmića, prije par dana jedan od medijski najeksponiranijih članova Documente, izvjesni Eugen Jakovčić, također je ponovio neistinu o 116 stradalih civila. Bilo bi zanimljivo utvrditi je li možda i osobno bio u Sarajevu 22. siječnja 2013. kada je promovirana Tokačina Bosanska knjiga mrtvih u kojoj se nalazi popis 53 poginula muslimanska vojnika u Ahmićima.

Razgovarao: Leo Marić

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com