O zori hrvatske državnosti

SUBOTA. 23. svibnja 2026.

Priča o prvim danima Hrvatskog Kraljevstva, koja je literarni spomenik jednom od najsvjetlijih trenutaka hrvatske prošlosti.

Nakon dugog izbivanja s polica knjižara, u sklopu biblioteke Popularni hrvatski roman, a u povodu 1 100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, nakladnička kuća Verbum u lipnju 2025. za hrvatske čitatelje objavila je jedan od najvažnijih romana Velimira Deželića Prvi kralj.

Djelo je svjetlo dana izvorno ugledalo 1903., a prvo Verbumovo izdanje tiskano je u listopadu 2011.

Sastoji se od 328 stranica podijeljenih na 29 poglavlja, popratne riječi koju potpisuje Verbumov glavni urednik mr. sc. Petar Balta te pogovora čiji je autor dr. sc. Vladimir Lončarević.

Novo izdanje iz 2025. ima samo pojedine pravopisne preinake kako bi se uskladilo sa suvremenim hrvatskim pravopisom.

Autor radnju smješta u kompleksan društveno-politički okvir onoga vremena s naglaskom na Tomislavov uspon i ključne bitke protiv Mađara i Bugara. Središnji motiv romana je ostvarenje hrvatskog državnog prava koje kulminira veličanstvenom scenom krunidbe na Duvanjskom polju 925. Deželić ne prikazuje Tomislava samo kao neustrašiva ratnika, nego kao vizionara koji razumije važnost diplomatskog balansiranja između Rima i Bizanta te težnju za ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja. Pokazuje kako Hrvatska nije, niti će biti nečija kolonija ili provincija, nego je svijest Hrvata o samostalnosti i slobodi vrlo snažna.

Iako piše o Tomislavovim nutarnjim borbama i propitkivanju granica osobne sreće i javne dužnosti, kako je Lončarević primijetio, autor ipak ne bježi od idealizacije likova jer je ona, kako je naveo, u službi višeg cilja – buđenja nacionalne svijesti i ponosa kroz koncept „duhovnog viteštva“.

U romanu je prikazana i uloga Crkve i biskupa u stabilizaciji mlade države te su glavni likovi Tomislav i ninski biskup Grgur ujedno vjersko-politički, odnosno političko-vjerski simboli; „nositelji ideja hrvatskog državnog prava, mirotvorstva, (duhovnog) viteštva, hrabrosti, samosvojnosti, samosvijesti te vjernosti Bogu i Crkvi.“ Opisano je i uspješno stjecanje statusa hrvatskog jezika u liturgiji, zbog čega su, kako je navedeno u pogovoru, Hrvati upravo u vrijeme svoga prvog kralja i dobili epitet „najposebnijih sinova“ Crkve.

„Višnji je blagoslovio ovaj čas. Eto, tu sam među vama kralj Hrvata. Sve što hrvatski zbori u mojoj je vlasti: i oni iz Hrvatske i oni iz Bosne i Crne Gore. Latinski gradovi moji su, a i Srbi su se utekli k meni. Hvala Višnjemu Hrvatska je jača nego ikad i ne boji se nikoga na svijetu osim Boga“ (str. 319)

Prvi kralj donosi i priču o ljubavnom trokutu između Tomislavove kćeri princeze Jelene, Berislava,sina Tihomilova,te seljanke Cvijete. Likovima Deželić pripovijeda o moralnoj posrnulosti, važnosti očuvanja korijena, opasnostima koje donosi gubitak vlastita identiteta radi tuđih utjecaja, ali i čistoći, neiskvarenosti narodnog duha te vjernosti Bogu i Crkvi.

Kako je zapisao Lončarević, „vjeran shemi romansiranja, Deželić u romanu Prvi kralj želi prije svega kroz lik prvoga hrvatskog kralja Tomislava naglasiti slavu nekadašnjeg kraljevstva, istaknuti mirotvornu ulogu što je Hrvatska uz pomoć Svete Stolice ima u ovome dijelu Europe (motiv zaštite Srba i sklapanja mira s Bugarima), potrebu narodne sloge i međunarodnog mira“.

Prema ocjeni nakladnika, „ovo nije samo povijesni roman, nego i literarni spomenik jednom od najsvjetlijih trenutaka hrvatske prošlosti, a ujedno i snažna poruka o važnosti samostalnosti, vjere i domoljublja. Nastao u vremenu borbe za nacionalnu neovisnost, roman i danas odjekuje aktualnom porukom: samobitnost i sloboda nemaju cijenu“.

Preporuča se, ne samo ljubiteljima povijesnih saga, nego i onima koji traže književno djelo prožeto dubokim etičkim načelima i „duhovnim viteštvom“, posebice danas kada se često zaboravljaju temelji te je potreban podsjetnik na snagu ideala i važnost čuvanja povjerene baštine.