Udruge HVO-a: “Ako je Stolac aparthejd, kako nazvati Bugojno, Travnik, Kakanj, Zenicu ili Konjic?”

U izjavi ističu da se o položaju konstitutivnih naroda mora raspravljati prema jednakim kriterijima u svim dijelovima zemlje te upozoravaju na, kako navode, selektivan pristup ratnim zločinima, pravima žrtava i zastupljenosti Hrvata u određenim područjima.

Priopćenje za medije prenosimo u cijelosti: 

„Posljednjih nekoliko dana sve je izraženija politička matrica prema kojoj gotovo svaki problem u Bosni i Hercegovini, posebno u područjima gdje Hrvati čine većinu, dobiva „hercegovački predznak“. 

Dio bošnjačke političke scene gotovo refleksno poseže za Herceg-Bosnom kao univerzalnim objašnjenjem svih društvenih i političkih problema. Takav pristup ne vodi dijalogu niti traženju rješenja, već stvara narativ o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda, pri čemu cijela jedna zajednica pokušava sebe politički i moralno etiketirati. 

Povod su događaji u Mostaru i otpuštanje nekih radnika iz komunalnog poduzeća, ali umjesto rasprave o stvarnim uzrocima takvog stanja, javnosti se ponovno nude stare političke kvalifikacije – “Hercegovina-Bosna”, “apartheid”, “90-e” i “kriminalna politika”. 

Takav narativ ponovno je promovirao potpredsjednik SDA Haris Zahiragić kao gost u podcastu, gdje je situaciju u Stocu usporedio s južnoafričkim apartheidom, ustvrdivši da su problemi u tom gradu posljedica politike Herceg-Bosne te da bez uklanjanja te “baštine” neće doći do opuštanja odnosa između Hrvata i Bošnjaka.  

Takve izjave ne samo da dodatno opterećuju ionako krhke odnose između Hrvata i Bošnjaka, već stvaraju još dublji jaz, produbljuju nepovjerenje i ne odgovaraju činjenicama. 

Umjesto poticanja dijaloga, međusobnog razumijevanja i traženja zajedničkih rješenja, oni se temelje na teškim političkim kvalifikacijama i neprihvatljivim generalizacijama koje opisuju narod kao nositelje ili sljedbenike politika koje se proglašavaju kriminalnim ili neprihvatljivim. 

Upravo zato takve izjave ne mogu i ne smiju ostati bez odgovora. Ne zato što bi se bilo kojem političaru trebalo uskratiti pravo kritizirati ili izražavati vlastite političke stavove – naprotiv, otvorena rasprava je temelj svakog demokratskog društva. 

Međutim, jednako je važno da se ova rasprava temelji na činjenicama, dosljednim kriterijima i jednakim standardima za sve. 

Javni prostor se ne može graditi na selektivnoj istini, jednostranom tumačenju prošlosti i dvostrukim standardima, jer takav pristup ne vodi pomirenju, već produbljuje podjele i stvara atmosferu u kojoj se kolektivna odgovornost pokušava pripisati cijelom konstitutivnom narodu. 

Ako postoje problemi u Stocu ili Mostaru, institucije bi ih trebale riješiti.  

Međutim, postavlja se pitanje zašto ista osjetljivost izostaje kada se govori o Bugojnu, Travniku, Zenici, Kaknju, Konjicu i drugim područjima gdje su Hrvati tijekom rata pretrpjeli teške zločine, progone i dugoročne posljedice koje se osjećaju i danas. 

Ako govorimo o zastupljenosti jednog naroda u javnim poduzećima, onda moramo govoriti i o položaju Hrvata gdje su nakon rata gotovo nestali iz javnog života.

 Ako govorimo o diskriminaciji, onda ona ne može imati nacionalnu konotaciju. 

Ako govorimo o pravdi, onda se ona mora jednako odnositi na sve. Posebno je zabrinjavajuće što se istovremeno hrvatskom narodu upućuju teške moralne i političke kvalifikacije, dok se političke poruke koje dolaze s druge strane zataškavaju.  

Javnost je mogla vidjeti da je potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Refik Lendo posjetio otpuštene radnike u Mostaru, u pratnji Dževada Agića, protiv kojeg je podignuta optužnica u predmetu vezanom uz događaje vezane uz humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. 

Javnost ima pravo propitivati ​​kakvu političku poruku šalje takav nastup. 

Ako se od Hrvata stalno traži da se suoče s prošlošću i održe visoke moralne standarde, onda se isti standardi moraju primjenjivati ​​i na sve političke aktere u Bosni i Hercegovini. 

Stoga, prije nego što olako dijeli moralne lekcije o Herceg-Bosni i koristi termine poput “apartheida”, Haris Zahiragić bi trebao pokazati puno šire razumijevanje složene stvarnosti Bosne i Hercegovine. 

 Ako je, prema njegovim tvrdnjama, pokazatelj apartheida činjenica da samo jedan ili dva posto bošnjačkog stanovništva radi u određenim javnim ustanovama u Stocu ili Mostaru, onda se s pravom postavlja pitanje kojim nazivom opisati situaciju u Bugojnu, Travniku, Zenici, Kaknju, Konjicu i drugim područjima gdje su Hrvati tijekom rata gotovo potpuno nestali iz društvenog, političkog i institucionalnog života. 

Ako se broj zaposlenih u javnim službama uzima kao mjera za tako teške kvalifikacije, onda se isti kriteriji moraju primjenjivati ​​na svaku općinu i svaki grad u Bosni i Hercegovini, bez obzira kojem narodu pripada većina. 

Brine li gospodina Zahiragića činjenica da je prije rata Bugojno bio grad u kojem su Hrvati i Srbi bili važan dio društvenog života, a da je rat trajno promijenio njegovu nacionalnu strukturu? 

Brine li se za hrvatske logoraše iz Bugojna, nestale Hrvate, obitelji koje više od trideset godina traže posmrtne ostatke svojih najmilijih? 

Je li zabrinut za položaj Hrvata u Travniku, Zenici, Kaknju, Konjicu i drugim područjima gdje se još uvijek postavljaju pitanja o njihovoj zastupljenosti u javnim institucijama i ostvarivanju ustavnih prava?

Ili se najteže političke kvalifikacije primjenjuju samo tamo gdje odgovaraju unaprijed stvorenoj političkoj naraciji? 

Jednako je neprimjereno osporavati pravo Hrvatskog sabora da raspravlja o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. 

Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, a pitanje njihove ravnopravnosti nije unutarnje političko pitanje jedne stranke, već ustavno pitanje Bosne i Hercegovine. 

Umjesto polemika o tome tko ima pravo govoriti o položaju Hrvata, puno bi korisnije bilo otvoriti iskren razgovor o tome zašto i trideset godina nakon rata još uvijek postoje duboke razlike u ostvarivanju prava, povratku prognanika i procesuiranju ratnih zločina. 

Koordinacija udruga HVO-a neće prihvatiti selektivnu istinu niti politiku dvostrukih standarda. 

Nećemo pristati na to da se hrvatski narod trajno prikazuje kroz prizmu kolektivne odgovornosti, dok se hrvatske žrtve prešućuju ili relativiziraju. 

Tražimo samo ono što bi trebao biti temelj svake demokratske države – jednake standarde, jednako poštovanje prema svakoj žrtvi i jednaku spremnost na suočavanje s prošlošću, bez obzira na nacionalnost počinitelja ili žrtve. 

Samo istina, koja jednako vrijedi za Mostar i Stolac, ali i za Bugojno, Travnik, Zenicu, Kakanj, Konjic i svako drugo mjesto stradanja, može biti temelj istinskog pomirenja i budućnosti Bosne i Hercegovine“, stoji u priopćenju za javnost Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini.

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com