Na Zapadu ništa novo: Opadanje transakcijske vrijednosti Europe

Aktualni val uličnih nemira koji se proteklih tjedana koordinirano širi europskim metropolama otvorio je duboki procjep između službenog narativa i stvarnosti na terenu. U javnom prostoru dominantno se nudi objašnjenje prema kojem je riječ o artikuliranom buntu mladeži, odnosno borbi za kvalitetnije obrazovanje i bolje socijalne uvjete. Međutim, digitalni prostor preplavljen je snimkama koje takva objašnjenja dovode u pitanje, a nerijetko ih čine i potpuno apsurdnima. Gomile koje se kreću ulicama zapadnih gradova teško ostavljaju dojam ljudi okupljenih oko jasno artikuliranih zahtjeva za reformama ili boljim životnim uvjetima.

Umjesto dijaloga i javnog izražavanja nezadovoljstva, svjedočimo prizorima u kojima se luksuzne gradske četvrti pretvaraju u svojevrsne utvrde, s prozorima zaštićenima daskama, dok skupine prosvjednika organizirano provaljuju u brendirane trgovine i otuđuju njihovu robu. Takve scene poprimaju gotovo groteskne elemente satirične „pravde“.

Možda najplastičniji primjer tog apsurda dolazi iz samog srca milanske luksuzne arhitekture, iz slavnog prolaza Galerije Vittorio Emanuele II. Tamo je maskirana skupina, usred uličnog kaosa, iz obližnje slastičarnice iznijela cijeli metalni pladanj sa sladoledom, nakon čega je u samom središtu prolaza, nedaleko od povijesnog mozaika bika na čijim je testisima gotovo svaki domaći ili strani posjetitelj barem jednom iz praznovjerja okrenuo petu, nastao potpuni stampedo. Poput mahnite španjolske gomile u trci encierra, prosvjednici su navalili jedni na druge, otimajući se za plijen i jedući sladoled čak i golim rukama.

Već i samo jedan autentičan kadar takve mase – poput onih u kojima zakrabuljeni pojedinci usred bijela dana prolaznicima grčevito otimaju torbice, dok se povijesne gradske vijećnice i kulturne institucije pretvaraju u buktinje – otvara ozbiljno pitanje o stvarnoj naravi ovih događaja i njihovoj povezanosti s proklamiranim zahtjevima za socijalnim pravima i boljim školstvom. Posebno uznemirujući prizor zabilježen je tijekom sukoba u Parizu, kada je zapaljiva naprava zahvatila pripadnike policijskih snaga, pri čemu je jedan žandar zadobio opekline drugog stupnja.

Gomilanje sličnih destruktivnih obrazaca diljem Staroga kontinenta daje povoda za pitanje o stvarnim izvorima problema i društvenim okolnostima koje takve pojave omogućuju. Ulični kaos neminovno će ostaviti trag na budućnosti društva, koje se i samo sve teže snalazi u potrazi za vlastitim smislom. Gledajući te prizore, nameće se zaključak koji nadilazi pojedinačne incidente: Europa na papiru još uvijek jest Europa, ali u svojoj svakodnevnoj stvarnosti ubrzano prestaje biti ono što je nekoć predstavljala.

Simptomi europske paralize

Kada se odmaknemo od slojevitog uličarskog ambijenta i pokušamo hladne glave locirati tko zapravo čini ove nerede, slika postaje nešto jasnija. Riječ je o skupinama pojedinaca koji u znatnoj mjeri potječu iz siromašnijih i ekonomski nestabilnijih dijelova svijeta. Oko njihova statusa u javnosti već godinama lome se koplja: jedni tvrde da im europska društva nisu omogućila odgovarajuću integraciju, dok drugi naglašavaju kako se oni sami nikada nisu istinski htjeli prilagoditi društvima u koja su došli.

Rasprava se pritom često svodi na međusobno suprotstavljanje tih dvaju pozicija, ostavljajući po strani pitanje ekonomskih motiva koji su u velikoj mjeri oblikovali migracijske tokove. Ono što nijedna ozbiljna analiza ne bi smjela zanemariti jest privlačnost europskog životnog standarda. Glavni pull factor u tom procesu bila je vizija ugodnijeg i lagodnijeg života, vizija koju je europski, ekonomski razvijen i relativno izdašan socijalni sustav desetljećima činio ostvarivom. Upravo je ta materijalna privlačnost bila jedan od ključnih razloga zbog kojih je Europa za milijune ljudi predstavljala poželjno odredište.

Privlačnost o kojoj je riječ nastala je u specifičnom povijesnom trenutku. Nakon završetka poslijeratnog demografskog i ekonomskog booma, kada je razvijenijoj Europi počelo kronično nedostajati radne snage, njezina su vrata postupno širom otvorena. U početku je takva politika imala jasnu gospodarsku logiku: rast i širenje proizvodnje te potreba za radnicima zahtijevali su dodatnu radnu snagu koju domaće stanovništvo više nije moglo – katkada ni željelo – osigurati u potrebnom opsegu.

Tijekom tog dugog prijelaza između generacija Europa je sve više počela komunicirati kroz jezik materijalizma, gurajući gospodarsku učinkovitost i životni standard u apsolutno središte vlastitog identiteta. Dolazak na njezin teritorij tako je postupno postao dio šireg procesa u kojem je materijalna korist potiskivala svijest o povijesnom i kulturnom kontinuitetu. U tom se procesu može prepoznati i puzajuća autodestrukcija vlastitoga povijesnog naslijeđa – kulture i civilizacije – ali i sve uočljivija erozija vjerodostojnosti u održavanju zakona.

Autohtoni „europski način života“ postupno je gubio svoj izvorni smisao, kapitulirajući pred proklamiranim „slobodama“ koje su ga s vremenom učinile sve manje prepoznatljivim. Moderni je Europljanin, u potrazi za novim oblicima društvenog i osobnog identiteta, isprobao gotovo sve – od alternativnih religija do radikalnih ideologija – kao da je u svakoj od njih tražio izlaz iz vlastitog povijesnog i kulturnog naslijeđa.

Cijelo je društvo zahvatila svojevrsna oikofobija, kronični strah od vlastitog podrijetla i prijezir prema vlastitim sunarodnjacima, koji se nerijetko očituje upravo kroz nekritičko zagovaranje masovnih migracijskih procesa kao mehaničkog nadomjeska za demografski deficit. Taj se deficit danas gotovo pretvorio u tabu-temu, premda je dobrim dijelom povezan s načinom života utemeljenim na individualizmu, izbjegavanju obiteljskog života i sve izraženijoj usmjerenosti na osobni užitak. A u takvim okolnostima demografska pitanja izgledaju kao tehnički problem koji je moguće riješiti uvozom radne snage, bez ozbiljnijeg razmatranja društvenih i kulturnih izazova i očiglednih posljedica.

Bijeg od vlastitih vrijednosti

U svemu tome leži vrhunski paradoks: dok pridošlice u velikoj mjeri zaobilaze bogate zemlje Bliskog istoka, koje im, unatoč golemom kapitalu i kulturnoj ili vjerskoj bliskosti, ne nude jednak stupanj socijalne zaštite i radničkih prava, Europu biraju kao transakcijsku priliku, pritom ugrožavajući upravo onu sigurnost i stabilnost zbog kojih je mnogima bila privlačna. S druge strane, u sustavu rigidnih bliskoistočnih pravila moderni, obezglavljeni Europljanin vjerojatno se ne bi lako snašao.

Razlika između tih dvaju društvenih modela otvara i pitanje onoga čega se Europa u međuvremenu odrekla, odnosno vrijednosti koje je nekoć smatrala sastavnim dijelom vlastitog identiteta. To bježanje od svega autentičnog što je gradilo europski identitet – koji je kroz povijest svoju sintezu ostvarivao upravo u fleksibilnosti kršćanske tradicije – odavno više nije ni najmanji ulog na kockarskom stolu moderne povijesti.

Moderni Europljanin pritom kao da osjeća stanovitu nelagodu pred vlastitim naslijeđem, što zorno oslikavaju prizori pojedinaca koji u potpunom miru piju svoje piće na terasama kafića tik pred uličnim buktinjama. Takvi prizori ostavljaju dojam čovjeka zatečenog pred vlastitom nemoći, posve lišenog argumenata kojima bi branio društveni poredak u kojem živi. Vlastitu je sigurnost, u potrazi za lagodnim konformizmom, postupno počeo uzimati zdravo za gotovo, pretvarajući pritom zajednicu kojoj pripada u svojevrsni bankomat s jednokratnim punjenjem.

Ono što danas gledamo na zapaljenim ulicama unutarnji je slom mnogo širega sustava. Europa aktivno proživljava ono što je Georg Simmel nazvao „tragedijom kulture“ – proces u kojem novac od običnog sredstva razmjene postupno postaje sam sebi svrhom, potiskujući duhovne vrijednosti i preuzimajući mjesto koje bi u uređenom društvu trebale zauzimati kultura, običaji i međuljudski odnosi. Novac, osim što je instrument gospodarskog života, postaje i mjerilo gotovo svih društvenih odnosa, a Europa, uskrativši samoj sebi viši smisao i pretvorivši se u svojevrsni distributivni mehanizam, samu je sebe degradirala na razinu automata za novac. Pritom se čini da taj automat ima konačne zalihe i sve manje strpljenja za promašene zaporke suživota.

Europa, dakle, već dugo simmelovski vjeruje da se društvena stabilnost može održavati gospodarskim blagostanjem i materijalnom sigurnošću, zanemarujući pritom vrijednosti koje ljude povezuju sa zajednicom kojoj pripadaju. No, kada se odnos prema zajednici svede na pitanje osobne koristi, slabi i spremnost pojedinca da preuzme odgovornost za njezinu budućnost, očuvanje i obranu.

Na Zapadu ništa novo…

Naslovna aluzija na antiratni roman Ericha Marije Remarquea Na zapadu ništa novo iz 1929. godine doista izgleda kao primamljivo geslo suvremene europske paralize. Ironija izvornog djela ležala je u apsurdnoj naivnosti nacija koje su, hipnotizirane vlastitim pravedničkim narativima, nepomično krvarile na statičnoj liniji fronte Prvog svjetskog rata.

S druge pak strane, takav se mentalitet postupno inkorporirao u širi mainstream europskoga mišljenja i do određene mjere evoluirao u patološku krajnost: europski čovjek, anesteziran materijalnim komforom i sve udaljeniji od vlastitoga povijesnog i kulturnog ishodišta, gnuša se bilo kakvog, čak i obrambenog rata, dakle čak i po cijenu vlastitog doma i načina života u kojem toliko beskrupulozno uživa. Gallupovo istraživanje (GIA) iz 2023. godine daje dodatnu težinu takvoj tezi: samo 32 % građana Europske unije izjasnilo se da bi bilo spremno boriti se za svoju zemlju u slučaju rata, dok je u Italiji taj udio iznosio svega 14 %, a u Njemačkoj 23 %. Unutar pacificiranog srca kontinenta – zanimljivo iz povijesno-poredbenog pristupa – upravo u Italiji i Njemačkoj, ta kriza poprima osobito izražene razmjere.

Zaključno, vrijednosti modernog zapadnog svijeta tako su svedene na običan transakcijski potencijal. U takvom sustavu obezglavljeni domaći čovjek i ekonomski migrant, koji je tek uskočio u socijalni vagon, dijele gotovo istu ravnodušnost prema tlu pod svojim nogama. Na zapadnom „bojištu smisla“ linije su davno pale jer ni s jedne strane rova nema pojedinca spremnog podnijeti i najmanju žrtvu za obranu polupraznog bankomata. Kada se u javnosti traži krivac za takvo stanje, prst se najbrže upire u zapadnog (čitaj: bijelog) čovjeka. Pritom se zanemaruje svojevrstan apsurd da je upravo taj isti čovjek osmislio i usavršio mehanizam vlastitog samooptuživanja. Riječ je o društvu koje, girardovski rečeno, neprestano traži žrtveno janje i naposljetku ga pronalazi u samim temeljima vlastite civilizacije, u koju, unatoč svim kritikama i optužbama, ljudi iz raznih dijelova svijeta i dalje nastoje doći jer, realno gledajući, bolja i humanija opcija na karti svijeta još uvijek ne postoji.

Ujedno dolazimo i do toga da pomodne teorije o pravednoj naplati nekadašnjeg kolonijalizma danas bivaju sve teže održive pred činjenicom da novac ostaje jedan od glavnih pokretača suvremenih migracijskih i širih globalnih procesa. Svi akteri postaju suučesnici u istoj materijalističkoj igri u kojoj se traže lakši život i brža zarada, dok se moralni i politički vokabular prilagođava potrebama vlastitog interesa. Optužbe, povijesne prozivke, patetične obrane i neprestana opravdavanja postaju tek različiti instrumenti iste borbe za moć: očuvanje i eventualno širenje vlastite pozicije.

Kada jedan diskurs izgubi svoju društvenu i političku privlačnost, na njegovo mjesto stupa drugi, prilagođen trenutačnom duhu vremena. Tako se, uz pozivanje na povijesne nepravde i naslijeđe kolonijalizma, u prvi plan stavljaju borba za bolje školstvo, dostupnije zdravstvo, socijalnu pravdu ili, primjerice, dostojanstvenije životne uvjete umirovljenika. Svaki od tih zahtjeva može imati vlastito opravdanje, no u društveno-političkoj areni njihovi se sadržaji nerijetko pretvaraju u sredstva šire borbe za utjecaj i materijalnu korist poradi spašavanja iste transakcijske logike.

Zato na Zapadu uistinu nema ništa novo. Europa i dalje živi od kapitala vlastite prošlosti, svojih gradova, institucija, kulturnih spomenika i civilizacijskih dosega, ali sve teže pronalazi unutarnji razlog zbog kojeg bi ih trebala čuvati. Njezini stanovnici, zagledani u ulične požare, s čašom u ruci, promatraju kako se povijesno naslijeđe koje su naslijedili postupno rastvara pred njihovim očima, uvjereni da će se sve nekako održati samo od sebe. Možda je upravo u tome najdublja europska tragedija: generacije koje uživaju u blagodatima jedne civilizacije postupno su izgubile svijest o tome koliko je truda, odricanja i vjere, u svim njezinim oblicima, bilo potrebno da bi ona uopće nastala.

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com