U vrijeme predizborne kampanje svatko je upotrebljavajući vlastiti razum trebao barem uvidjeti komu ne treba dati glas. Kao i ostalim životnim sferama, tako ni u politici nisu svi isti. Niti su svi lopovi i kriminalci.
Posljednji je dan (13. studenoga) izborne kampanje za Lokalne izbore u Bosni i Hercegovini. Od subote (14. studenoga) u 7:00 nastupa predizborna šutnja. Mnogi će kazati: „Hvala Bogu! Neka je i ovo završilo!“ No, pravo je pitanje što nas očekuje? Sudeći prema dosadašnjem iskustvu, nažalost, ništa dobro!
Političke igrice
U protekla gotovo tri desetljeća otkako, nazovimo, demokracija stanuje u bosanskohercegovačkom biotopu ovdašnji čovjek se mnogo toga nagledao i naslušao. Osobito je to intenzivno u vrijeme predizbornih kampanja, koje istina za volju, gotovo traju bez prestanka, a posebno su intenzivne mjesec pred izbore. Za nekog ozbiljnog psihološko-sociološkog ispitivanja je domišljatost bh. političke elite kada je riječ o načinima kako nastoje doći do svojih birača i zadržati se na vlasti. Taman kada se pomisli da smo sve vidjeli, kao asa iz rukava pojedini kandidati za neku od funkcija izvuku neku novu glupost. Tako više nije dovoljno uzurpiranje zelenih površina postavljajući bilborde s isfotošopiranim licima koja nam se smješe i obećavaju „med i mlijeko“ samo ako njih izaberemo, kao ni plaćeni prostor u medijima, niti je dovoljno posjećivati džemate, parohije i župne zajednice dijeleći svoj promidžbeni materijal ili pak sudjelovati na vjerskim obredima petkom ili nedjeljom iako se za pojedine iz aviona vidi da im je to mučno, strano, ali očito se vode logikom: „Neka nas i tu vide, sigurno nam neće odmoći. Vrijedi biti strpljiv sat vremena za četiri godine vlasti.“ Još ako ih vjerski službenik pozdravi i zaželi dobrodošlicu sreći nema kraja.
Više nije ni tajna da mrtvi glasaju, ali je kandidat za načelnika sarajevske općine Ilidža, Fikret Prevljak, nadmašio sve slanjem pisma i mrtvim osobama, šehidima, pri tome očekujući i od njih podršku na izborima. Što tek reći za političke poltrone koji u zanosu, kakav se može još samo vidjeti u Sjevernoj Koreji, govore o svojim nadređenima kao „zemaljskim mesijama“. O vokabularu kandidata koji jedva mogu sastaviti i izgovoriti smislenu proširenu rečenicu ne vrijedi ni pisati jer ih je sve zasjenio kandidat za načelnika općine Visoko, Dario Pekić (A-SDA), inače aktualni ministar unutrašnjih poslova Ze-Do kantona upotrebljavajući u jednom TV sučeljavanju psovke i neprimjeren govor.
Teško je i pobrojati koja su sve „gradilišta“ obišli lokalni funkcionerčići i oni koji to kane postati. Tako više nije dovoljno otvoriti nekoliko metara asfaltiranog puta ili rasvjetu u ruralnim područjima, nego i svečano u rad pustiti kontejner za smeće ili pak obići radove na zamjeni reflektora. O liderima stranaka i njihovim predizbornim aktivnostima koje redovito uključuje prijetnje, stvaranje osjećaja ugroženosti suludo je trošiti riječi.
A cijena svega?
Ako se netko slučajno upitao koja je cijena toga i tko to sve plaća odgovor je jednostavan – građani. Tako su prema podacima Transparency Internationala u BIH političke stranke potrošile najmanje 5,9 milijuna KM na oglašavanje u elektronskim i tiskovnim medijima te bilbordima. Isti izvještaj navodi da su u manje od 3 mjeseca zabilježili i 2 481 primjer gdje su javni resursi korišteni za izbornu promociju stranaka i kandidata. I sve to u vrijeme pandemije kada tisuće ostaju bez posla, kada je vanjski dug u stalnom porastu, kada su ekonomija i zdravstvo pred kolapsom. No, koga briga – ima se, može se!
Upravo je tu situaciju genijalno u prispodobi objasnio fra Mario Knezović usporedivši ono što političari na kapaljku daju narodu sljedećim riječima: „Vi nekome u povjerenju darujete 100 KM. Taj Vam nakon četiri godine uz lijepu priču i obećanje vrati samo 20 KM. No, bez obzira na to vi ponovno takvomu date 100 KM i opet slušate lijepe priče i čekate onaj sitniš od 20 KM. Poruka: ‘Nastavite uplaćivati kako bi Vas Vašim novcima kupovali i varali.“
Glasati ili ne?
Razumljiva je stoga zasićenost bh. građana, iz sva tri naroda i ostalih, cjelokupnom političkom situacijom, lažnim obećanjima i brojnim razočarenjima u proteklih 30 godina. No, istovremeno na svakomu tko ima pravo glasa je i velika odgovornost. U vrijeme predizborne kampanje svatko je upotrebljavajući vlastiti razum trebao barem uvidjeti komu ne treba dati glas. Kao i ostalim životnim sferama, tako ni u politici nisu svi isti. Niti su svi lopovi i kriminalci. Sigurno i na postojećim listama ima kvalitetnih kadrova koji žele dobro ne samo sebi, nego i lokalnoj zajednici. Zato je dužnost građanina, a napose vjernika, u skladu s vlastitom savjesti birati one koje smatraju najboljim. Pri tome se ne voditi isključivo emocijom i pogubnom logikom: „Ako me već krade, neka me krade moj.“ To bi bilo isto da kažemo: „Ako već moram biti povrijeđen, neka me povrijedi otac ili majka, brat ili sestra ili najbolji prijatelj/-ica.“ Isto tako argument ne može biti da dotični ili dotična nikada do sada nije bio u politici. Čak i ako nije bio dio vlasti ili politike, mogao se isticati u lokalnoj zajednici po solidarnosti, volonterizmu i vlastitom angažmanu za opće dobro. Ako je netko bio u vojsci i tako branio zemlju, ne znači da je automatski predodređen i za političku funkciju. Rat je, za one koji su zaboravili, završen prije 25 godina.
Stoga je stvarna moć u rukama građana. Promjene će nastupiti onda kada se svaki pojedinac osvijesti i ne zadovolji s onih 20 KM iz fra Mariove prispodobe. Sve dok se to ne dogodi i u naredne četiri godine možemo očekivati parolu: „Idemo dalje, kao i do sada, za naše (iste) pare!“
About The Author
