Jedna relativno nekonvencionalna, ali sadržinski posve korektna i istinita izjava predsjednika RH Zorana Milanovića postala je povodom svojevrsne kolektivne freudovske omaške velikog broja unitaristički orijentiranih političara i javnih ličnosti.
Neovisno o njihovoj javno proklamiranoj pripadnosti različitim ideologijama, njihove reakcije na Milanovićevu izjavu svjedoče o ključnoj poveznici koja ih sve svrstava u izrazito koherentnu školu mišljenja.
Glavna je značajka te škole mišljenja o BiH kao državi i o njezinim građanima i narodima poistovjećivanje građanskog državnog uređenja, utemeljenog na načelu „jedan čovjek – jedan glas“, s cjelokupnom europskom demokratskom političkom baštinom.
Takvo se uređenje u pluralnim, multinacionalnim društvima, što BiH neporecivo jeste, uvijek svodi na dominaciju jednoga naroda, najbrojnijega, nad manje brojnima, unatoč njihovoj ustavno propisanoj jednakopravnosti. Zbog toga i postoje originalno koncipirani i visoko funkcionalni federalistički i konsocijacijski politički sustavi diljem Europe i demokratskog svijeta, u kojima su na adekvatan način, u različitim tijelima vlasti, predstavljeni i svi građani multikulturnih, identitetski pluralnih zemalja, ali i ustavno prepoznati kolektiviteti kojima pripadaju različiti dijelovi istog tog građanstva.
Jedan je od najčešćih manira pripadnika unitarističke škole mišljenja, kako se moglo vidjeti iz njihovih reakcija na Milanovićevu izjavu, nazivanje nacionalne, tj. narodne komponente BH političkog sustava etničkom, valjda u pokušaju njezine degradacije.
Ta pogrešno titulirana nacionalna komponenta se a priori suprotstavlja građanskoj, premda tu građansku doslovno nitko u BiH ne poriče. Građansku većinu izraženu na izborima nitko, niti na jednoj razini vlasti, ne može zaobići ili zanemariti pri donošenju odluka, a većinu u okviru pojedinačnih konstitutivnih naroda ne samo da se može zaobići i ignorirati, već je suviše veliki broj slučajeva uspješnog korištenja te mogućnosti.
Takvu praksu, kojom se grubo krše temeljna načela federalističkog i konsocijacijskog Ustava BiH, pokušava se opravdati pozivanjem na Europsku konvenciju o ljudskim pravima i na odluke Europskog suda za ljudska prava, premda ni Konvencija niti te odluke niti jednim slovom ne osporavaju legalnost niti legitimnost federalističkih i konsocijacijskih ustavnih aranžmana.
Milanović se upravo zbog svojeg zalaganja za očuvanje tog i takvog Ustava BiH optužuje za agresiju prema BiH i kultur-rasizam prema muslimanima (koje niti jednom riječju svoje izjave nije spomenuo), te ga se, na ad hominem osnovi, napada za psihičku nestabilnost, šovinizam, primitivizam, srednjovjekovni mentalni sklop, te za tuđmanizam poistovjećen s fašizmom (sic!)
Najapsurdnija je možda optužba za suprotnost njegovih stavova vrijednostima moderne civilizacije, pri čemu se potpuno zaboravlja da su u temelju te civilizacije, tj. njene pravne i političke komponente – legalizam i sakrosanktnost potpisanih ugovora, bilo da su u pitanju ustavni tekstovi ili međunarodni sporazumi.
Ustav BiH je istovremeno i jedno i drugo! Zato prijetnja izmjenama Ustava BiH bez ijednog glasa Hrvata (sic!) koju je iznio jedan od najradikalnijih verbalnih napadača na Milanovića najučinkovitije svjedoči o pravim namjerama pripadnika unitarističke škole mišljenja, kao pravi „biser“ njihove kolektivne freudovske omaške.
Te se namjere svode upravo na ono za što ih je Zoran Milanović optužio – pokušaj promjene Ustava BiH na način suprotan proceduri predviđenoj samim tim Ustavom, jedinim važećim koji BiH ima.
Takve je revolucionarne i protudržavne pokušaje, spletom sretnih okolnosti, upravo u jeku medijske kampanje protiv Milanovića, osudio čak i jedan od najmoćnijih i najdosljednijih saveznika unitarističkih snaga – OHR.
To se, doduše nije dogodilo povodom Milanovićeve izjave, već u reakciji na skandaloznu usporedbu srpskih političara u BiH s nacistima, kojom se „proslavila“ ministrica vanjskih poslova BiH.
Makar i drugim povodom, OHR je Milanoviću neporecivo dao za pravo svojom izjavom „da bi bilo kakve izmjene ustavne organizacije zemlje morale proći propisane procedure u kojima bi morao postojati dogovor političkih predstavnika tri konstitutivna naroda i ostalih“.
Kad se uzme u obzir ova zakašnjela ali ipak povijesna obrana Ustava BiH, što je inače posao koji je OHR trebao raditi na dnevnoj bazi posljednjih četvrt stoljeća, histerične reakcije unitarista na Milanovićevu izjavu postaju mnogo jasnije.