Od svečanoga potpisivanja Daytonskog mirovnoga sporazuma 14. prosinca 1995. prošlo je točno četvrt stoljeća. Kakav je to događaj može se naslutiti u činjenici da se – izuzevši, Bogu hvala, ratnu grmljavinu – nerijetko stječe dojam kako vrijedi: ista meta – isto odstojanje.
Kada čovjeka nešto boli onda su mu sve misli usmjerene na to i u bitnome određuju njegovo ponašanje. Sugestivno misli kako bi sve bilo savršeno uredu samo kad bi se uspio oslobodit svoje boljke. Tako su svi dobronamjerni ljudi naše BiH tijekom rata vapili „samo nek’ ne puca’“ i sve će biti dobro. Svako od bezbrojnih potpisivanih primirja podgrijavalo je nadu da će grmljavina oružja jednom utihnuti. Međutim, stvarnost je bila drugačija: slijedila su razočarenja sve do onoga trenutka kada je bjelosvjetskim moćnicima dosadilo gledati bosanskohercegovački „reality show“ s nebrojenim tragičnim epilozima. Nije se imalo što novoga vidjeti, „samo“: plač, krv, ubijanje i raznovrsne ljudske bijede. Tada su odlučili okončati agoniju naroda ove zemlje.
Ovih se dana navršava točno 25 godina od trenutka kada su oči cjelokupne javnosti bile uprte u bazu zračnih snaga američke vojske Wright-Patterson u Daytonu, (Ohio, SAD). Tamo su se od 1. do 21. studenoga 1995. sastali lideri Hrvata (dr. Franjo Tuđman), Srba (Slobodan Milošević) i Bošnjaka (Alija Izetbegović) na mirovnim pregovorima pod patronatom SAD-a koje su predstavljali ambasador Richard Hoolbrooke i general Wesley Clark. Nakon karantenskih uvjeta pragovora uspjeli su se nekako dogovoriti i objelodaniti Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji je – prema mjestu radnje – poznatiji kao Daytonski sporazum. Službeno je potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995., a svjedoci ove ceremonije (koji su to potvrdili svojim potpisima) bili su predstavnici: Europske unije (Felipe Gonzales), Francuske (Jacques Chirac), Njemačke (Helmut Kohl), Rusije (Viktor Cernomirdin), Velike Britanije (John Major) i Sjedinjenih Američkih Država (Bill Clinton).
Kao izravni proizvod sporazuma nastao je unikatni državni ustroj od tri dijela koje čine: dva entiteta – Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, te Brčko distrikt, koji, kao upravna jedinica, ne pripada ni jednom od entiteta. Da bi sve kako-tako funkcioniralo dogovoreno je da bude pod budnim okom Međunarodne zajednice koju personificira ured Visokog predstavnika (OHR). Stvarnu vlast u zemlji, zapravo, ima ova institucija. Kad se još uzme u obzir da na prostoru BiH žive tri konstitutivna naroda; da egzistiraju dva pisma i tri jezika; da se ovdje dodiruju tri najveće svjetske religije i isto toliko različitih kultura i civilizacija; svima je jasno samo to kako je situacija i više nego zamršena.
Ipak, nakon ratnih strahota bilo kakav mir bio je veliko olakšanja za sve narode ovih prostora i, bez obzira na mnoga upozorenja kako je ovo samo otjelovljenje ratne nepravde, dočekan je s oduševljenjem. Međutim, vrijeme će pokazati da je Daytonski sporazum samo ozakonio ratnu nepravdu i nije uspio stvoriti trajni mir. Veoma mali broj izbjeglica vratio se svojim prijašnjim domovima što je poglavito vidljivo u područjima s dominacijom jednog naroda. Zbog nesređenog stanja BiH je postala plodno tlo za kriminal svake vrste (po mnogima i gnijezdo terorista) i područje odakle sve više mladih želi otići.
Daytonski mir, ovako kako se danas interpretira, čini ljude, u najmanju ruku, konfuznima. Stanje općenarodne zbunjenosti podgrijavaju dnevno-političke peripetije. Tako, srpski vođe nerijetko prijete referendumom za odcjepljenje RS-a; neki bošnjački lideri svojim izjavama u javnosti svjedoče kako bi najradije BiH vidjeli kao muslimansku državu; pojedini hrvatski političari (i ne samo oni) još nisu načistu je li ovo i naša zemlja ili nas sve treba preseliti u Hrvatsku.
Tako se među narodima stvorio strah od podčinjenosti drugom narodu, te je nacionalistički naboj i nakon četvrt stoljeća još uvijek jak. To zorno potvrđuju činjenice da se kroz cijelo ovo razdoblje na izborima glasuje „protiv neke“, a ne „za neku“ političku opciju.
Izborni zakon koji omogućuje bošnjačku majorizaciju Hrvata samo je jedan od pokazatelja nemoći sporazuma u Ohaiu, a uskogrudnosti određenoga broja političara čine da je usklađivanje oprečnih mišljenja uistinu sizifovski posao. Međutim, Međunarodna javnost ne želi uvidjeti korijen problema današnjeg stanja države te Daytonski sporazum tretira kao svetu kravu. Odatle se čini kako je svaki govor, koji ukazuje da je današnje stanje plod nepravednog mira iz Daytona, uzaludan. Isticanje da mir nije puka odsutnost rata, nego mora biti djelo pravde i ljubavi (usp. GS 78) ostaje teoretski odobravano, ali se ne uspijeva odjelotvoriti.
Poučeni iskustvom možemo zaključiti: Sve do onoga trenutka dok bjelosvjetski moćnici ne odluče drugačije, ne preostaje nam ništa – zbog realne bojazni da ne bismo veću štetu napravili – nego moliti prisjećajući se one narodne: „Rodilo se – valja ga ljuljati“.
About The Author
