HB.hteam.org

Portal hrvata HB

Humanost “običnih ljudi”Iskrenu emociju lako je prepoznati

Sponzorisano

Zapanjujuće je to kako tzv. obični ljudi znaju što i kako reći u pravom trenutku, a aktualni političari to ne umiju. Zapravo, nije tumačenje te situacije ni tako teško. Lako je, naime, kad se govori iz srca. Iskreno! Čovjek, ma kakva ga nesreća snašla, to prepoznaje.

Istoga dana, potkraj prošloga tjedna hrvatski su mediji informirali o dvama događajima koji, zapravo, ne bi trebali biti povezani. A pokazalo se kako – jesu. Dapače! Prva je konferencija za novinstvo što ju je Andrej Plenković upriličio neposredno nakon zasjedanja hrvatske Vlade, a koju je obilježila njegova prilično neugodna svađa s novinarima. Sedma je sila, naime, inzistirala na tomu da je Vlada na Baniji trebala reagirati brže. „A što je trebalo biti brže? Mi sad govorimo o dojmu… Evo, i u SAD-u se stvorio neki dojam da su izbori ukradeni i da se treba ući u Kongres. A činjenica je da su bili izbori. Isto je i kod nas, dojam je jedno, a činjenica je sve to što smo napravili“, uzvratio je premijer aktualizirajući „američki potres“ na Capitol Hillu u režiji odlazećeg Donalda Trumpa.

Poučak iz Male Gorice

Gotovo korespondirajući s Plenkovićevom teorijom o (pogrešnom) dojmu, hrvatski je tisak prenio priču o Stjepanu Dražetiću iz Male Gorice nadomak Petrinje, čija je kuća nakon potresa potpuno neuporabljiva. A statičari koji su je pregledali više nisu imali crvenih naljepnica pa su na njegova vrata nalijepili običan papir i na njemu napisali – crvena naljepnica. Nema, dakle, (ni) naljepnica. E, tu – više! – nije riječ o dojmu. Već o činjenicama.

Baš kao što je, uostalom, i činjenica koju su također novinari problematizirali, da su zagrebački Bad Blue Boysi, splitska Torcida i riječka Armada do zabačenih banijskih sela s pomoću stigli prije vojnog helikoptera, te kako su volonteri katoličkih udruga i ad hoc organizirani Facebook prijatelji stigli prvi do potrebitih. Slijedom čega onda svakodnevno evo već danima slušamo Banijce kako poručuju: Hvala svim običnim ljudima koji nam svaki dan pomažu! Zahvalnosti Vladi ili, kolokvijalno rečeno, vlasti – nema. I to u biti sve govori o tomu što su (dosad) napravili, a na što se Plenković s olimpijskih visina poziva. Unatoč svemu.

Dio hrvatskog tiska, što su onda prenijeli razdragani kolege poglavito iz susjedstva, već je objasnio zašto se potresom ugroženi najviše uzdaju u pomoć „konvoja ljubavi“, rijeka pojedinaca, udruga, tvrtki, sportaša… koji su spremni pomoći – odmah. I konkretno! I po pravilu bez velikih riječi. Naprosto ne vjeruju državi! Još tamo od zagrebačkog potresa u ožujku prošle godine. A možda još i od ranije… Jer državni je aparat, po uzoru (?!) na prošli sustav, čekao kako bi prvo formirao „komisiju“, tj. stožer – ali gotovo tjedan dana nakon prvog razarajućeg potresa. Istoga dana je proglašena i katastrofa na područjima Sisačko-moslavačke županije te dijelovima Zagrebačke i Karlovačke županije. Međutim, dok se formirala Plenkovićeva „komisija“, Banija se još nekoliko puta žestoko tresla.

Plenkovićevi unutarnji neprijatelji

A o dobrom srcu „običnih ljudi“ govori i priča iz Splita. U skladištu Crvenog križa za samo dva-tri dana prikupljeno je 20 tona hrane i higijenskih potrepština. „Sva je odjeća sortirana, svaki komad robe je prošao kroz ruke naših volontera, pa smo našli tri novčanika, četiri ključa od automobila, nekoliko osobnih iskaznica, ljudi su sa sebe skidali zimske jakne i darivali ih“, svjedočio je ravnatelj Crvenog križa Tomislav Gojo.

Dakako, priča o naljepnicama je gotovo bizarna pa je zato i zanimljiva. Dok je ova splitska (baš) dirljiva. Baš kao što je dirljivo do suza i to što i dalje svakodnevno gledamo slike uplakanih ljudi do kojih se još pomoć nije probila. No, dok se Banija trese, Plenković se češlja, na sve kritike odgovara: „To su pokušaji demontiranja države! Država je ove godine pomogla u mjeri koja dosad nije viđena“, veli tražeći, ponovno po uzoru (?!) na ex-SFRJ, unutarnje neprijatelje.

Istina je – posljedice potresa su zastrašujuće, ali baš u takvim okolnostima ljudi očekuju pijetete, očekuju da se u tim teškim trenutcima bude s njima; da čuju koju toplu riječ utjehe, potpore… da naprosto vide kako nisu zaboravljeni. Umjesto toga, hrvatski premijer odgovarajući na pitanje je li se moglo brže reagirati, u svađalačkom tonu ponavlja kako je i to samo dojam. Bez obzira na „dojam“ gradonačelnika Petrinje Darinka Dujmovića koji je odmah nakon katastrofe zavapio: „Pola grada mi nema, ovo je kao Hirošima!“ A Plenković nekoliko dana poslije mrtav-hladan, da ne kažem anemičan, kaže: „Pogledajte samo koliko članova Vlade je bilo na terenu…“

Hladna distanca

Dok se njegov ministar gospodarstva Darko Horvat cinično – pred kamerama! – podsmjehuje petrinjskom gradonačelniku koji i premijeru i predsjedniku Zoranu Milanoviću iz porušene središnje petrinjske ulice poručuje da očekuje novac na račun i ostalu pomoć unesrećenima – odmah! E, ne ide to tako, prvo komisija…. Ta petrinjska slika ilustrira cijelu ovu tužnu priču. Svjedočimo hladnoj distanci vlasti prema stradalima. Politika je (samo) zanimanje, a ne životni poziv pa onda imamo birokrate na čelu države, a ne – državnike. A Hrvatska, dakako, nije iznimka.

Hrvatska se javnost već uvelike pita do kada će se čelni čovjek Civilne zaštite Hrvatske Damir Trut vježbati na hrvatskoj – ljudskoj – nesreći. Opće je mišljenje kako iz zagrebačkog potresa nije izvukao nikakve pouke. A u početku krize na Baniji nije ga nigdje bilo. Malo ga je potres zatekao… No, kad se prenuo i konačno pojavio u javnosti, ispalio je kako su navijačke skupine „zakrčile ceste i da se tuku po terenu“.

Nije dugo čekao odgovor iz razrušene Petrinje. Tonći Kukoč, hrvatski nogometaš koji igra u mađarskom Kisvardu i koji je među prvima pohitao na Baniju. „Trutino, udostoji se i obiđi sva sela koja su pogođena jer mi znamo istinu. Lako je biti u kući, pisati statuse i napadati. Danas smo išli od kuće do kuće i pomagali ljudima… Zaustavili smo se kod jedne obiteljske kuće u kojoj žive teško bolesni djed i baka s troje male djece i njihovim roditeljima. Kuća im je jako pogođena i ne može se živjeti u njoj, obitelj stoga živi u svome dvorištu“, svjedoči nogometaš napominjući kako je poslao 100 mailova Stožeru u Petrinji tražeći kontejner za ovu nesretnu obitelj, a oni su mu odgovorili da nije kompetentan. Starica iz Petrinje bila je bolje sreće (?!), vidjevši na televiziji kako je ostala sama i bez kuće, neka joj je dobra žena iz Istre poslala svoju kamp kućicu. Izravno na njezinu adresu da, eto, opet ne bi bilo problema s kompetencijom.

Jesu li Hrvati kornjače?!

A kompetencijama Plenkovićeve Vlade, prvo tijekom zagrebačke pa onda i aktualne banijske krize, najbolje je, retorički se pitajući, progovorio šef zagrebačkog stožera za krizne situacije Pavle Kalinić: „Misle li oni u Vladi da su Hrvati kornjače koje žive 800 godina da mogu čekati da se oni sjete da je bio potres u Zagrebu. Jer od potresa je prošlo devet mjeseci, a ljudi čiji su stanovi stradali i dalje nemaju toplu vodu i grijanje.“

Što tek onda čeka Baniju, zabačena i otprije ionako zaboravljena sela?!

Pitanje, nakon postpotresnih iskustava, zapravo nudi uznemiravajući odgovor. Zna(la) je to i dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić koja je već ranije za humanitarni rad ovjenčana priznanjem Ponos Hrvatske i Strašna žena. Osobno je, umjesto da se država za to pobrine, prikupljala donacije i uvodila struju u staračka kućanstva na Baniji. Njezin je izborni slogan kojim je na lanjskim parlamentarnim izborima pokušala izboriti mjesto u Saboru bio: Pali svjetlo, gasi predrasude! I ona ga je doista živjela, a to je pokazala i u aktualnoj katastrofi. Dok su ugroženi građani svijećom po Glini i okolici tražili svoga gradonačelnika Stjepana Kostanjevića, dogradonačelnica nije spavala i tragediju je svakodnevno proživljavala sa svojim susjedima. I nerijetko bi se ganuta njihovom sudbinom slomila pred kamerama tražeći pomoć. Slijedom čega se ponovno vraćamo na emocije koje su unesrećenim ljudima osobito važne.

Suze na Sljemenu

Otprilike tjedan dana nakon potresa u Zagrebu, na Sljemenu je vožena utrka muškog slaloma za Svjetski kup, glasovita Snježna kraljica. Nakon tog sportskog događaja direktor alpskih skijaških reprezentacija Hrvatske Vedran Pavlek kazao je: „Nije bila obična Kraljica zbog korone i bez gledatelja i gostiju. Bila je neobična Kraljica i zbog ove teške situacije s potresom. Suosjećamo sa svima, uspjeli smo razgovarati s natjecateljima i osigurati tu donaciju, da odvoje 10% od svojih iznosa nagrada, a mi ćemo jednak tolik iznos donirati kao organizatori. To je 350 000 kuna.“ A onda se šef sljemenske utrke pred HRT-ovim kamerama slomio: „Dobivali smo danas poruke od ljudi iz Petrinje, da nas gledaju pred televizorima… sve mi suze idu… sigurno im nije lako, ali nadam se da smo im priuštili barem malo veselja.“

Dok je najbolji hrvatski skijaš Filip Zupčić, govoreći o jednom od najvećih uspjeha hrvatskog skijanja, poručio: „Ne treba se puno veseliti. Nama je tu lijepo, uživamo, ali ovo je zezancija. Ovo što se događa u Hrvatskoj je strašno. U Glini i Petrinji je jako teško i nadam se da smo im barem malo vratili osmijeh na lice.“

Zapanjujuće je to kako sportaši i(li) općenito tzv. mali ljudi znaju što i kako reći u pravom trenutku, a političari to ne umiju. Zapravo, nije tumačenje te situacije ni tako teško. Lako je, naime, kad se govori iz srca. Iskreno! Čovjek, ma kakva ga nesreća snašla, to prepoznaje.

 

hb.hteam.org

Ostavite facebook komentar