Vidović Krišto U Hrvatskoj je moguće da Pupovac, koji predvodi stranku ratnog zločinca, proziva hrvatski narod

“A sve optužbe izrečene na račun vodećih osoba iz redova „Možemo“ od njih nisu demantirane, već su po starom udbaškom običaju umjesto odgovora, počeli vrištati o govoru mržnje. Pitanje je vrlo jednostavno – jesu li dobivali novce iz hrvatskog i zagrebačkog proračuna, i jesu li dobivali novce iz pojedinačnih njemačkih zaklada? (…) U Hrvatskoj je moguće da Milorad Pupovac, koji predvodi stranku ratnog zločinca, proziva hrvatski narod, gotovo na dnevnoj bazi. U Hrvatskoj Peđa Grbin može pričati o korupciji, a javno je tražio, a Plenković izvršio, da se Uljaniku i njegovim komunističkim drugovima dodatno uplati 700 milijuna kuna.”, napisala je na svom Facebook profilu nezavisna saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto komentirajući rezultate lokalnih izbora uz poruku da “u Hrvatskoj odavno ne postoji ljevica i desnica, već vladajuća kasta i narod koji tu kastu financira”.

Njenu objavu o sveprisutnom klijentelizmu i elitizmu u hrvatskoj politici, netransparentnosti i korupciji u pravosuđu i medijima te apolitičnosti naroda prenosimo u cijelosti.

“Poznato je da je prilikom potonuća čuvenog Titanica orkestar i dalje svirao ugodnu glazbu, bez obzira na to što je bilo očigledno da se događa velika katastrofa.

Komentari jučerašnjih izbora od strane Plenkovića, ali i čelnika drugih stranaka, vladajućih i oporbenih, kao i takozvanih političkih analitičara, uistinu se mogu usporediti s ponašanjem orkestra na Titanicu.

Strategija je jasna – što manje ljudi prati politiku i sudjeluje u demokratskim procesima, to je lakše za vladajuće kaste provoditi protupravnu politiku nedopuštene privilegiranosti i „samoposlužnog“ bogaćenja.

Temelj te politike jest netransparentnost i nefunkcioniranje sustava, ili, narodski rečeno, manipulacija i laž. Hrvatski građani su izloženi lažima, od manipuliranja povijesnim činjenicama, do svakodnevnih afera koje se prikrivaju i skrivaju.

A sve optužbe izrečene na račun vodećih osoba iz redova „Možemo“ od njih nisu demantirane, već su po starom udbaškom običaju umjesto odgovora, počeli vrištati o govoru mržnje. Pitanje je vrlo jednostavno – jesu li dobivali novce iz hrvatskog i zagrebačkog proračuna, i jesu li dobivali novce iz pojedinačnih njemačkih zaklada? Jer, to nije samo pitanje dobivanja novaca, već je to i pitanje njihova shvaćanja morala i etičnosti. Treba shvatiti što u praksi znači taj njihov aktivizam. Nekoliko članova obitelji ili prijatelja, njih tri do pet, osnuje nekakvu udrugu. Ta udruga šalje molbu za državnim ili gradskim novcem s obrazloženjem da će raditi nekakav projekt, na primjer, educirati mlade o ekološkoj svijesti. I onda, netko tko ima moć odlučivanja u državi ili gradu, donese odluku, i novce koje je prethodno uzeo domaru iz škole, konobaru, znanstveniku s Ruđera, medicinskoj sestri, vozaču kamiona, profesoru, policajcu, itd., znači novac koji ste uzeli ljudima koji svakodnevno rade svoj posao, date nekomu kao što je prethodno opisana udruga. Ta udruga dobije primjerice 100.000kn i potroši ih na plaće i reprezentacije, ili, kako to vole nazivati, intelektualne usluge, isplaćujući ih samima sebi. Tko kontrolira to trošenje, tko kontrolira kvalitetu tih programa, ili, bolje reći, postoji li uopće potreba takvih programa? Svakomu je jasno da ako se bez ikakve „veze“ javite za državne ili gradske novce da ih ne ćete dobiti.

Uistinu, model klasične korupcije, na primjer preko javne nabave, ne razlikuje se puno od modela tzv. NGO-djelovanja. I tu porezni novac nezasluženo odlazi u privatne džepove. Kao što je Mihanović morao objasniti svoj doktorat, a ne vrijeđati dio svog naroda, tako je i Tomašević morao objasniti odakle mu novac za stan, za auto, te koliko su novaca on i ljudi oko njega dobili iz fondova, domaćih ili međunarodnih, te na što su ih potrošili. I to se zove transparentnost.

Sljedeće činjenice su u jednu ruku poražavajuće, a u drugu ruku obećavajuće: u Gradu Rijeci 65% ljudi nije izašlo na izbore, u Zagrebu 55% nije izašlo na izbore, u Vukovarsko-srijemskoj županiji 65% nije izašlo na izbore, u Gradu Splitu 61% nije izašlo na izbore, u Zadarskoj županiji 67% nije izašlo na izbore, u Koprivničko-križevačkoj županiji 67% nije izašlo na izbore, u Karlovačkoj njih 66%, itd.

To pokazuje prijezir ogromne većine hrvatskih građana prema današnjoj društvenoj sceni, i to ne samo prema političarima, već i onima koji im tu politiku omogućavaju, a to su mediji i pravosuđe. S demokratskog aspekta to je izrazito opasno društveno stanje, jer demokracija ima smisla i može funkcionirati ako u njoj sudjeluje većina građana.

S druge, pak, strane to pokazuje zrelost hrvatskih ljudi jer se ne daju manipulirati, i s indignacijom odbacuju sudjelovati u tom pseudo-demokratskom procesu. I doista, tamo gdje su kandidati bili vjerodostojni, tamo je došlo do promjena koje svi ti analitičari, anketari i razni smutljivci nisu predvidjeli. Imamo primjer Marka Jelića u Šibensko-kninskoj županiji i u Puli Filipa Zoričića, koji su, politički realno gledajući, krenuli iz ničega, te pobijedili okoštale, moćne, korumpirane strukture.

hb.hteam.org