Ratni zapovjednik Miljenko Balen: ‘Hrvatska danas nije onakva kakvu smo sanjali…’

Nikakvog plana, kaže nam, nije bilo. Štoviše, jedna od stvari koje u životu nije volio bila je – vojska i stega koju je taj sustav u bivšoj državi tražio. Htio ili ne završio je u toj JNA obrazovanje za pričuvnog časnika i to se početkom devedesetih pokazalo odlučnim za njegov daljnji život.

Na raspolaganju Domovini

No, teško je tih dana bilo ostati miran i neopredijeljen, a baš zato što sam imao određeno vojno znanje smatrao sam da se trebam uključiti u obranu domovine.

I tako sam se dragovoljno javio u Stožer Općine Delnice, a prvi mi je zadatak bio uspostaviti vezu s JNA te koordinirati s njima primopredaju oružja teritorijalne obrane našoj tek osnovanoj policiji.

Na pregovore smo išli ja, pokojni Josip Horvat i Siegfrid Nikola. Pregovori su bili uspješni i dobili smo oružje za tri voda – diverzantski, protudiverzantski te vod koji je čuvao općinsku zgradu. S tim smo oružjem svakako podigli razinu spremnosti i potaknuli rad štaba Teritorijalne obrane.

Odbijao poziciju zapovjednika

Naravno da to nije bilo lako ni jednostavno, tim više što mnogi i nisu vjerovali da će do rata doći. Ja sam već 1989. godine shvatio da se sve kreće prema izdvajanju Hrvatske iz Jugoslavije, a to je značilo – rat.

Malo je ljudi koji se raduju ratu pa nisam ni ja. Štoviše, strah i neizvjesnost bili su tada često dio naše svakodnevice, ali smo nastojali što bolje se pripremiti, biti što bolje opremljeni i obučeni te i fizički i psihički spremni za ratne sukobe.

Da smo to jako dobro radili, vidjelo se i iz toga da smo u Oluji dobili glavni pravac napada zbornog područja Gospić. Također, dokaz je i to što smo imali malo poginulih i ranjenih, rekao je Balen.

Potom smo počeli raditi na osnivanju buduće 138. brigade HV-a, a taj je postupak vodio tadašnji major Antun Rački koji je jako dobro poznavao stanje u Delnicama i Gorskom kotaru. 28. listopada ta je brigada i osnovana, a ja sam dobio dužnost zapovjednika logistike.

Nakon dobro izvedene akcije oslobađanja vojarne u Delnicama krenulo se na usavršavanje brigade i pripremu za akcije, a početkom prosinca te godine krenuli smo na položaje za Liku, konkretnije na brinjsko područje, gdje smo bili zaduženi za osiguravanje prometnica između Kapele i Senja te prostor prema Drežnici, odnosno prema granicama koje su bili okupirali četnici.

Početkom 1992. godine Ivan Gašpar odlazi na novu dužnost, a ja preuzimam zapovjedništvo i postajem ratni zapovjednik 138. brigade HV-a i to ću biti cijelog boravka na bojišnici, osim u razdoblju od kraja 1993. godine pa do sredine 1994. godine kad sam bio zapovjednik izdvojenog zapovjednog mjesta zbornog područja Gospić-Otočac.

U tih nekoliko mjeseci moje je mjesto ratnog zapovjednika uspješno preuzeo pukovnik Rajko Matijašić, a meni je obavljanje nove dužnosti pomoglo da postanem još bolji časnik.

Dolaskom generala Mirka Norca za zapovjednika zbornog područja Gospić – Otočac ja sam vraćen na mjesto ratnog zapovjednika 138. brigade HV-a, prisjetio se Balen koji je »odvrtio« i neka jača sjećanja iz ratnih dana:

Muka prvih odlazaka

Prvi dani dolaska na ličku bojišnicu nisu bili jednostavni. Svi smo mi prvi put bili u situaciji da smo na ratištu, da je s druge strane neprijatelj, da možeš poginuti…

Nadalje, nikoga tamo nismo poznavali kad smo došli pa smo i domaćim ljudima u početku vjerojatno bili čudni.

No, iz dana u dan domaći su nas ljudi sve više prihvaćali i postajali svjesni toga da smo mi Hrvatsku i Gorski kotar spremni braniti ne pred svojim domovima, već tamo gdje je trenutačno rat, a to je tada bila Lika, prisjeća se Balen.

– Odlaskom 111. brigade u Posavinu preuzeli smo glavne pravce obrane oko Brinja, a to znači od Male Kapele preko Glibodola, Dabra pa sve do Otočca. Riječ je o bojišnici dugoj oko 40 km s vrlo dobrim rasporedom postrojbi koje su u potpunosti činili Gorani.

Točnije, 3.662 Gorana neprekidno su četiri godine bila u Lici. Na umu sam stalno imao njihovu sigurnost i spremnost jer je to jamčilo manje teških situacija, manje ranjenih, manje žrtava.

Da dobijamo rat i da ćemo izdržati, osjetio sam kad je za zapovjednika cijelog tog područja došao general Mirko Norac. Tada je i naša brigada počela dobivati puno značajnije zadatke, dodatno se sve više radilo na obuci i pripremi za vojne akcije.

Radile su se često jako kvalitetne taktičke vježbe i to ne samo u Lici, već i u Gorskom kotaru (Crni Lug, Lič, Sunger, Skrad).

Sve nas je to pripremalo za akcije na terenu pa je 1994. godine naša brigada dobila status domobranske pukovnije i tada su u naš sastav ušle i postrojbe iz riječkog područja i s Krka. Svi zajedno smo se pripremali i samo smo čekali akciju.

Ispunili najteže zadatke

– Naravno, kruna svega toga bila je Oluja. To je bila akcija u kojoj je svaki sudionik sazrio do kraja. To je bila akcija u kojoj smo mi Gorani, Boduli i Riječani pokazali da znamo i možemo ispuniti i najteže i najodgovornije ratne zadatke.

U samo nekoliko dana oslobodili smo Hrvatsku i vratili mir. U Lici napad je počela baš naša 138. domobranska pukovnija i 1. Bojna Gardijske brigade osvojivši do tog trenutka dominantne položaje Danguba, Konjska glava, Osmageno brdo i Mala Kapela.

Samostalno smo potom izbili u Ličku Jasenicu i Javornik te presjekli prometnicu Vrhovine-Korenica. Nismo tu stali. Drugi dan smo dobili zapovijed od generala Norca za zauzimanjem pravca Korenica-Frkašić-Donji Lapac te izbijanju prema Uni u području Nebljusu prema Velikom i Malom Skočaju.

Smrt suboraca

Najteže je sigurno bilo kad bi netko poginuo. Već na početku našeg boravka u Lici poginuo je jedan Delničan i to nas je sve pogodilo. Godine 1993. osam ljudi je stradalo (pet ranjenih, troje mrtvih) kad su u vojnom kamionu odletjeli u zrak naletjevši na minu.

Početkom 1994. godine jedan dio izvidničke i inžinjerijske postrojbe uletio je u zasjedu i poginuo je jedan naš pripadnik. No, meni osobno, a i mnogima drugima, najteži je dan bio 30. travnja 1994. godine.

Dobili smo zadatak zauzeti Konjsku glavu gdje je uz četnike bio i UNPROFOR. Uz pomoć izvidnika 5. Zbornog područja pripremili smo akciju i zauzeli tu lokaciju, ali je pri tom poginuo jedan naš goranski branitelj, a tri pripadnika riječke bojne su teško ranjena.

To je bio težak trenutak, a još je gore bilo četiri dana kasnije kad je došla naredba da zauzetu lokaciju – vratimo UNPROFORU! Naravno, to nas je sve jako pogodilo jer je izgubljen mladi život.

Takve tragedije, a svaka smrt koju sam u ratu proživio bila je tragedija, uvijek nosiš na duši i srcu te često razmišljam nisam li mogao drugačije postupiti, nije li se nekako mogao spasiti taj život, kaže Balen.

I to smo učinili vrlo kvalitetno te zatim krenuli osiguravati područje Plitvica, Vaganca, Grabovca, Željave, Plješevice s vrhom TV odašiljača sve do Korenice i Une.

Pokrivali smo 24 km i osiguravali prostor te kontaktirali sa susjednim postrojbama. Krajem listopada 1995. godine, točnije 21. listopada te položaje predajemo 119. brigadi HV-a i vraćamo se kući čime je, u stvari, ratni put naše brigade priveden kraju.

Dio postrojbe već je rasformiran tog 21. listopada, a do 15. studenog razvojačena je cijela postrojba osim zapovjedništva koje je nastavilo raditi u vojarni Dragomlj.

Treba reći da smo bili predviđeni i za vojnu akciju oslobađanja Vukovara. Na svu sreću došlo je do sporazuma o mirnoj reintegraciji.

Kažem na svu sreću jer bi ta akcija, iako bi sigurno uspjela, donijela ogromne gubitke, govori Balen koji, kao i mnogi drugi hrvatski branitelji, nije zadovoljan time u što se Hrvatska pretvorila.

Od straha do euforije

Prisjećajući se dramatičnih trenutaka prvih minuta vojno-redarstvene akcije Oluja, Balen kaže:

– Znali smo da se sprema nešto veliko i bili smo jako nestrpljivi i odlučni krenuti, iako je kod svakog sigurno bilo i straha jer je bilo jasno da krećemo na neprijatelja, da je sukob neizbježan, da će biti pucnjave.

Kreneš sa strahom, a onda te ponese euforija i kad vidiš da napreduješ, da si dio moćne sile koja vraća zauzeti teritorij, više ni o čemu ne razmišljaš i samo ideš i ideš naprijed, prisjeća se Balen koji ističe kako se sva tradicija 138. brigade HV-a uspješno čuva kroz Goranske risove, klub 138. brigade HV-a koji se nastoji brinuti za pripadnike te brigade i pomagati im ako je to potrebno.

– Više smo trebali dobiti kao branitelji, pogotovo mi Gorani, ali i svi drugi. Nažalost, Hrvatska Gorskom kotaru nije dala ništa kad je riječ o doprinosu koji smo dali i osvajanjem vojarni i četverogodišnjim boravkom na bojišnici u Lici te sudjelovanjem u akcijama Bljesak i Oluja.

Štoviše, taj državni vrh rijetko ovamo dolazi i to mi nije drago, kao što mi nije drago ni to što Hrvatska danas nije ona kakvu smo mi sanjali i za koju smo se borili, mnogi izgubili život i zdravlje, zaključio je Miljenko Balen.