Dodik Hrvate doživljava kao manje važan faktor ili da ono što kaže on može se smatrati riješenim i za Hrvate, jer on ima puni kredibilitete govoriti i u ime Hrvata budući da se sa hercegom Čovićem plemenitim slaže po svakom pitanju.
Ovih dana Bakirovi mediji su preplavljeni vijestima o svadbi njegove kćerke. Logično, kad dada plaća onda se mora znati što će se i objavljivati. Vijesti o svadbi dodatno su začinjene Erdoganovom posjetom i njegovim prisustvom na svadbi. Iz priloženih video i foto uradaka vidi se da je sultan najpopularnija osoba među bosanskim muslimanima. Sultan je sultan i njegova popularnost mora biti veća nego što istu uživa vezir Bakir, ako se o Bakiru uopće može govoriti o nekomu tko uživa status jednog vezira. Čini se da je on ipak jednu razinu niže u toj hijerarhiji.
Za razliku od tzv. probosanskih medija ostali mediji su površno izvijestili o svadbi „prenses“ Jasmine, jer logično taj događaj za građane BiH nema nikakvu važnost.
Ali su svi prenijeli nešto drugo. Nešto što je mnogo važnije i tiče se svih. Glavni likovi ovog događaja ipak nisu bili mladenci nego su bili turski predsjednik Erdogan i vožd bosanskih Srba Milorad Dodik.
Posebno je bila zanimljiva nazočnost Milorada Dodika, jer je on trebao bojkotirati političko Sarajevo i nije trebao dolaziti u glavni grad naše zemlje. Barem su takvi bili zaključci svih srpskih stranaka iz Republike Srpske. No, ipak je Erdogan u igri i bilo bi odveć luksuzno odbiti susret sa predsjednikom prijateljske Turske. One iste (nije baš ista, ali nećemo cjepidlačiti) Turske koja je haračila 500 godina nad Srbima. A valjda su neke emotivne veze kroz povijest stvorene i ne može srpski vožd odbiti sultana.
Dodik se pravdao time kako nije mogao dopustiti da dva bošnjačka člana predsjedništva slažu samo svoju priču Erdoganu, a da istovremeno nema Srba koji bi pred Erdoganom branili srpske interese i srpsku istinu. Zato je Dodik prekinuo srpski zavjet i došao u Topkapi Saraj podno Trebevića da Erdogan čuje što i Srbi imaju za reći.
I nije Dodik svoje stavove prezentirao bez argumentacije. Došao je i rekao je ono što misli. A misli onako kako dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH ne misle.
Posebno je bila zanimljiva konferencija za tisak na kojoj su članovi Predsjedništva BiH razmjenjivali oprečne stavove, a Erdogan se navodno snebivao.
Očekivano, Dodik je forsirao priču o mirnoj disoluciji zemlje i o neprihvatljivom izboru Visokog predstavnika u BiH. Naravno Komšić i Džaferović i ne pomišljaju o disoluciji, a Schmidt im je sasvim OK. To je barem jasno.
Međutim, u cijeloj ovoj priči razvila se tema o kojoj nitko ne govori niti ijedan medij nije našao za shodno da istu prokomentira. Naime, Dodik predlaže dijalog. Kako kaže priča o nesuglasicama o BiH treba biti interna stvar. S tim da Dodik nijednom riječju nije spomenuo da su i Hrvati dio te interne priče o Bosni Hercegovini. Jer po Dodiku uz njega i Bakira u toj priči bi trebao sudjelovati i Erdogan uz pozivanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Interno, nema šta.
Bez sumnje Dodik se postavio na način da je pitanje BiH interna stvar Srbije i Turske. Njemu je važno da se o priči oko Bosne i Hercegovine ne uključuje Zapad. Dodik ne želi nikoga iz EU, a pogotovo su mu nepoželjni sugovornici iz SAD-a, bez kojih rasplitanje Gordijskog čvora zvanog BiH Dodik može samo sanjati.
I da, pogađate i s pravom postavljate pitanje gdje su Hrvati u cijeloj ovoj priči? Očito da Dodik Hrvate doživljava kao manje važan faktor ili da ono što kaže on može se smatrati riješenim i za Hrvate, jer on ima puni kredibilitete govoriti i u ime Hrvata budući da se sa hercegom Čovićem plemenitim slaže po svakom pitanju.
Svaki budući razgovor o rješavanju pitanja Bosne i Hercegovine ne može isključiti bosanskohercegovačke Hrvate. To je bar jasno. Ali nije jasno tko će zastupati dignitet i interese Hrvata. Kada se malo bolje proanalizira dolazi se do zaključka da Hrvate nema tko zastupati?! Bilo tko da stane na pregovaračku poziciju Hrvata taj neće imati pregovarački potencijal kakvog imaju recimo Srbi. Jasno je da srpsku stranu i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini zastupaju teški nacionalisti kojima je uvijek malo tuđeg i koji ne pomišljaju da ono što su oteli drugima vrate.
Jasno je da će u cijelu priču biti uključen prestolonasljednik Hercegovine, a odnedavno i plemić hrvatskog roda Dragan Čović kojemu je jugoslavenstvo bila samo jedna prolazna avantura. Bilo je u ono vrijeme moderno biti ekavičar i jugović kao što je sada moderno zaodjenuti se u kockasto.
Dragan Čović će poslužiti kao smokvin list Dodiku. S njim će dobiti puni legitimitet i ruku više, jer pregovaračke pozicije Dodika i Čoviće gotovo su pa identične.
Čoviću bi odgovarala svaka disolucija Bosne i Hercegovine. Zna on da bi, kakogod da se kocka baci, onih njegovih par općinica iz zapadne Hercegovine, na ovaj ili onaj način, pripalo Hrvatima. A što će s njima dalje biti njemu je manje važno. Ako se i ne priključe Hrvatskoj neće to biti posebna zla kob za Čovića.
Da mu ponude prisajedinjenje srpskoj strani ne bi nas trebalo iznenaditi. A on bi bio zadovoljan i s kneževinom Hercegovinom koja bi mogla ostati samostalnom ili bi formalno ostala u sastavu BiH ili ovisi gdje bi se već Čović priklonio, a što mu u konačnici ne igra nikakvu presudnu ulogu. On bi dobio ono što određeni interesni krugovi u Hercegovini žele 30 godina. Dobio bi ono što je bio i prijepor hrvatsko-bošnjačkog sukoba. I tu bi priča o Bosni i Hercegovini završila, ili bi se bar riješilo hercegovačko pitanje, onih koji se danas uglavnom izjašnjavaju kao Hrvati.
Pored hercegovačkih Hrvata točka na i bila bi stavljena i po pitanju bosanskih Hrvata. Naime, tada bi priča o bosanskim Hrvatima definitivno bila završena. Pola milijuna bosanskih katolika od kojih se ogromna većina izjašnjavala (i još uvijek se izjašnjava) kao Hrvati spominjat će se kao faktor samo u knjigama povijesti. A možda niti u njima, jer ovisno tko će pisati te knjige.
Bosanski Hrvati su imali i još uvijek imaju tu nesreću da ne žive na homogenom nacionalnom prostoru. Raspršeni su na velikom području Bosne i nisu se mogli organizirati na način da ograđuju svoj teritorij i da pri tomu ignoriraju ostale građane drugih nacionalnosti koji sebe ne vide u jednom tako organiziranom društvu. Sukladno tomu interesi bosanskih Hrvata bili su oprečni u odnosu na interese hercegovačkih Hrvata. Iako je potonjih duplo manje oni su kroz razne spletke i lobije uspjeli izdominirati svoje interese čime su interesi bosanskih Hrvata bačeni u zapećak.
Tako je vođen rat i tako su planirani ratni ciljevi. Jednako je nastavljeno i sa poratnom politikom da bi razobličenje te politike među beha Hrvatima bilo vidljivo neskrivenim potezima hrvatskog prvaka, plemenitog, Dragan Čovića koji za svog mandata na čelu HDZ-a, bez imalo empatije prema bosanskim Hrvatima, veže zastavu sa voždom iz Laktaša s kojim se lako našao po pitanju raspleta priče zvane BiH.
Kada se iznad reklo da Hrvate nema tko zastupati nije se mislilo samo na plemenitog jugo preobraćenika Dragan Čovića i na njegov HDZ, jer stavovi plemića Dragana su više nego jasni.
Ako bi se na jedan ovakav razgovor o BiH pozvao Vučić, a Dodik baš njega potencira, red bi bio da se na isti razgovor pozove netko tko će reći što o svemu misli i Republika Hrvatska. A pravo je pitanje tko bi to iz Republike Hrvatske vodio interes o svim Hrvatima iz BiH. Na način i sa htijenjem kako bi to na drugoj strani, bez sumnje, zastupao Vučić kada su srpski interesi u pitanju?
Treba li pogađati dva puta ili odmah treba reći da bi Čović učinio sve da mu se u tim pregovorima iz RH priključi premijer Plenković ili radije ministar Grlić Radman. Jer to bi bili autentični predstavnici Republike Hrvatske kada su u pitanju interesi Hrvata u BiH.
Interes Republike Hrvatske po pitanju Bosne i Hercegovine i Hrvata u BiH je takav da se može reći kako on ne postoji. Ne vidi se. Ne osjeti se. Zvuči čudno, ali je jednostavno tako.
Ono što ima interesa kada je u pitanju Zagreb je zapravo rezultat lobiranja iz Hercegovine. Takvi interesi se prožimaju 30 godina i sve izvan toga je plod slučajnosti i plod nekakvih okolnosti i situacija koje se nisu mogle izbjeći. Da je drukčije rezultat takve politike sigurno bi bio drukčiji, a ne takvi da u Bosni imamo ovo što imamo. A imamo praktično jedno veliko ništa!
Paritet Erdoganu i Vučiću bio bi predsjednik Zoran Milanović. I bio bi red da se na takve pregovore pozove gospodin Milanović.
Sada se tek vidi koliko je dobro što na poziciju Predsjednika Republike Hrvatske nije ponovo izabrana Kolinda Grabar Kitarović. Jer da jeste, onda bi priča davno bila završena. Grabar Kitarović bi nedvojbeno zastupala interese HDZ-a, a to znači i interese Dragana Čovića, plemenitog. Pa bi u tom slučaju bilo svejedno da li bi Hrvatsku zastupao Plenković ili Grabar-Kitarović.
Ovako bi ostao Milanović kao jedina moguća uzdanica. Kao jedini faktor u tim pregovorima koji bi, za očekivati je, gledao interese svih Hrvata.
Malo je to sve ipak zagonetno, jer se predsjednik Milanović u zadnje vrijeme iskazao kao gorljivi kritičar određenih stavova političkog Sarajeva i nerijetko je zastupao i odobravao teze HDZ BiH i Dragana Čovića koje su kao strijele odapete prema Bošnjacima i politici bošnjačkog vodstva.
Nije sporno da su takvi stavovi predsjednika Milanovića opravdani i da su na mjestu iako je time postao omražen kod većine Bošnjaka. Reklo bi se logičan slijed događaja.
Zbog svojih izjava i nekoliko gesti Milanović je od teškog komunjare postao izrazito prihvatljiv političkom establišmentu u stolnom gradu Hrvata. Prihvaćenje kao eksponent Čovićeve politike i kao netko tko daje snažan vjetar u leđa Čoviću, plemenitom, da ustraje u politici koja je narodu usađena u glavu kao jedina ispravna i moguća.
No, jeli Milanović baš takav i da li bi Milanović podržao ono što budući herceg Dragan Čović priželjkuje? Teško je u ovom trenutku znati. Poznato je da je Milanović principijelan i da ne bi lako radio protiv svojih uvjerenja. Ali uvijek postoji ono ALI… Možda bi se Milanović i držao svojih uvjerenja i principa, ali u igri su puno veći interesi. Interesi pod kojima bi i Milanović pokleknuo. Otuda i gornja tvrdnja da interese BiH Hrvata doslovno ne bi imao tko zastupati.
Hrvati se nalaze u povijesnom rascjepu i jednoj atmosferi političke stranputice, barem kada su nacionalni interesi u pitanju. Nad Hrvate se nadvio teški oblak propagande koji Hrvatsku i Hrvate želi prikazati ustašoidnim čime se želi otupiti svaka nacionalna oštrica i svako političko djelovanje koje bi učvrstilo hrvatski nacionalni identitet.
Ne razvija li se program Memoranduma 2 SANU-a baš onako kao su njegovi tvorci i zamislili. Dok s jedne strane u Srbiji buja velikosrpski nacionalizam uz forsiranje četništva i njihove ideologije s druge strane se na Hrvatsku vrše pritisci i cijeli se hrvatski politički front seli daleko od nacionalnog i usmjerava se na ljevičarski kolosijek koji više odgovara srboslaviji i srpskim interesima nego nacionalnim interesima Hrvata. Politički Zagreb gotovo da je nacionalno bezosjećajan po pitanju same Hrvatske, a kamo li da pokazuje interes za Hrvatima u BiH. Dok Hrvatska izigrava i zagovara nekakve nazovi europske vrijednosti dotle im susjedstvu igra povampirena neman koja posvemašno nije odustala od politike Virovitica-Karlovac-Karlobag. Otuda i politika te nemani prema Bosni i Hercegovini. A Republika Hrvatska se ponaša indolentno i svoje stavove eksponira preko Dragana Čovića koji bi u ime Hrvata zadnji trebao predstavljati Hrvate. Jer onaj tko je intimus sa Dodikom i komu je Aca prijatelj taj nije dostojan zvati se Hrvatom.
Milanović to razumije, ali je pitanje može li on nametnuti svoje stavove ili je njegova pozicija samo jedan mali kotačić koji ne bi mogao odigrati veliku ulogu.
Do ovih razgovora koje Dodik priziva možda neće ni doći, ali je važno istaći što nas može očekivati ako do takvih razgovora i dođe. Možda bi bilo bolje da se u ovakvim pregovaračkim okvirima ti zazivani pregovori i ne dogode. Jer i ovakva nakaradna BiH bolja je od one koju bi dogovorili Čović, Dodik i Vučić. Makar im blagoslov dao Erdogan.
Izvor:Dragan Radić | herceg-bosna.com
More Stories
Drugi pišu: Željko Glasnović/Zahvala onima zbog kojih sam danas živ
Gubi li branitelj koji se skine s biroa zbog navršenih 65 godina odmah pravo i na egzistencijalnu naknadu koju je primao?
Zločin u Dusini – popratna pjesma i članak