Petar Perica rođen je u Kotišini kraj Makarske 27. lipnja 1881. Od 1895. školuje se u sjemeništu u Travniku, a 1901. postaje isusovac. U Dubrovniku živi od 1937. Tamo je bio na službi u biskupijskom sjemeništu i postao superior isusovačke zajednice. Nakon što su partizani ušli u Dubrovnik 18. listopada, 22. listopada iza 22 sata uhitili su nevine građane i svećenike te su ih prevezli na otok Daksu i ubili 24. listopada 1944. O. Perica također je autor omiljenih crkvenih pjesama Do nebesa nek se ori i Zdravo Djevo kraljice Hrvata.
Mučenik o. Petar Perica rođen je 27. lipnja 1881. u Kotišini, kraj Makarske. Osnovnu školu završio je u Makarskoj gdje je započeo daljnje školovanje u Građanskoj školi, a nastavio ga 1895. u travničkom sjemeništu jer je izrazio želju za svećeničkim zvanjem. Već u toj dobi mladi Petar počeo je pisati stihove. Tako je kao petoškolac ispjevao ove stihove u kojima je sažeo sav svoj program:
„Kristu služit to je nad sve časti;
Njega ljubit nema veće slasti.
Njega slijedit to je veličina;
Sve je drugo varka i taština!“
No, ono po čemu je zadužio cijeli hrvatski narod jest njegova pjesma ”Do nebesa nek se ori“, koju je spjevao još kao 19-godišnji gimnazijalac u Travniku za posvetu hrvatske mladeži Srcu Isusovu 1900. Te se godine 160.000 hrvatskih mladića i djevojaka posvetilo Srcu Isusovu i pjevali su tu pjesmu kao pjesmu posvetnicu. Godine 1904. Petar Perica spjevao je i drugu najpopularniju našu vjersku pjesmu ”Zdravo Djevo”. Obje ove pjesme ostadoše kroz cijelo XX. stoljeće najpopularnije hrvatske vjerske pjesme.
Godine 1901. Petar Perica sa 20 godina stupa u Družbu Isusovu. Novicijat obavlja u Velehradu, a daljnji studij u Kalksburgu u Austriji, potom u Bratislavi i Innsbrucku. Zaređen je za svećenika 1914. godine. Kao isusovac vrši različite službe u raznim mjestima: u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku. Bio je veliki štovatelj Srca Isusova i širitelj ove pobožnosti; živio je veoma svetim životom, tako da su ga još za života nazivali ”svecem“.
Završio je svoj život mučeničkom smrću. Čim su ušli u grad strijeljali su ga u Dubrovniku partizani bez ikakvog suđenja, zajedno s mnogim drugim uglednim Dubrovčanima i intelektualcima na otočiću Daksi, 24. listopada 1944.
Njegova svetačka ljubav prema Isusu Kristu i danas odjekuje u riječima pjesme Do nebesa:
”Isukrste srcu Tvom, s nama naš se kune dom,
dušom tijelom vijek sam Tvoj, za krst časni bijuć boj!”
Pater Roko Prkačin naveo je da se o. Perica već kao učenik isticao svojim talentom pjesništva. Rekao je da se u njegovim pjesmama vidi religiozni duh i polet, ali i rodoljubni ton kao i povjerenje u Boga. “Pjesma izražava religioznost i rodoljublje što se provlači kroz stihove mladog pjesnika te se ta pjesma pjeva i danas”, napomenuo je p. Roko govoreći o pjesmi Do nebesa.
Za Zdravo Djevo napominje kako ju je Perica pjevao kao mladi isusovac 1904. prilikom proslave pedesete godišnjice proglašenja Bezgrešnog začeća Marijina te navodi da je pjesma izraz velikog štovanja Gospe, ali i velikog povjerenja cijelog hrvatskog naroda u Gospin zagovor. Pjesma Zdravo Djevo izraz je hrvatske duše koja duboko osjeća sve ono što nas povezuje u vjeri s Gospom i njezinim zagovorom u našem narodu”, navodi pater Roko Prkačin. Autor je rekao da su upravo ove dvije pjesme jasan pokazatelj kako je Perica svoje pjesništvo stavio u službu apostolata Crkve.
Otac Petar Perica aktivno je djelovao kao apostol Crkve do samog kraja svoga života. Nakon što je, s ostalim žrtvama, prebačen na Daksu u noći s 24. na 25. listopad, strijeljan je i bačen u zajedničku jamu. Pater Roko navodi kako su u tim trenucima, u zadnjim časovima u ruševnom franjevačkom samostanu, Dubrovčani jedinu pomoć tijekom zajedničke muke pronašli u pjesmi i molitvi. Idući na strijeljanje svećenici su zajednički pjevali Tebe Boga hvalimo.
Perica je držao križ i molio za oproštenje. Molitvu nije dovršio jer su ga usred molitve ispucani meci odbacili u zajedničku grobnicu.”
Nakon njihova pogubljenja članovi komunističke partije 26. listopada objavili su imena pogubljenih te su napisali da je vojni sud izvršio proces nad okrivljenima i da su svi zbog zajedničke krivnje osuđeni na smrt. Nikakvog suđenja nije bilo, a krivnja ubijenih, ponajviše o. Perice bila je u činjenici što je bio svećenik i što je odgajao mlade u skladu s katoličkim vrijednostima, odnosno kako su to pobornici tadašnjeg režima voljeli reći: “Kvario je mladež.”
P. Roko Prkačin napominje da su žrtve pokolja na Daksi žrtve su ideološke mržnje nad Katoličkom Crkvom i rada s mladima. Program partije bila je borba protiv vjere i religije koju su nazivali opijumom naroda koji koči navodni napredak. Jedini spomen na te žrtve u vrijeme režima bila je misa koja se održavala u franjevačkoj crkvi na Daksi. Tek 1990. omogućeno je javno doći na Daksu.
Za ova zlodjela za koja nitko nije kažnjen do dana današnjeg.
More Stories
ZATVORENE GRANICE 26. lipnja 1952. bijeg iz jugoslavenskog totalitarizma – filmska otmica zrakoplova
MEĐU PRVIMA U OBRANI 25. lipnja 1991.: osnovan HOS – Hrvatske obrambene snage
POVIJESNI DAN Dan neovisnosti – Donesena odluka o suverenosti i samostalnosti Hrvatske; SDP glasovao protiv, Srbi izišli iz sabornice