IVO KOMŠIĆ: Bakir Izetbegović je kao lignja, ako je stisnete ona isklizne…

Pod jakim svjetlom vidljivo je da je prva Bakirova strategija upravo skrivanje osobnog, egoističkog interesa iza općeg. On već godinama u javnom diskursu nastupa kao lider naroda, tobože ne u svom osobnom interesu, iako sve statistike i sva istraživanja javnog mnijeja pokazuju da on nema tu podršku. Rastakanje stranke iz koje je nastalo već nekoliko stranaka pokazuje da tu podršku nije imao ni u stranci. Ali to su unutarnje stranačke stvari u koje ne treba ulaziti. Međutim, ako se radi o narodu, onda je to potpuno nešto drugo. To je strategija prenošenja odgovornosti za neuspjehe na narod. Ako se uradi nešto uspješno, kao zapošljavanje 100 hiljada ljudi, onda je to njegova osobna zasluga. Ako se radi o neuspjehu, onda se društveni animozitet prenosi na narod. To je potrebno stanje jer tada ima jak alibi da stane u zaštitu naroda kojega je sam doveo u tešku poziciju. Posljednji pregovori o izmjenama Ustava BiH i Izbornog zakona to najbolje pokazuju. On istrajava na „bošnjačkoj strani“ u pregovorima naspram „hrvatske“. On se obraća javnosti s riječima: „ budite zajedno s nama i pustite lidere da nađu rješenje“. Ako pregovori propadnu, nije on kriv nego „bošnjačka strana“, tj. narod. Ako pregovori uspiju, on je to učinio, on je heroj, opet naroda. Međutim, ne radi se ni o narodu ni o državi, radi se o osobnom interesu. Zna on da ostaje u špici politike ako sačuva Dragana Čovića i Milorada Dodika. Radi toga je prihvatio pregovarati u trenutku kada su otvorene sankcije prema njima. Stvara privid da je sve uredu, da se međunarodna zajednica treba zaustaviti i prepustiti njemu i njegovim partnerima u vlasti da državu izvuku iz blokada. A i ptice na grani znaju da su blokade izvršili upravo Dodik i Čović. On je bio samo sekundant. Sada je postao i njihov spasilac, zagnjureni su u državnom povodnju koji su sami izazvali, voda ih nosi potopljene do grla, on s obje ruke drži i jednog i drugog da ne potonu. To je pozicija u kojoj se ne zna da li spašava njih ili se rukama drži za njih spašavajući sebe.

Druga strategija je skrivanje iza „međunarodne zajednice“. Ko je ta „međunarodna zajednica“ kojoj se sada izlazi u susret? Očito je da to nije onaj dio koji insistira na evropskoj BiH, koji odbija etnonacionalističke podjele kao rješenja za BiH i izlazak iz krize. Taj dio međunarodne zajenice uporno šalje poruke da se s tim politikama ne može prevladati kriza jer je ona upravo njima proizvedena . Ne mogu državu izvesti iz krize oni koji su tu krizu izazvali, to je osnovno političko pravilo. Oni se moraju ukloniti iz politike. Najnovija prevara je delegacija evropskih parlamentaraca koji trebaju obnoviti neumske propale pregovore. Dovoljno je reći da je na čelu te delegacije Željana Zovko. Bakir Izetbegović ne želi znati da se odnos političkih snaga u Evropskom parlamentu promijenio i da pučani više ne diktiraju evropsku politiku prema BiH. Koristi se prilika u kojoj je Evropski parlament, pa i cijeli svijet, zauzet situacijom na Ukrajinsko-Ruskoj granici, da bi nam posrednici u pregovorima bili oni koji godinama nastoje donijeti rezolucije nepovoljne za BiH. „Ako se vidi da su pregovori na tragu dogovora“, reći će Bakir, „međunarodna zajednica“ je spremna podržati čak i prolongirane izbora. „Pokušat ćemo približiti stavove strancima“, kaže on, kao da su stranci stavili na stol izmjene našeg Ustava i Zakona. On ne skriva samo sebe nego i Čovića jer su Čovićevi stavovi na stolu. Stranci su paravan, i to kakav. Drže ga u svojim rukama Željana Zovko i Manfred Weber, prijatelj Andreja Plenkovića, čovjek koji je izgubio izbore u svojoj državi. Oni su čak toliko drski da prijete: „bez kompromisa zemlji prijeti sukob“. Bakir je već podlegao toj prijetnji a da nije ni provjerio tko to iz EU stoji iza nje. On je spreman približiti stavove „strancima“, on jedini izgleda ne vidi da ti „stranci“ nisu došli u Sarajevo radi BiH nego radi Čovića, da dobiju kompromis na njegovim opcijama za BiH. Skrivajući sebe iza „međunarodne zajednice“ Bakir skriva i Čovića, a „međunarodnu zajednicu“ skriva iza institucija EU.

Treća strategija je skrivanje vlastite političke pozicije iza nečije tuđe. Kada dođe u poziciju da mora otkriti svoju političku strategiju, on se sakrije iza tuđe ili ide u krajnost, prebaci se u suprotnu. „Treba iznaći model u kojem će se većinskom voljom Hrvata izabrati jedan član Predsjedništva“. Ovom izjavom Bakir demonstrira nacionalistički stav Čovića i to kao imperativ koji se ne može izbjeći, od koga zavisi da li će uopće biti izbora. Ustvari, on samo skriva svoj nacionalistički stav, jer što važi za Hrvate važi i za Bošnjake. On inače nije za to, on je za drugačiju opciju, ali što može kad Čović insistira. To nije njegov nacionalizam nego Čovićev. Ali pošto je suviše providno, traži se daljnje skrivanje skokom na tuđi teren. U nastavku svoga iskaza on kaže: „Pri tome, taj predstavnik, član Predsjedništva ne predstavlja samo Hrvate. Mora zastupati državu i građane. U tom izboru mora biti komponenta koja nije samo hrvatska, bošnjačka i srpska“. Ne postoji logička forma koja ove stavove može povezati u smislenu cjelinu. Ne treba velika pamet da se shvati – ako Hrvati ekskluzivno biraju svoga člana u Predsjedništvo države, onda on predstavlja samo njih, ne može predstavljati one koji ga nisu birali. To vrijedi i za bošnjačkog i srpskog člana Predsjedništva. Drugim riječima, Predsjedništvo nije više državno tijelo nego etničko, s etničkim predstavljanjem. Ne postoji logika niti politička akrobatika po kojoj etnički umočeni članovi Predsjedništva mogu biti suhi građani. Samo Bakiru može naum pasti da u etničko predstavljanje ugura „komponentu“ koja nije etnička. Ali, tako skriva svoj nacionalizam. Drugim riječima, on kaže, nisam ja za etničku državu, ja sam za građansku, nacionalista sam iz nužde, ja sam demokrata i imam razumijevanje za tuđi nacionalizam a ne demonstriram svoj.

Četvrta strategija skrivanja je bježanje od odgovornosti. Bakir je majstor u tome. Kada dođe na ivicu donošenja odluka koje povlače odgovornost, on se brzo povlači i gura druge, skriva se iza njih. Sada je to maestralno izveo s liderima NIP-a i SBB-a. On je dobro procijenio da njima treba snažnije liderstvo od stranačkog, uvukao ih je u „bošnjačku stranu“, dao im djelić fiktivnog narodnog kolača. Njihov stranački kapacitet je mali, imaju samo po jednog zastupnika u državnom parlamentu, treba ih uzdići u lidere naroda. „Gledamo da spasimo ovu zemlju od destabilizacije i svi smo spremni podnijeti teret i žrtvu. – Zahvaljujem Elmedinu Konakoviću i Fahrudinu Radončiću što su zajedno sa mnom ušli da taj teret ponesu“. – Neka se ipak oni eksponiraju, ako stvar propadne odgovornost je na njima, ako uspije zasluge su moje jer sam ih ja isturio ispred sebe. Oni ne shvaćaju da će konačno podnijeti samo „teret“ i biti „žrtva“.

Izvor: TBT