Pod krinkom solidarnosti s ukrajinskim narodom i umjetnicima, nisu više krivi samo (svi) živi, već i nerijetki mrtvi Rusi. Sve se polako, ali sigurno pretvara u, kazao bi Erdogan, lov na vještice protiv ruskog naroda, književnosti, studenata i umjetnika.
Možda je najbolje početi s Dostojevskim… kao što je pjevao Balašević: „Imamo neke veze Rusi i ja. (Harošo!)/ Onaj me Dostojevski jednostavno obara/ Al’ nisu svi k’o Dostojevski, mene plaši Sibirevski, taj je prohladan!“
Naime, ovih su dana nerijetki podsjećali na – nikad aktualnije! – upozorenje neuništiva Henryja Kissingera: „Ako želite shvatiti Putina, čitajte Dostojevskog!“
Slijedom čega je, dok se ruska armada spremala na invaziju, jedan komentator podsjetio na Dnevnik rečenoga genijalnog ruskog pisca, u kome on kaže kako Rusiji pripada univerzalna misija, pa i ona pacifikacije Azije i širenja.
Nezamisliva razina gluposti
„Ideja panslavizma toliko je kolosalna da nedvojbeno može terorizirati Europu, pa i zbog samog zakona samoodržanja… Glavna pogreška ruske politike je što su njezini ciljevi umjereni“, pisao je taj veliki Rus kojega – istina – Vladimir Putin rado citira.
Ipak, nije Dostojevski u središtu samo zbog toga njegova prastara glorificiranja panslavizma, već i zbog aktualna obračuna s njim i svekolikom ruskom kulturom. Početkom ožujka iz Milana je stigla vijest kako su na Sveučilištu Bicocca otkazana predavanja profesora Paola Norija, s obrazloženjem da je sada potrebno „izbjeći bilo kakav oblik polemika jer je trenutak jake tenzije“. Razlog za otkazivanje je to što je prof. Nori trebao držati predavanja o Dostojevskom, prenijeli su talijanski mediji.
„Danas nije samo krivica biti živ Rus, kriv je i mrtav Rus, onaj koji je za života 1849. osuđen na smrt zato što je pročitao zabranjenu stvar. Ono što se događa u Ukrajini užasno je i dođe mi da plačem samo kad pomislim na to. Ovo što se događa u Italiji je smiješno…“, kazao je prof. Nori u videoobraćanju javnosti, koga su prenijeli svi vodeći talijanski mediji.
A nakon što je talijanska novinarka Alesandra Boci na Twitteru podsjetila kako je autor Karamazovih bio izgnan u sibirske radne logore jer je čitao zabranjene knjige u carskoj Rusiji te kako Italija dostiže razine mržnje i gluposti koje su se smatrale nezamislivim, odgovorila joj je anonimna, ali (zato) „pravovjerna“ oponentica: „Nije on [Dostojevski] izbačen zato što je Rus, već zato što podržava Putinove ideje i odbija se distancirati od onoga što on [Putin] radi. Javne ličnosti imaju i tu odgovornost!“
Izjasni se, druže!
Nije, međutim, Italija usamljena u dostizanju „neslućenih razina“. Gradonačelnik Münchena Dieter Reiter smijenio je direktora Münchenske filharmonije Valerija Gergijeva jer se, kako je objasnio, odbio distancirati od ruskog napada na Ukrajinu, što je prethodno od njega zatraženo. Zagrebačka filharmonija uklonila je s koncertnog programa djela skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog, a ravnatelj filharmonije Mirko Boch kazao je kako će „na taj način biti izražena solidarnost s ukrajinskim narodom i umjetnicima“…
Što je, uz ino, dalo šlagvort Recepu Tayyipu Erdoganu. „Sankcije su se gotovo pretvorile u lov na vještice protiv ruskog naroda, književnosti, studenata i umjetnika“, kazao je turski predsjednik koji nakon što je Putinu upalio crveno svjetlo na Crnom moru, ima kredibilitet pozivati na makar malo objektivnosti usred ove – i ne samo! – ukrajinske drame.
U ozračju kada je i mrtav Rus kriv – sve je dopušteno. Tako je američki senator Lindsey Graham tjedan dana nakon ruske invazije na Ukrajinu pozvao „nekog Rusa“ da ubije Vladimira Putina čime bi, drži, učinio veliku uslugu Rusiji i ostatku svijeta. „Netko u Rusiji trebao bi to učiniti i otarasiti se toga tipa“, kazao je senator u televizijskoj emisiji zapitavši se: „Postoji li Brut u Rusiji?“
Uza sve to, a ponajviše usred potpuno nekritičkog propitivanja mentalnog zdravlja ruskog predsjednika, neki su analitičari krenuli i Freudovim stopama tražeći odgovor na pitanje: Kako je „jedna osrednja politička ličnost“ postala fenomen našeg doba?
Što bi bilo kad bi bilo
Tako se, primjerice, bivši diplomat Mirko Galić pita: Bi li se Adolf Hitler razvio u onakvoga monstruma da je primljen na likovnu akademiju ili da je na Versajskoj konferenciji bilo više razumijevanja za poraženu Njemačku? Pitanje je – možda?! – retoričko. No, Galić se vraća još dalje, sve do Napoleona.„Napoleon je bio nešto drugo, iako i on odgovara opisu velikog osvajača. Tko zna što bi bilo s njim da nije nosio frustracije izvanbračnoga sina korzikanskoga prefekta Marbeufa ili da je narastao 10-ak centimetara da ne mora dominirati drugačije nad ljudima“, pita se analitičar možda i aludirajući na centimetre ruskog osvajača koji se, ne zaboravimo, munjevito uspeo na (apsolutnu) vlast nakon što su Rusi Gorbačova ocijenili slabićem, a Jeljcina nedoraslim…
Pustimo kraju, ipak, psihoanalize, poglavito banalnu (i u biti pretjeranu, a vrlo ovih dana rasprostranjenu) usporedbu ruskog neprikosnovenika i njemačkog führera. Ali – ostanimo u povijesti. Prije ravno 20 godina, u ožujku 2002., tadašnji je glavni tajnik NATO-a George Robertson obznanio kako će Savez pomoći Ukrajini restrukturirati vojsku i ministarstvo obrane što, prije svega, podrazumijeva pomoć pri zatvaranju nepotrebnih vojnih baza, uništavanju viška oružja, smanjenju broja vojnika i obuci časnika.
Zatvorite nebo!
„Preustroj vojske bolan je postupak. No, ako se to ne učini, Ukrajina se neće moći suočiti s novim sigurnosnim prijetnjama“, upozorio je Robertson naglašavajući kako ta bivša sovjetska zemlja, koja graniči s Rusijom i zemljama tada kandidatkinjama za članstvo u Europskoj uniji: Poljskom, Slovačkom, Mađarskom i Rumunjskom, ima loše uvježbane i plaćene graničare, podložne korupciji, pa bi se preko njezinih granica u EU mogli slijevati nezakoniti useljenici, teroristi, droga i oružje.
Od tada je prošlo dva desetljeća, a sudeći po stanju na terenu, Ukrajina se nije bogzna koliko promijenila. Otud svakodnevno Volodomir Zelenskij vapi za pomoći. Pa iako niti on, niti Ukrajinci ne gube hrabrost i odlučnost obraniti domovinu, ukrajinski je predsjednik sve više razočaran. Nakon dva tjedna ruske agresije i okupacije glavnoga grada optužio je Zapad da se ne može odlučiti o pitanju zatvaranja neba.
„Ako ste protiv nacizma i ovog terora, morate zatvoriti. Nemojte čekati da ja milijun puta molim da zatvorite nebo. Nazovite nas, naše ljude koji su izgubili svoju djecu i recite: ‘Oprostite, nismo to napravili jučer ili tjedan ranije. Nismo pritisnuli Putina, nismo dovoljno razgovarali s njim, nismo uspjeli ostvariti dijalog s njim. Nismo učinili ništa.’ I to je istina, svijet nije učinio ništa. Žao mi je, ali to je istina“, izjavio je Zelenskij.
A nakon što ga je novinarka Skyja podsjetila na izjave zapadnih lidera koji su rekli kako bi zatvaranje neba nad Ukrajinom značilo još gori sukob i eskalaciju situacije, uzvratio je: „Što znači bilo bi gore? Gore za koga? Za naše obitelji? Ne. Za njih [Zapad, op.a.]? Ne, ne znamo, nitko ne zna. Ali znamo jasno da je sada jako loše. I u budućnosti će biti prekasno. Vjerujte mi, ako će se ovo prolongirati, na kraju će zatvoriti nebo, ali mi ćemo dotad izgubiti milijune ljudi!“
Paradoks i optimizam
U ovom kritičnom trenutku za Ukrajinu – a i šire – razlog za optimizam zapravo daje jedan paradoks na koji je nedavno ukazao Boris Buden. „… Ako ukrajinska nacija još nije bila dovoljno kulturno kompaktna i politički jedinstvena, ako, drugim riječima, izgradnja nacije još nije bila dovršena, onda Putin danas obavlja taj posao bolje od najzadrtijeg ukrajinskog nacionalista. Sve one kulturne pukotine, politički lomovi, a posebice klasne podjele koje su do jučer razdirali naciju, danas se zatvaraju najboljim mogućim amalgamom, krvlju Ukrajinaca koju prosipa Putinova soldateska“, drži taj hrvatski filozof s berlinskom adresom iznoseći tezu kako se čini da je ovaj rat (zapravo) najmanje trebao ruskom autokratu. Dometnuvši kako je usput odigrao i ulogu ujedinitelja Europske unije te učinio uslugu NATO-u koji (možda…) nije imao strateškog i moralnog opravdanja za proširenje na Istok, a sada, evo, ima oboje.
„Ipak, zašto je Putin tako olako prihvatio ulogu korisne budale Zapada, i dalje mi nije jasno“, kaže Buden.
Pitanje je, dakako, intrigantno. Jasno, Budenovo mišljenje je samo jedno od tisuća u okolnostima prijeteće kakofonije. Kako bilo, odgovor ćemo pričekati. Rat u Ukrajini, nažalost, tek je počeo!
Piše: Josip Vričko
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org.
About The Author
