UTORAK, 14. travnja 2026.
Prije desetak godina u Švedskoj smo svjedočili jednome neobičnom, da na kažemo bizarnom događaju: Jan Sjunnesson, bivši glavni urednik časopisa Samtiden, povezanog s desnom strankom Švedski demokrati, pokušao je organizirati gay pride povorku kroz stockholmske četvrti Tensta i Husby, u kojima migrantsko, pretežno muslimansko stanovništvo čini većinu. Paradoks je upravo u tome što su takvu inicijativu pokrenuli akteri s desnice, a ne same LGBT organizacije, čime je događaj dobio izrazito politički i provokativan karakter. Inicijativa je izazvala oštre reakcije i optužbe za neosjetljivost i rasizam.
Ovaj je događaj ukazao na postojeće konfrontacije između LGBT agende i stavova dominantnog dijela migrantske populacije, iako se obje skupine u diskursu identitetske ljevice tretiraju kao privilegirani „žrtveni“ subjekti.
Nije nepoznato da većina eksponiranih pripadnika tzv. LGBT populacije i njihovih aktivističkih mreža snažno i gotovo nekritički podupire masovne migracije afroazijskog stanovništva u Europu. Kao argumenti u prilog „politike dobrodošlice“ ističu se prije svega ljudska prava, humanitarnost i solidarnost. U takvu pristupu nema mjesta za sigurnosni i identitetski aspekt samih migracija.
I dok se potpora migracijama u slučaju LGBT osoba koje traže azil može racionalno objasniti željom da im se pruži zaštita od progona u društvima u kojima je homoseksualnost kriminalizirana ili društveno sankcionirana, teško je razumjeti gotovo posve nekritički pozitivan stav prema migracijama en bloc. Naime, jasno je da masovniji priljev migranata u Europu sa sobom donosi i prijenos određenih običaja te kulturnih i religijskih obrazaca koji su oblikovani u društvima porijekla. Ako su u tim društvima stavovi prema seksualnim manjinama izrazito negativni, logika nalaže da će masovniji priljev takvoga stanovništva i konzekventno nova demografska realnost i u zemlji primateljici dugoročno utjecati na društvenu i političku klimu i stav prema homoseksualnosti.
Migrantske skupine, doduše, u početku iskorištavaju liberalni okvir i diskurs ljudskih prava kako bi osigurale prostor za vlastito djelovanje (u tome im svesrdno asistiraju lijevo-liberalne političke strukture), no empirijski je dokazano da u slučaju značajnije demografske promjene zagovaraju derogiranje pozitivnog prava i njegovu zamjenu šerijatom. A tada nema više ljudskih prava, a kamoli prava seksualnih manjina.
LGBT osobe čine relativno mali, praktički zanemarivi udio u ukupnim migracijskim tijekovima, zbog čega se pravo na azil treba rješavati individualno, a ne koristiti kao opće opravdanje za masovne migracije. No ovdje je zapravo na djelu kulturmarksistička agenda. Naime, i LGBT i proimigracijska ideologija proizlaze iz istoga ideološkog inkubatora Frankfurtske škole. Klasični marksistički fokus na radničku klasu zamijenjen je naglaskom na različite manjinske, identitetske i marginalizirane skupine kao nositelje društvenih promjena.
Riječ je o dvije inkarnacije istoga procesa koji slabi tradicionalne institucije. Redefinicija braka i multikulturalizam zajedno doprinose eroziji obitelji i nacionalne kohezije, jer potiskuju naslijeđene norme i zajednički identitet.
Paradoksalno je da je još Karl Marx upozoravao kako masovna migracija može snižavati cijenu rada i služiti kao „rezervna armija kapitala“, dok suvremeni neomarksistički pristupi taj aspekt uglavnom zanemaruju. Fokus se markuzijanski premješta s radničke klase na različite manjinske skupine, pa izostaje kritika korporativnih interesa koji profitiraju od jeftine radne snage.
Time dolazi do svojevrsne konvergencije interesa: krupni kapital dobiva fleksibilnu i jeftiniju radnu snagu, dok lijevi politički akteri u migracijama vide sredstvo društvene transformacije i biračku bazu. Ovdje zapravo vidimo modus operandi u kojem se postšezdesetosmaške ideje često šire uz prešutnu ili otvorenu potporu struktura krupnog kapitala kojima takvi procesi također odgovaraju.
Tako se i LGBT zajednice i migrantske populacije promatraju kao akteri šire transformacije društvenih normi i institucija. Na udaru je obitelj, ali koncept nacionalne države koji treba biti zamijenjen meltingpotomunutar kojega je više teško održavati zajednički identitet i konsenzus oko temeljnih vrijednosti. Dobivamo amorfnu masu i atomizirane pojedince bez korijena kojima je lako upravljati. U okviru provođenja takve ideologije problem više nisu kulaci i buržuji, nego „bijeli heteroseksualni muškarci na poziciji moći“.
Kao dodatni argument u prilog migracijama koristi se žrtvoslovni narativ: budući da su pripadnici LGBT skupina diskriminirani, dužnost je pomoći i migrantima kao također žrtvama predmnijevane diskriminacije. No ne daje se objašnjenje zašto im se ne pomogne tamo gdje žive, a još manje zašto bi Europa morala brinuti o ljudskim pravima na cijelom svijetu. (paradoksalno, istu se tu Europu konstantno proziva za rasizam i fašizam iako je riječ o kontinentu gdje su ove pojave uvjerljivo najslabije zastupljene) Nacionalne države, k tome, nisu humanitarne organizacije, nego im je primarna dužnost štititi sigurnost svojih državljana.
U okviru mistike ljudskih prava postoje vesele projekcije o tome kako će migranti prihvatiti pravila i vrijednosti država u koje se useljavaju. No iskustvo pokazuje da tome nije tako. Velika većina ih se grupira u geta (samo u Francuskoj imamo 800 no go zona), tako da i pripadnici trećih ili četvrtih naraštaja imaju problema s prihvaćanjem demokracije. U brojnim slučajevima su teroristi pripadali trećem ili četvrtom naraštaju useljenika što ukazuje na potpuni debakl integracijskih politika i ideologije „multikulturalizma“. Zapadni modeli jednostavno se ne mogu kao Coca-Cola ili franšize McDonald’s izvoziti diljem svijeta, a ne će ih prihvatiti čak ni oni koji već desetljećima žive u Europi ili su ovdje čak i rođeni.
LGBT kritike migracija
Unatoč dominaciji promigracijskog stava, postoje i iznimke unutar LGBT populacije: pojedinci koji otvoreno kritiziraju masovnu migraciju.
Među političarima se posebno ističe Pim Fortuyn, pokojni nizozemski političar i sociolog. U svojoj knjizi Protiv islamizacije naše kulture iz 1997. tvrdio je da je islamska kultura postala novi izazov Zapadu te da zapadno društvo mora aktivno braniti svoje liberalne vrijednosti – sekularizam, individualne slobode i prava homoseksualaca – od neliberalnih utjecaja koje migracije donose. Smatrao je da multikulturalizam može dovesti do relativizacije tih vrijednosti. Zanimljiv je i ideološki razvoj Pima Fortuyna, koji je u mladosti bio pod utjecajem marksizma, da bi kasnije evoluirao prema liberalnijim i libertarijanskim pozicijama. Njegova politička karijera završila je tragično kada ga je 2002. ubio lijevi aktivist. Ubojica Pima Fortuyna, Volkert van der Graaf, tvrdio je da je djelovao kako bi zaštitio muslimane i druge ranjive skupine od politike koju je smatrao opasnom.
U Njemačkoj možemo istaknuti aktualni primjer Alice Weidel koja ne krije svoju homoseksualnu orijentaciju. Ova ekonomistica i političarka djeluje kao jedna od vodećih figura stranke Alternativa za Njemačku (AfD). Zagovara restriktivnu migracijsku politiku uz naglasak na sigurnost, kontrolu granica i očuvanje društvene kohezije. Također upozorava na to da masovna migracija može opteretiti socijalni sustav i povećati sigurnosne rizike.
U Francuskoj djeluje Florian Philippot, političar i bivši visoki dužnosnik Nacionalnog okupljanja (danas predsjednik stranke Patrioti), koji migraciju promatra kroz prizmu državnog suvereniteta i političke stabilnosti. On naglašava da prevelika migracija može ograničiti sposobnost države da provodi vlastite ekonomske i socijalne politike. Također tvrdi da nekontrolirana migracija može povećati pritisak na javne sustave i dovesti do političke nestabilnosti.
U Francuskoj djeluje i Sébastien Chenu, političar i potpredsjednik Nacionalnog okupljanja, koji naglašava potrebu strože kontrole migracija i učinkovitije integracije. Ističe da bez jasnih pravila integracije može doći do fragmentacije društva. Također upozorava na sigurnosne izazove povezane s neuspješnom integracijom.
U Ujedinjenom Kraljevstvu kao primjer može se navesti Peter Whittle, bivši potpredsjednik stranke UKIP (UK Independence Party), koji je naglašavao rizike multikulturalizma. Smatrao je da prevelika raznolikost bez integracije može dovesti do fragmentacije društva te je upozoravao da političke elite često podcjenjuju kulturne razlike. Preminuo je prošle godine.
U publicističkim krugovima ističe se Douglas Murray, britanski autor i komentator homoseksualne orijentacije. U poznatoj knjizi Čudna smrt Europe iznosi vrlo detaljnu i kvalitetnu kritiku migracijske politike i upozorava na kulturne i društvene posljedice. U knjizi, među ostalim, piše: „Nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju iz zemalja trećega svijeta nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u ‘muslimansko pitanje’. Nitko se nije pripremio na mogućnost da novopridošlice ne samo što se možda neće integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastiti vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takvog previda. Nitko na vlasti nije očekivao da će pojačani val useljavanja dovesti do jačanja antisemitizma i nasilja nad homoseksualcima. Nitko od onih koji su nekritično prihvaćali labavu imigracijsku politiku nije očekivao da će se pojava muslimanskog bogohuljenja pokazati jednom od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset i prvoga stoljeća. Sve koji su na to upozoravali ignorirali su, klevetali, diskreditirali, progonili ili ubijali. Rijetko su kad, možda i nikad, čak i kad su se činjenice promijenile, stvarne žrtve dobile zasluženo suosjećanje“.
Murray ne dvoji oko toga da neuspješna integracija i duboke kulturne razlike mogu dovesti do napetosti u kojima bi neke manjine, uključujući homoseksualce, mogle biti izložene pritiscima.
Polazeći iz konzervativnih pozicija, britansko-američki politički komentator i deklarirani homoseksualac Andrew Sullivan ističe važnost kulturne kohezije kao preduvjeta stabilne demokracije. Smatra da društva trebaju određeni stupanj zajedničkih vrijednosti kako bi funkcionirala. Također upozorava na to da prebrze demografske promjene mogu otežati proces integracije. Sullivan smatra da država koja nema kontrolu nad svojim granicama gubi legitimitet. Ističe da masovna, nekontrolirana imigracija potkopava društvenu koheziju i povjerenje građana u institucije.
Chadwick Moore američki je novinar i autor koji dijeli sličan ideološki put kao Andrew Sullivan, ali s još izraženijim desničarskim stavovima. Poput Sullivana, otvoren je u vezi svoje seksualne orijentacije, no postao je prepoznatljiv po oštroj kritici modernog liberalizma, LGBTQ+ aktivizma i migrantskih politika. Tvrdi da političke elite često zanemaruju zabrinutosti običnih građana u vezi migracija te upozorava da ignoriranje tih problema može dovesti do dubljih političkih polarizacija.
Zanimljivo je da je i autor teze o velikoj zamjeni stanovništva Renaud Camus također deklarirani homoseksualac. On u djelu Velika zamjena iz 2011. razvija tezu da masovna migracija, osobito iz ne-europskih i muslimanskih zemalja, u kombinaciji s nižim natalitetom europskog stanovništva i politikama globalističkih elita, dovodi do postupne demografske zamjene autohtonog stanovništva. Smatra da taj proces nije spontan, nego potican ili barem toleriran od strane elita, te da rezultira dubokom transformacijom kulturnog, identitetskog i civilizacijskog karaktera Europe. Iako ne skriva svoju homoseksualnu orijentaciju, Camus tvrdi da su masovna migracija i kulturne promjene (uključujući LGBT aktivizam i rodnu ideologiju) ključne poluge transformacije europskog identiteta.
Razlike u stavovima o migracijama unutar LGBT krugova tako reflektiraju sukob između univerzalističkog shvaćanja ljudskih prava, koje polazi prvenstveno od apstraktne solidarnosti, i zabrinutosti za dugoročnu stabilnost liberalnih društava uslijed širenja neliberalnih običaja koje donosi migrantsko stanovništvo. Dok većina organizacija naginje prvom pristupu, manjina kritičara upozorava na posljedice koje bi mogle ozbiljno dovesti u pitanje same temelje liberalnog poretka.
Mi ćemo zaključiti da je proimigrantski stav u LGBT zajednici (kao i, primjerice, korištenje simbola totalitarnih komunističkih režima na gay prideovima, unatoč njihovoj povijesnoj represiji nad homoseksualcima) shvatljiv jedino u svjetlu razumijevanja šire kulturmarksističke paradigme iz koje proizlaze i LGBT i migrantska ideologija. Riječ je o dva kraka jedne te iste protuživotne ideologije. Upravo zato se one pripadnike LGBT zajednice koji kritiziraju ove agende također nastoji otkazati iako su njihovi stavovi duboko racionalni iz pozicije interesa pripadnika ovih seksualnih manjina.
Piše: Davor Dijanović
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Trebaju li Hrvati nakon jučerašnjih tzv“Trnjanskih kresova“ u Zagrebu opet uzeti puške u ruke?
Komentari eksplodirali nakon Hodakove kolumne: ‘O tim zločinima se desetljećima šutjelo’
Drugi pišu: SCHMIDTOV ZADNJI ZADATAK: REFORMIRATI IZBORE I ZATVORITI OHR !