”Na sebi imao šareni vuneni džemper, crvenkastoplavkaste boje, te donje gaćice bijelo-plave. Imao strijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja. Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol, s mamom Ružom i sestrom Marijom, na cesti Zelenike – Bobari.”
Ovo je dio zapisa o obdukciji urađenoj 17. rujna 1993. godine u KC-u Split, na tijelu desetogodišnjega Stjepana Zelića, najmlađe žrtve pokolja u ramskomu selu Uzdol koje leži na snovitim brežljucima koje prekrivaju modrozelena vegetacija i neopisivi mir, mir koji rađa nevjericu onomu tko spozna priču o užasu koji se tamo odvio prije 27 godina.
Stjepan je ostao bez oca u svojoj 9. godini života, ostao je pod krilom majke Ruže kojoj je Bog odredio životni križ preranoga pozdrava s mužem Josipom kojeg joj bolest otima u svibnju 1992. godine. Postala je jedinom skrbnicom za svoja četiri sina i dvije kćeri. Nije imala vremena žalovati, trebala je, u paklu rata, othraniti i za život pripraviti svoje ptiće. Hrvajući se s takovim kušnjama života, ni slutila nije kako tek usud može biti okrutan. U osvitu 1993. godine, u hladnomu zagrljaju ramskoga siječnja, crna joj je vijest stigla na kućni prag – u Uskoplju joj je poginuo njezin prvijenac, njezin Ivan… U obiteljsku se grobnicu Zelić ”uselio” još jedan član..
Ruža ni tada nije odžalovala svoje mrtve… U stisku krvavoga rata, uspravila se pod svojim križem i povukla ga dalje, u neizvjesnost života koji je od nje zaiskao nepojmljivu snagu, snagu majke koja nikada ne će posustati… Možda je, sirota, i pomislila kako ne može gore… Ali, onda dođe i zora 14. rujna 1993. godine…
Gledala je Ruža toga kletog jutra kako joj prostrijeljeno najmlađe dijete licem silovito zaranja u prašinu seoske ceste kojom su pokušali pobjeći u spas! Samo par trenutaka prije, Stjepan je mirno spavao u svojoj postelji… Gledala je, potom, kako joj puščana zrna prolaze kroz nježne grudi njezine dvanaestogodišnje Marije… U grčevitomu kriku, kakov samo majka ispušta kada joj iz krila istrgnu djecu, i sama je Ruža pala rastrgana kišom metaka koju je u nju sasuo isti onaj koji joj ubi dva mačeta, dva čista anđela koji će zauvijek ostati učenicima četvrtoga i šestoga razreda osnovne škole…
Ružina, Marijina i Stjepanova mučna smrt tek su tri od njih ukupno četrdeset i jedne. Toliko ih je zauvijek sklopilo oči u stravi toga 14. rujna. Iz knjige ovozemnoga života toga su jutra ispisana imena 29 hrvatskih civila i 12 vojnika Hrvatskoga vijeća obrane.
Uzdolski pokolj počinili su zločinci iz postrojbi Armije RBiH, sumanuto upavši u usnulo selo!
Veliki drveni križ ispred uzdolske crkve, s 41 manjim križem prikovanim na njega, s 41 imenom upisanim u naše kolektivno pamćenje, danas bdiju nad Uzdolom, selom koje ne dočeka pravdu, kajanje i kaznu… Tamo, ako dođete, u molitvi ne zatvarajte oči! Ako ih zatvorite, čut ćete krikove, čut ćete majku kako preklinje krvnika da joj poštedi dijete! Vidjet ćete Stjepanovo lice u prašini… Tada će se… Tada će se u vama nešto slomiti… Tamo se pomolite ne zatvarajući oči!
More Stories
Jim Caviezel kaže da mu se Isus obratio dok je snimao scenu raspeća za Muku Kristovu
Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od ratnih heroja Mario Hrkać – Ćikota
ODVOĐENJE U LOGORE 19. travnja 1943. Varšavski geto – Znate li da je to bio oružani otpor Židova protiv nacista?