Pokolj u Križančevu Selu

Pokolj u Križančevu selu je naziv za događaje koji su započeli mjestu Križančevu Selu kod Viteza u srednjoj Bosni 22. i 23. prosinca 1993., i u kojima su pripadnici Armije BiH tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba u Središnjoj Bosni (listopad 1992. – ožujak 1994.) ubili znatan broj vojnika HVO i hrvatskih civila a čitavo selo spalili do temelja.

Bilanca

Prema prvim podatcima, u napadu Armije RBiH 22. prosinca 1993. na Križančevo Selo ubijena su 34 vojnika HVO-a.^[1] Prema kasnije dostupnim podacima, na dan borbi su na hrvatskoj strani stradale 44 žrtve (prema vrstama rana, nagađa se da su neki ubijeni nakon zarobljavanja), da bi u točno neutvrđeno vrijeme i okolnostima više dana nakon borbi snage Armije BiH pobile 30 zarobljenika iz redova HVO. Selo je opljačkano i spaljeno. Poslije se ustanovilo da su bošnjačke snage pobile 64 Hrvata, jer se otkrilo da je još 30 Hrvata iz ovog mjesta odvedeno u pravcu sela Počulice pod bošnjačkom kontrolom^[1] gdje je bio mudžahedinski logor i potom ubijeni.^[2

Tijek zločina

Pristrana međunarodna zajednica nije ništa poduzela da bi zaštitila Hrvate u okruženim enklavama u Srednjoj Bosni, kao što je to napravila s Muslimanima drugdje po BiH, kojima je 6. svibnja 1993. proglasila šest UN-ovih sigurnih zona: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde, Bihać i Srebrenica.^[3] Hrvatska enklava Lašvanska dolina bila je osam mjeseci u blokadi i pred padom.^[4] Stoga su se Hrvati u Hrvatskoj i BiH samoorganizirali i organizirali humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Vodile su se velike borbe pregovorima da se u izolirane hrvatske enklave u Srednjoj Bosni dostavi humanitarna pomoć ovim konvojem, koji su Muslimani-Bošnjaci svim sredstvima sprječavali u prolasku i pljačkali. Nakon niza peripetija konvoj se 20. prosinca uspio probiti do Srednje Bosne. Za tu prigodu dogovoreno je dvodnevno primirje. Muslimansko-bošnjačko vodstvo je kao i prije odlučilo zloporabom odnosno kršenjem primirja, povjerenja druge strane i bianco dopuštenja međunarodne zajednice osvojiti teritorij. Kao i gotovo sve svoje vojne “pothvate”, muslimansko-bošnjačke postrojbe svoj su “uspjeh” postigle na podao način, što su njihovi vođe nazivali “herojstvom” i “lukavom strategijom”. Prije isteka primirja Armija BiH velikim je snagama žestoko napala Križančevo Selo. Armija BiH poduzela je veliku vojnu operaciju protiv Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Brojnije i dobro naoružane postrojbe Armije BiH iznenadile su hrvatske branitelje. Borbe su potrajale kratko. Prodor je zaprijetio i presijecanjem Lašvanske doline, što bi značilo početak kraja obrane cijelog tog područja.^[5]Križančevo Selo tada je bilo prva linija obrane prema travničko-zeničkom području pod kontrolom islamističke muslimanske Armije BiH, gdje je u to vrijeme bilo najviše stranih islamskih mudžahedina i najveći broj njihovih vojnih kampova za obuku džihadista, u kojoj su učitelji bili pripadnici tada nepoznate Al-Qa’ide koji su u BiH ušli kao humanitarci. Zapadni obavještajni analitičari nisu vidjeli ili nisu objavili da je Bosna i Hercegovina pod krinkom humanitarnog djelovanja postala središte obuke i širenja džihadizma prema Zapadu, čime se danas hvale globalni lideri islamskog radikalizma. ^[4]

U to su vrijeme mudžahedinske postrojbe bile integrirani dio Armije BiH, s izravnom zapovjednom linijom prema Aliji Izetbegoviću, koji je nastojao izbjeći obnovu vojnog i političkog savezništva s Hrvatima, preferirajući dogovor sa Srbima prema Deklaraciji Izetbegović – Krajišnik od 16. rujna 1993., dogovorom u kojem je Republici Srpskoj dana mogućnost izdvajanja iz BiH, a da buduća muslimanska država naslijedi mjesto BiH u međunarodnim organizacijama. Bliski suradnik Osame bin Laden, Fatih al-Hassanein bio je tada glavni Izetbegovićev financijer i mentor.^[4]

Zapovijed za napad 22. prosinca 1993. godine dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Džemo Merdan izdao je zapovijed: “…uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača…”, traživši uporabu svih ratnih sredstava, pa i bojnih otrova, a sve da se čini “u slavu uzvišenog Alaha”.^[6]^[7]

Tako su muslimansko-bošnjačke postrojbe poduzele sveopći napad topništvom i pješaštvom na položaje HVO-a u Vitezu, Novom Travniku i Busovači i svim okolnim naseljima (Nević Polje, Stara Bila). Isti dan na uskopaljskom ratištu kod Dobrošina je Armija RBIH osvajanjem kote Crni vrh presjekla komunikaciju Uskoplje – Rama. Stalno su granatirali Novi Travnik, Busovaču i Vitez, i taj dan je troje djece ranjeno u tom granatiranju. Križančevo Selo napali su s crta iz Zenice (Preočica – Počulica – Sivrino Selo) koje se bile 1,5 km od sjedišta UNPROFORA. Postrojbe u napadu bile su 2. bataljon 325. Brdsko-planinske brigade Armije RBIH i odred El-mudžahid i to pod osobnim nadzorom zapovjednika Generalštaba Armije RBiH Rasima Delića koji je cijelo vrijeme napada bio na zapovjednom mjestu u Vitezu, zatim pripadnici 7. muslimanske brigade i to pod tadašnjim zapovijedanjem Mahmut emir Karalića, pripadnici Krajiške brigade Fikreta Ćuskića i postrojbe “Frkine jedinice” pod zapovijedanjem Ferida Provalića.^[2]

Muslimani-Bošnjaci nisu poštovali prekid vatre, a zapovjednik ARBIH Rasim Delić je 23. prosinca 1993. rekao da je “prekid vatre nemoguć jer u srednjoj Bosni ima previše nedovršenog posla”, tj. kasnije izvijestio potpukovnik UNPROFOR-a Peter Williams u knjizi o hrvatsko-bošnjačkom sukobu u srednjoj Bosni Balkanska zima . ^[2]

Prema medijskim napisima^[8] i kazivanju mještana^[9] koji su poznavali kako situaciju u prosincu 1993. godine, tako i osobe koje su sudjelovale u obrani sela (HVO) i u napadu na selo (Armija BiH), rano ujutro 22. prosinca 1993., u akciji naziva Krvavi badnjak su postrojbe ABiH probile crtu obrane 1. bojne Viteške brigade HVO-a i zaposjele Križančevo Selo, čime su došle nadomak prometnice Vitez – Busovača i ozbiljno ugrozilo obrani Viteza i Lašvanske doline; samo središte Viteza je zaposjednutog Križančeva Sela bilo je udaljeno oko 1000 metara.

Uslijedilo je ritualno masovno ubijanje. Prizori užasa posvuda po selu. Vojnici Armije BiH, a posebno mudžahedini, izgledali su kao divlje gorile koje ubijaju sve što stignu, i ljude i životinje. Na tijelima zarobljenih vojnika i civila HVO-a vidljive su strijelne rane nanesene vatrenim oružjem iz neposredne blizine, zatim posjekotine i modrice od oštrih i tupih predmeta poput noževa, sjekira, mačeta, čekića i dr. Pripadnici UNPROFOR-a pokušali su ući u selo, ali su na njih pucali vojnici Armije BiH. Zaprijetili su i veleposlaniku ECMM-a Martinu Garrodu da će vojnici Armije BiH upotrijebiti njihovo oružje ako netko pokuša ući u selo. ^[6] Odlazak u selo je UNPROFOR-u i Međunarodnom crvenom križu zabranio zapovjednik 3. korpusa ARBIH Enver Hadžihasanović. Zbog toga se dugo nije znao točan broj ubijenih niti sudbina zarobljenih.^[2]

Nakon što su ostvarili tu zadaću, pripadnici ABiH su selo temeljito opljačkali i potom zapalili sve kuće i gospodarske objekte – pa su snage HVO koje su već 23. prosinca 1993. god. potisnule ABiH iz Križančeva sela, našli selo kao veliko zgarište. Izuzev što su u borbama i neposredno nakon njih ubijena 44 vojnika (Prve bojne Viteške brigade HVO-a) i civila (mještana Križančeva Sela) hrvatske nacionalnosti, među kojima je bilo žena i staraca, zarobljeno je barem trideset vojnika HVO-a. Zarobljenici su odvedeni u selo Počulicu, a kasnije u Zenicu. Nakon što su muslimasnko-bošnjački vođe isprve zabranili UN-u ulazak, UN je ponovio zahtjev i uputio molbu pa je tek nekoliko dana poslije očevid nad osam tijela ubijenih pripadnika HVO-a. Dogovorena je razmjena tijela za 27. siječnja 1994. nakon što su im posmrtni ostatci ponovo vraćeni u masovnu grobnicu.^[2]

Ubijeni Hrvati bili su u nekoliko masovnih grobnica. U Počulici je pronađeno je 28 tijela ubijenih Hrvata iz Križančeva Sela. Tijela ubijenih Hrvata muslimansko-bošnjački ratni zločinci oskvrnjivali su i onemogućivanjem dostojna pokopa i podlom zloporabom za ubijanje protivničke vojske. Tijela su smjestili duž crte razgraničenja, tako da je HVO riskirao živote za dovlačenje mrtvih. U nekoliko navrata pripadnici HVO-a su organizirali akcije prikupljanja tijela ubijenih u zonama unutar crta razgraničenja. U jednoj akciji 21. siječnja 1994. pronađeno je pet tijela, 22. siječnja 1994. 13 tijela, a 24. siječnja 1994. još tri tijela. Otac ubijenog Tomislava Križanca Jozo Križanac ubijen je nakon što je pokušao izvući sinovo mrtvo tijelo u zoni razgraničenja.^[2]

Nakon 39 dana od napada, pod pritiskom obitelji nestalih, UNPROFOR-a i Međunarodnog Crvenog križa, muslimansko-bošnjačka je strana 1. veljače 1994. predala tijela 30 pobijenih zarobljenika. Tijela mrtvih vratili su u UNHCR-ovim plastičnim vrećama. Tijela su bila tako strahovito izmasakrirana, s brojnim tragovima svirepog mučenja, da se onesvijestio liječnik koji je vršio identifikaciju. Na posmrtnim ostacima uočeni su tragovi zlostavljanja i odsijecanja dijelova tijela.^[1] Zapisnik o ubijenima izgledao je ovako: Leš br. 1 – Zdrobljena glava u predjelu vilica, duboka rasjekotina na lijevoj natkoljenici. Leš br. 2 – Zdrobljena glava, izbijene oči. Leš br. 3 – Izbijeno lijevo oko, zdrobljena vilica ulijevo. Leš br. 4 – Zdrobljena glava. Leš br. 5 – Zdrobljena glava odozgo, lica nema. Leš br. 6 – Zdrobljena glava, pomjerene vilice s lijeve strane udesno, zdrobljena natkoljenica. Leš br. 7 – Zdrobljeno lice. Leš br. 8 – Zdrobljena glava u potiljku. Leš br. 9.- Preklan, rez širok 15 centimetara. Leš br.10. – Glava zdrobljena, duboka posjekotina ispod lijevog uha. Leš br.11. – Zdrobljena glava…? itd.^[7]

Obilježavanja tragedije

Dne 14. travnja 2010. godine hrvatski predsjednik Ivo Josipović je posjetio ovo područje i poklonio se žrtvama, u pratnji velikodostojnika Katoličke Crkve i Islamske vjerske zajednice.^[10]

Dana 22. prosinca 2013. god, na 20. obljetnicu događaja položili su ministar obrane Republike Hrvatske Ante Kotromanović i zamjenica ministra obrane BiH Marina Pendeš na spomen obilježje stradanja vijenac s imenima 74 žrtve.^[11] Križančevo selo je postalo prvorazredno mjesta sjećanja bosanskohercegovačkih Hrvata na ratna stradanja iz 1990.- ih godina.^[12]

Sudske mjere

Ratni zločin uopće nije procesuiran pred Haaškim tribunalom. Nalogodavcima i stvarnim bjelosvjetskim moćnicima koji su povlačili sve konce u Tribunalu hrvatske žrtve uvijek su bile u drugom planu, podcijenjene i zanemarene,^[5] sve se radilo da se ocrni bh. Hrvate novim crnim mitom, Hrvatima se tražilo trun od kojeg se pravilo brvno, dok su na muslimansko-bošnjačkoj strani prolazile nekažnjene šume zločina. Negativna uloga u rasvjetljavanju ovog zločina pripada i ondašnjem posebnom UN-ovom izvjestitelju za ljudska prava za područje bivše Jugoslavije Tadeuszu Mazowieckom. Zbog vlastita neznanja, naivnosti, površnosti, pristranosti, zaslijepljenošću muslimansko-bošnjačkom propagandom ili po nalogu nekog moćnijeg iznad sebe čije je zapovijedi sa strahopoštovanjem izvršavao, kao i brojni drugi dužnosnici međunarodne zajednice, novinstvu je izjavio da je akcija u Križančevu Selu bila “čista vojnička pobjeda Armije BiH”, čime je na duži rok ušutkana svaka zamisao o borbi za istinu u ovom slučaju.^[5] Umanjivanju zločina pridonijele su izjave “svjedoka” iz Hrvatima nesklonih država poput Velike Britanije, čije je osoblje u BiH obavilo prljavu zadaću protiv Hrvata.^[13]^[14] Na suđenju Kordiću i Čerkezu na Haaškom tribunalu raspravljalo se i o tome kad je 6. siječnja 1994. mjesto ratnog zločina u Križančevu Selu istražio lokalni UNPROFOR. Svjedok britanski pukovnik Peter Gage Williams, koji je u to vrijeme bio dio lokalnih snaga UNPROFOR-a, odgovarajući na tužiteljevo pitanje o “smrti između 60 i 70 Hrvata u Križančevom Selu” objasnio da je siječnja 1994. godine sprovedena istraga tijekom koje je pronađeno 27 tijela, a ekshumirano 9, tvrdeći da “nije postojao ni jedan dokaz koji bi potvrdio teoriju o masakru”.^[15]^[16]^[17]

Iskoristivši činjenicu da su hrvatski državljani, predsjednici više udruga Domovinskog rata u BiH prijavili su skupinu muslimansko-bošnjačkih visokih časnika Armije BiH, među ostalima zapovjednika Armije BiH i načelnika Glavnog stožera general Sefera Halilovića, zatim generala Jovana Divjaka, koji je bio zamjenik načelnika i pomoćnik načelnika Glavnog stožera Armije BiH. Kaznena prijava podnesena je i protiv člana Stožera vrhovnog zapovjedništva Armije BiH generala Vehbije Karića, zapovjednika Operativne skupine Zapad za Bugojnu, Uskoplje, Novi Travnik i načelnika Stožera zapovjedništva 7. korpusa generala Selme Cikotića, zapovjednika 37. muslimanske ‘Lahke brigade’ 3. Korpusa Armije BiH Asima Koričića, zapovjednici zloglasne postrojbe El mujaheed u sastavu III. Korpusa Sakiba Mahmuljina i Amira Kubure, jednog od zapovjednika u 7. muslimanskoj brigadi Šerifa Patkovića i zamjenika zapovjednika III. Korpusa Džemala Merdana. Sumnjiče ih stotine slučajeva zločina, ubojstva, mučenja, zatočenja, protjerivanje i razna zlostavljanja, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske Dinku Cvitanu prijavu su podnijeli 2. ožujka 2017. u Zagrebu.^[18]

Ni 25 godina poslije ovog ratnog zločina muslimansko-bošnjačkih snaga hrvatske žrtve pravdu nisu dobile ni pred Haškim tribunalom, kao ni Sudom BiH.^[1]

Tek 8. studenoga 2018. bh. služba pod bošnjačkom kontrolom SIPA je na području Viteza, Sarajeva i Zenice uhitila osmoricu Bošnjaka – bivših pripadnika Armije RBiH, osumnjičenih za ratni zločin u Križančevom Selu. Među njima su i bivši pripadnici i zapovjednici Armije BiH s područja Središnje Bosne i Viteza. Uhićeni su: Ibrahim Purić, Ibrahim Tarazija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić, Šaćir Omanović, Kasim Kavazović i Sadik Omanović. Tužiteljstvo BiH je priopćilo da su postupali protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika i civilnih osoba za vrijeme rata, počinivši ratni zločin nad žrtvama hrvatske nacionalnosti na lokalitetu Križančeva sela, Šafradina i Dubravice, “gdje je 22. prosinca 1993. ubijeno najmanje 12 zarobljenih pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali, kao i za brutalnu smrt i komadanje dvije civilne osobe, žene hrvatske nacionalnosti, zatim za pljačkanje i uništavanje imovine.”^[1] Među Hrvatima je ovo primljeno sa skepsom, zato što su uhićeni osumnjičenici većinom bili onda obični vojnici dok su tek dvojica iz trećeg-četvrtog ranga zapovjednog lanca Trećeg korpusa Armije BiH kojom su zapovijedali bivši visoki oficiri JNA Enver Hadžihasanović i njegov zamjenik Džemo Merdan.^[5] Ostala je samo nada u proširenje istrage i procesuiranje najodgovornijih, što će se postići tek u povoljnoj konstelaciji međunarodnih odnosa, interesa i snaga. Ukupno 653 od Muslimana-Bošnjaka i od dragovoljaca iz islamskih zemalja ubijenih hrvatskih vojnika i civila, a među njima i 21 dijete čekaju pravdu.^[5]

VEZANO