NA DANAŠNJI DAN/LOGOR MUZEJ SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE BITKE ZA RANJENIKE U JABLANICI

Jablaničke civilne i vojne vlasti Muzej su pretvorili u logor za Hrvate zarobljene u stanovima, automobilima, autobusima i na ulici u Jablanici 15. travnja 1993. godine. Hrvati iz Jablanice koji tada nisu zatvoreni u Muzej izvrgnuti su velikoj i raznovrsnoj torturi. Svima su isključeni telefoni, pretreseni i opljačkani stanovi i pokretna imovina, dok su u njihove stanove useljeni Muslimani prognani od Srba iz istočne Hercegovine. Hrvatske obitelji ostale u Jablanici primorane su bile u svoje stanove primiti na smještaj, po nalogu Ratnog predsjedništva Jablanice, po jednu ili više prognanih muslimanskih obitelji. Bio je ovo jedinstven primjer zlostavljanja nedužnih i nemoćnih stanovnika u ovom slučaju Hrvata u BiH a što je nastavljeno i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.

Nakon ratnog zločina u Grabovici 8./9. rujna 1993. i većina preostalih Hrvata iz Jablanice odvedena je iz svojih stanova i kuća i zatvorena u Muzej. U Muzeju su zatvoreni i Hrvati zarobljeni u Doljanima gdje su pripadnici muslimanske Armije RBiH počinili ratni zločin 28. srpnja 1993. godine. Nakon što je Zijo Padalović izvršio atentat na hrvatske logoraše u kući Jake Tomića u Buturović Polju 14. rujna 1993., uvečer su 22 logoraša prebačena u Muzej.

U Muzeju su bila zatočena 623 civila, od čega 69-ero djece. Iz Doljana je u logor Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike dovedeno 12 vojnika i 168 civila, od kojih 58-ero djece i deset trudnica. U Muzeju su silovane dvije žene a šest logoraša je umrlo dok je jedna trudnica rodila.Ostali logoraši su bili iz Konjica, Jajca, Grabovice, Širokog Brijega, Stoca, Posušja, Kiseljaka i Imotskog.

Iz Konjica je 3. listopada 1993., u organizaciji predsjednika ratnog Predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor, dr. Safeta Ćibe i mesara Maksumića (svi iz Spiljana), kamionima i transporterima španjolskog UNPROFOR–a dovezeno u Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike preko stotinu Hrvata. Tu ih je sa svrhom ohrabrenja, sa svećenikom španjolskog UNPROFOR–a Paccom i jablaničkim župnikom fra Alojzijem Bošnjakom, jednom posjetio gvardijan Franjevačkog samostana u Konjicu fra Zdenko Karačić. Fra Zdenko je zajedno sa 14 Hrvata iz Konjica bio zatočen u hotelu Jablanica odakle su zajedno sa zatočenim Hrvatima u logoru Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike transporterima UNPROFOR – a izašli preko Vrda u Hercegovinu.

Civili logoraši su bili smješteni u predvorju Muzeja s granitnim pločama i na stubištu, bez grijanja, s malo pokrivača i stalno izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumskim prostorijama Muzeja smještena su 82 zarobljena pripadnika HVO-a na betonskom podu bez pokrivača. Neke prostorije su bile bez prozora tako da su logoraši bili pod električnim svijetlom 24 sata. Svako jutro logoraši su morali ustati u tri sata i pješačiti više od šest sati do Pisvira, gdje su prisilno radili. Nosili su hranu, vodu, streljivo, a na crti kopali rovove muslimanskim vojnicima.

Skupina od 22 logoraša planirala je i uspjela 31. listopada 1993. razoružati dvojicu stražara u Kosinim Lukama i zajedno s njima svezanima kroz kanalizacijsku cijev pobjeći u Doljane. Logoraše su zarazile uši, žutica, svrab i brojne druge kronične i akutne bolesti. Neki logoraši su novcem platili izlazak iz Muzeja na slobodu. Na prisilnom radu poginuo je od granate Zdravko Nižić iz Jablanice, dok su Zukini vojnici okrutno u Donjoj Jablanici ubili Zorana Milosa iz sela Vrci. Tada su teško ranili Iliju Kaleba i Matu Aničića, dok su na prisilnom radu teško ranjeni Ivan Jozić, Vatroslav Knežević, Antoni Dujmović i Bosiljko Kožul. U jablaničku bolnicu doveden je Ivica Azinović i Ivan Harak, ranjenici iz Radešina, Krunoslav Križanović koji je kao logoraš ranjen u Orahovici, te Ivica Bošković iz Stoca i Zdenko Šušak iz Širokog Brijega, ranjeni u borbi na planini Bokševici.

Iz Muzeja su logoraši vođeni na prisilan rad na crtu razgraničenja prema pripadnicima HVO-a. Za to vrijeme bili su smješteni u Rogića kući, štali i zemunici u Donjoj Jablanici i crkvi sv. Ilije proroka u Drežnici, gdje su također okrutno mučeni.U samici u Muzeju, od Badnje večeri do razmjene, u potpunom mraku bio je Karlo Marić. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata logoraši su puštani tri puta po dvije minute u WC, a u međuvremenu su fiziološke potrebe obavljali u prostoriji gdje su boravili. Logoraši su bili lišeni redovitih posjeta obitelji (posjet je bio dopušten dva puta mjesečno najužoj obitelji) i predstavnika MOCK, održavanja higijene, zdravstvene zaštite i potrebitih količina hrane (hrana je bila užasna, jednolična i nedovoljna, što se odrazilo na tjelesnu težinu logoraša od kojih je svaki izgubio od 30 do 60 kg) i vode. Logoraši su oslobođeni 1. ožujka 1994. godine.

Među osumnjičenima za zločin u Doljanima i Stipića livadi i zatvaranje i zlostavljanje u logoru Muzej je zapovjednik IV. korpusa muslimanske Armije RBiH general Arif Pašalić, zapovjednik jablaničke 44. brigade Neretva, Enes Kovačević, zamjenik zapovjednika brigade Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna Glogošnica Ekrem Kevrić i Sovići Džemal Ovnović i Emin Zebić, zapovjednik Stanice javne sigurnosti i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić Cicko.

Za ratne zločine osuđen je Mirsad Tahirović zvani ”Deba”, na pet godina zatvora zbog nečovječnog postupanja nad žrtvama hrvatske nacionalnosti u logoru Muzej socijalističke revolucije “Bitka za ranjenike” u Jablanici i u logoru ”Rogića kuće” u Donjoj Jablanici. Nihad Bojadžić zamjenik zapovjednika odreda “Zulfikar” muslimanske Armije RBiH zbog premlaćivanja logoraša u logoru Muzej u Jablanic nepravomoćno je osuđen na jednu godinu zatvora.

Osumnjičen je i nastavnik tjelesnog odgoja Behrem Bećir Beća, koji je predvodio akciju na Doljane. Posebna odgovornost za zločin u Doljanima leži na dr. Safetu Ćibi, ratnom predsjedniku općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor. Nakon masakra u Doljanima i Stipića livadi, dr. Safet Ćibo je zajedno s Enesom Kovačevićem čestitao sudionicima akcije na „uspjehu“. Čestitka je 28. srpnja 1993. navečer izrečena u dnevniku lokalne CVT Jablanica. U čestitci su pohvaljeni svi sudionici akcije „oslobađanja“ Doljana. Posebno su pohvaljeni pripadnici 44. brdske brigade Neretva i MUP-a Jablanica. U Dnevniku je rečeno da je tom akcijom proširen prostor Republike Bosne i Hercegovine i da su borci za deset minuta rastjerali ustaše pri tom „poštujući ratna pravila i da civile nisu dirali.“

Vrci-Klis/Konjic

3. prosinca 2017. · Mostar ·

JADAN JE NAROD KAD MU PAMETNI LJUDI ZAŠUTE

„Jadan je narod kad mu pametni ljudi zašute“- mudra je izreka hrvatskoga domoljubnoga pjesnika Antuna Gustava Matoša. I stvarno jadan je narod hrvatski kad mu pametni ? ljudi koji uređuju ulizničku Hrvatsku enciklopediju BiH prešute stradanja hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu 1991-1995. Ovdje ću se osvrnuti samo na stradanje hrvatskoga naroda iz općine Konjic koja nemaju traga kako u 1. tako ni u 2 dijelu ulizničke Enciklopedije od E-J tiskane 2015. godine pravljene po mjeri sarajevskih unitarista. Osvrnut ću se na općinu Konjic kao etnički najčišću općinu u BiH u kojoj od prijeratnih 12500 Hrvata 2018. godine živi manje od 1000 (tisuću) Hrvata i u čijem OV 2018. godine nema ni jednog vijećnika hrvatske i srpske nacionalnosti.

Pametni ? ljudi u tekstu o nogometašu Mirku Gašiću, stranica 204 prešutjeli su činjenicu da je on bio logoraš u logoru muslimanske Armije RBiH Športska dvorana u Konjicu netočno navodeći kako je „bio zatočen u sabirnom centru na Musali“. Mogao je biti u sabirnom centru da je njegov stan u Konjicu izgorio ili bio poplavljen. Ali bez sudske presude mogao je i bio je samo u logoru što je gotovo stidljivo i s blagim kvalifikacijama potvrdio Sud bih osuđivanjem nekih pripadnika muslimanske Armije RBiH a krajem studenoga i zapovjednika logora Edhema Žiliića.

Pametni ? ljudi u tekstu o naselju Gorani, stranica 253 prešutjeli su činjenicu da je područna OŠ Ramski partizanski odred voljom muslimanskih vlasti bila logor za šest mještana hrvatskih civila Gorana i troje iz susjednih sela kao i okrutan ratni zločin pripadnika muslimanske Armije RBiH počinjen 12. lipnja 1993. godine nad hrvatskim civilom Josipom Jurićem r. 11. ožujka 1931. godine u Goranima.

Pametni ? ljudi “zaboravili” su navesti logor muslimanske Armije rbih u kući Jake Tomića u Buturović Polju gdje je 14. rujna 1993. nad 24 hrvatska logoraša počinio ratni zločin kasniji vijećnik OV Konjic iz SDP bih ubivši jednog i ranivši tri logoraša.

Pametni ? ljudi u tekstu o Jablanici stranica 603 i 604 pišući o Muzeju

socijalističke revolucije Bitka za ranjenike prešutjeli su činjenicu da je Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike bio logor muslimanskih vlasti od 15. travnja 1993. Do 18. ožujka 1994. godine za zarobljene hrvatske civile i vojnike HVO iz općine Jablanica, Konjic, Prozor, Jajce i drugih općina iz BiH koje su iz autobusa tu svratili na konačište. I ovaj je logor gotovo stidljivo i s blagim kvalifikacijama potvrdio Sud bih osuđivanjem nekih pripadnika muslimanske Armije RBiH.

Pametni ? ljudi „zaboravili“ su navesti Gornje Višnjevice, općina Konjic gdje je bio logor za 152 zatočena hrvatska civila i 42 pripadnika HVO iz sela Vrci u hrvatskim kućama i kući sestara Turić.

Pametni ? ljudi „zaboravili“ su navest pišući tekst o Čelebićima kod Konjica da je OŠ Maksima Kujundžića bila logor muslimanske Armije rbih za 92 preživjela pripadnika HVO-a a hrvatske kuće u Čelebićima logor za 283 hrvatska civila, među kojima 74-ero zarobljene djece. U tom logoru okrutno je ubijen Marinko Pandža a zašto je osuđen u Mostaru pripadnik muslimanske Armije RBiH. „Zaboravili“ su navesti i činjenicu da vojarna Jna u Čelebićima bila okrutni logor muslimanske Armije rbih za zarobljene Srbe a zašto je MKSJ osudio četiri pripadnika muslimanske Armije rbih za brojna ubojstva zarobljenih Srba.

Nakon svih navedenih „djela“ pametnih ? ljudi, ne treba čuditi činjenica da u ulizničkoj Enciklopediji nije bilo mjesta za don Miljenka Džaltu, župnika župe Uzdol koji je najzaslužniji što je otrgnuo od zaborava ratni zločin muslimanske Armije rbih počinjen 14. rujna 1993. godine nad 29 hrvatskih civila i 12 pripadniika HVO. Džalto je najzaslužniji što život na Uzdolu nije zaustavljen muslimanskim ratnim zločinom. Inicijator je izgradnje memorijalnog središta pored župne crkve na Uzdolu gdje su prenesena tijela okrutno ubijenih Hrvata. U spomen na ubijene pored župne crkve izgradio je i spomen križ. U župi Uzdol izgradio je zavjetnu kapelicu blažene Majke Terezije te Križni put hrvatskog stradanja na brdu Gradac.

U Donjoj Vasti u zaseoku Purićevina uredio je grob svećenika-mučenika fra Stjepana Barišića te organizirao, sada već tradicionalno hodočašće jednom godišnje na Mučenikov grb. Kako uzdolske žrtve ne bi bile zaboravljene, don Miljenko Džalto im je 2000. godine posvetio knjigu ”Uzdol i sve njegove žrtve” dok je prigodom obilježavanja 150. obljetnice utemeljenja samostalne kapelanije Uzdol (1856.-2006.), 2007. godine zajedno s don Željkom Majićem priredio spomenicu o župi sv. Ivana Krstitelja Uzdol, naslova ”U sjeni križa”. Utemeljio je i HKUD Uzdol čiji rad je zabilježio na videokaseti dok je nesebičan doprinos dao i asfaltiranju ceste od Prozora do Uzdola.

Što sam ja u odnosu na Džaltu da u ulizničkoj Enciklopedji spomenu moju knjigu „Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića.

Buduća hrvatska pokoljenja, ako ih pored ovako pametnih ? ljudi i bude u BiH iz spomenute ulizničke Enciklopedije neće moći saznati za stradanje hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu a što jedna enciklopedija, posebno hrvatska, sebi ne bi smjela dozvoliti.

Zato i nije čudno što Srbija nije agresor na bih i Što Republika Srpska nije bila udruženi zločinački pothvat ali zato jest Hrvatska agresor a hrvatski narod u Herceg Bosni član udruženog zločinačkog pohvata. Što je Hrvatska od nezahvalnika mogla i očekivati kad ih je obučavala i naoružavala te sprovela mudžahedine u bih da kolju Srbe i Hrvate.

Bravo pametni ? ljudi!.