Agresija tzv. Armije BiH na HVO i Hrvate u Konjicu

Napad tzv.Armije BiH u kojem je sudjelovalo oko 13.000 muslimanskih vojnika započeo je 14. travnja 1993. Tada su napadnuta sva hrvatska naselja u općinama Konjic u kojima je tada boravilo oko 6800 hrvatskih civila, a koja je branilo oko 1200 pripadnika HVO-a. Izvješće zapovjednika brigade Herceg Stjepan iz Konjica poslano tog dana GŠ HVO-a završava rečenicom: “Ovo je opći napad na čitavu zonu Konjica i Jablanice.”

• Muslimanski napad na Hrvate legitimiran je borbom za “jednu i jedinu”, jedinstvenu “građansku državu” koja je podrazumijevala jednu naciju, jedan (bosanski) jezik i naravno jednoga predsjednika. Predsjednik ratnog Predsjedništva općine Konjic Safet Ćibo

• Do dolaska Safeta Ćibe na mjesto predsjednika Ratnog predsjedništva za općine Konjic, Jablanicu i Prozor nije bilo oružanih sukoba između dvije vojske u Konjicu (HVO i ARBIH), dok je predsjednik Ratnog predsjedništva bio Rusmir Hadžihusejnović, zato što su načelnici Konjica i Jablanice surađivali s Hrvatima.
• Ćibo se kao novi predsjednik općina pučanstvu obratio radijom i rekao “U Bosni živi samo jedan narod, to su Bosanci islamske, pravoslavne i katoličke vjere”. Poruka je uznemirila hrvatsko stanovništvo koje je osjetilo da mu se pokušava osporiti pravo na nacionalni identitet. Hrvatski civili su izbjegli na na sigurnija područja.Javile su se i polarizacije među vojskama HVO i Armijom BiH i HVO se povukao na sjeverozapadni dio općine Jablanica da bi izbjegao latentnu opasnost sukoba s postrojbama Armije BiH, u čije redove se mobiliziralo sve više ljudi sa strane, prvenstveno velik dio muslimansko – bošnjačkih izbjeglica iz istočne Bosne,[1] za koju se nisu borili jer su im obećali hrvatske kuće.
• Bošnjačko vodstvo razmišljalo je o zamjeni teritorija i pučanstva Srebrenice i Vogošće, ili o užasnom humanom preseljenju naroda, o Kaknju i Konjicu, promišljalo se strateški što ako padnu Goražde i Žepa i bude egzodus stanovništva, gdje ga smjestiti, gdje pripremiti teren za prihvat izbjeglog stanovništvo, Goražde i Konjic su gradovi na rijekama i najsličniji su.[2]Već 13. travnja 1993. godine, zatvorena je nadzorna točka Armije BiH u Jablanici i Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada.
• Dva dana potom, 16. travnja u neposrednoj blizini Jablanice planuo je prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO.[1] U izvješću Esada Ramića od 16. travnja 1993. stoji da je ” Objekt Zlatar je u okruženju, a HVO traži pomoć – „na izmaku su snaga”, “Babin Nos je blokiran”, “Interesantno je da HVO Konjic putem veze vapi za pomoć …”. .[6] Nikakvi sporazumi u Ženevi niti Vance-Owenov plan nije bio u planu Muslimanima niti prekidi borbi. Arif Pašalić 17. travnja je naredio “Točka 3.: „U svemu ostalom pridržavati se ranije dobivenih naređenja i uputstava.“”. Istoga je dana PNS za ONP Esad Ramić izvijestio svog zapovjednika Pašalića (4. Korpus A BiH): „NASTOJAĆEMO ŠTO PRIJE ZAVRŠITI POSAO U KONJICU A ZATIM SA SVIM BRIGADAMA KRENUTI U PROTIVUDAR U DVA PRAVCA“: 1. Konjic – Jablanica – Mostar 2. Konjic – Prozor – Rama. Izviješće je lažno, jer HVO nije napadao, jer nije imao ni efektive, ni vojsku, niti ikojim pravcem. Istina je da je HVO naftom platio VRS da izvuče civile i spasi ih od masakra, da zbrine ranjenike i spasi ih od smrti. Ipak je granatirala Konjic iz svojih vojnih razloga. U to vrijeme počinje strateški dogovor Muslimana i Srba u pokretu prema moru. Dogovorili su pregovore s četnicima 23. travnja na Butmiru. [7]
• Nema nikakve sumnje da su svi zločini nad Hrvatima u Konjicu počinjeni kao dio zločinačkog plana u kojemu je pripadnike ovog naroda trebalo iskorijeniti, te da su u tomu aktivno sudjelovali muslimanski politički i vojni vrh, SDA i njihove lokalne vlasti.