Napad tzv.Armije BiH u kojem je sudjelovalo oko 13.000 muslimanskih vojnika započeo je 14. travnja 1993. Tada su napadnuta sva hrvatska naselja u općinama Konjic u kojima je tada boravilo oko 6800 hrvatskih civila, a koja je branilo oko 1200 pripadnika HVO-a. Izvješće zapovjednika brigade Herceg Stjepan iz Konjica poslano tog dana GŠ HVO-a završava rečenicom: “Ovo je opći napad na čitavu zonu Konjica i Jablanice.”
Brojčano nadmoćna ABiH uspjela je tijekom travnja 1993. gotovo u potpunosti zauzeti Konjic i Jablanicu kao i većinu hrvatskih sela u okolici. Na tisuće Hrvata protjerano je ili je izbjeglo, na stotine ih je uhićeno i zatvoreno u logore, a više desetaka ih je ubijeno. Izbjegli i prognani Hrvati pristigli su u Mostar i okolne gradove koje je kontrolirao HVO i gdje je još uvijek vladao kakav-takav mir, koji je sve teže bilo održavati.
- Muslimanski napad na Hrvate legitimiran je borbom za “jednu i jedinu”, jedinstvenu “građansku državu” koja je podrazumijevala jednu naciju, jedan (bosanski) jezik i naravno jednoga predsjednika. Predsjednik ratnog Predsjedništva općine Konjic Safet Ćibo
- Do dolaska Safeta Ćibe na mjesto predsjednika Ratnog predsjedništva za općine Konjic, Jablanicu i Prozor nije bilo oružanih sukoba između dvije vojske u Konjicu (HVO i ARBIH), dok je predsjednik Ratnog predsjedništva bio Rusmir Hadžihusejnović, zato što su načelnici Konjica i Jablanice surađivali s Hrvatima.
- Ćibo se kao novi predsjednik općina pučanstvu obratio radijom i rekao “U Bosni živi samo jedan narod, to su Bosanci islamske, pravoslavne i katoličke vjere”. Poruka je uznemirila hrvatsko stanovništvo koje je osjetilo da mu se pokušava osporiti pravo na nacionalni identitet. Hrvatski civili su izbjegli na na sigurnija područja.Javile su se i polarizacije među vojskama HVO i Armijom BiH i HVO se povukao na sjeverozapadni dio općine Jablanica da bi izbjegao latentnu opasnost sukoba s postrojbama Armije BiH, u čije redove se mobiliziralo sve više ljudi sa strane, prvenstveno velik dio muslimansko – bošnjačkih izbjeglica iz istočne Bosne,[1] za koju se nisu borili jer su im obećali hrvatske kuće.
- Bošnjačko vodstvo razmišljalo je o zamjeni teritorija i pučanstva Srebrenice i Vogošće, ili o užasnom humanom preseljenju naroda, o Kaknju i Konjicu, promišljalo se strateški što ako padnu Goražde i Žepa i bude egzodus stanovništva, gdje ga smjestiti, gdje pripremiti teren za prihvat izbjeglog stanovništvo, Goražde i Konjic su gradovi na rijekama i najsličniji su.[2]Već 13. travnja 1993. godine, zatvorena je nadzorna točka Armije BiH u Jablanici i Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada.
- Dva dana potom, 16. travnja u neposrednoj blizini Jablanice planuo je prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO.[1] U izvješću Esada Ramića od 16. travnja 1993. stoji da je ” Objekt Zlatar je u okruženju, a HVO traži pomoć – „na izmaku su snaga”, “Babin Nos je blokiran”, “Interesantno je da HVO Konjic putem veze vapi za pomoć …”. .[6] Nikakvi sporazumi u Ženevi niti Vance-Owenov plan nije bio u planu Muslimanima niti prekidi borbi. Arif Pašalić 17. travnja je naredio “Točka 3.: „U svemu ostalom pridržavati se ranije dobivenih naređenja i uputstava.“”. Istoga je dana PNS za ONP Esad Ramić izvijestio svog zapovjednika Pašalića (4. Korpus A BiH): „NASTOJAĆEMO ŠTO PRIJE ZAVRŠITI POSAO U KONJICU A ZATIM SA SVIM BRIGADAMA KRENUTI U PROTIVUDAR U DVA PRAVCA“: 1. Konjic – Jablanica – Mostar 2. Konjic – Prozor – Rama. Izviješće je lažno, jer HVO nije napadao, jer nije imao ni efektive, ni vojsku, niti ikojim pravcem. Istina je da je HVO naftom platio VRS da izvuče civile i spasi ih od masakra, da zbrine ranjenike i spasi ih od smrti. Ipak je granatirala Konjic iz svojih vojnih razloga. U to vrijeme počinje strateški dogovor Muslimana i Srba u pokretu prema moru. Dogovorili su pregovore s četnicima 23. travnja na Butmiru. [7]
- Nema nikakve sumnje da su svi zločini nad Hrvatima u Konjicu počinjeni kao dio zločinačkog plana u kojemu je pripadnike ovog naroda trebalo iskorijeniti, te da su u tomu aktivno sudjelovali muslimanski politički i vojni vrh, SDA i njihove lokalne vlasti.
Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata s područja Konjica je 1. ožujka 1996. godine podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu MKSJ u Den Haagu protiv počinitelja ratnih zločina u kojoj su se teretili za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava, a kaznena prijava je podnesena i protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe, Nezima ef. Halilovića i drugih.
Ovi zločini ostali su, nažalost, nekažnjeni – unatoč svim dokazima i živim svjedocima kojih još uvijek ima.
S tom u nebo vapijućom nepravdom mi Hrvati se nikad ne smijemo pomiriti.
hb.hteam.org
More Stories
Znate li gdje je Bokševica?
DOMOVINSKI RAT 33. godina od nasilnog gašenja 115. brigade “ZRINSKI” HVO, HZ Soli
Operacija “Tvigi-94“ u samo jednom danu slomila je mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga