VIDEO Vukovar: Rora susretali smo se s pijanim četnicima svaki dan

ČETVRTAK, 13. studenoga 2025.

Na današnji dan je od posljedica teškog ranjavanja u Vukovarskoj bolnici umro naš prvi zapovijednik HOS-a Robert Šilić. Moguće da je dan dva kasnije, neke informacije su se tako pojavile. Robert iz Konjica rodom, volio je govorit o svom rodnom kraju, sa ponosom, pa i o tome kako mu je majka radila u tvornici eksploziva. Prijatelju, počivaj u miru, nismo i nećemo te zaboravit dok smo živi.

Robert ‘Rora’ Šilić ( Konjic 13.9.1967.- Vukovar 11.11.1991.)

Robert je rođen u Konjicu, od oca Franje i majke Zore.

Srednju školu završio je u Konjicu.

U tom razdoblju aktivno se počeo baviti sportom, imao je mentalitet pobjednika i uvijek je želio biti najbolji.

Posebno se isticao u karateu i streljaštvu, a 1983. godine kao stariji junior u dizanju utega osvojio je 2. mjesto.

Nakon završene srednje škole odlazi služiti vojsku, a nakon vojske kao i većina tadašnje mladeži, ne mogavši naći zaposlenje u svojoj struci, odlazi najprije u Švedsku, Australiju, te Austriju.

Već početkom naznaka ratnjih zbivanja, odlučuje se za specijalističku ratnu obuku. Kao iskusan poznavatelj borilačkih vještina postaje instruktor mladim vojnicima.

16. listopada.1991. prvi puta je ranjen, ali to ga nije spriječilo za nastavak borbe.

Robert Šilić “Rora” bio je prvi zapovjednik satnije HOS-a koja je branila Vukovar.

Vukovarska satnija HOS-a, sastavljena od prekaljenih boraca, koji su prošli obuku u Sloveniji i u Bosiljevu, te ratišta u Topuskom, Bariloviću i oslobađanje vojarni “Borongaj” i “Maršalka” u Zagrebu.

Pošli su pod zapovjedništvom Roberta Šilića put Vukovara, što je za većinu bio put bez povratka. U bitkama za Vukovar kao i strijeljanjem na Ovčari ubijeno je 25 pripadnika postrojbe.

Inače, sama postrojba HOS-a koja je branila Vukovar nije bila veličine satnije, naime, imala je ukupno 58 boraca, može se reći da je bila nepotpuna satnija.

No kasnijim izuzetnim učinkom postrojbe u Vukovaru i Bogdanovcima veliki je dio branitelja Vukovara želio stupiti u istu. Samo su neki od njih dobili tu čast.

Satnija je u Vukovaru djelovala pod 204. brigadom ZNG-a, odnosno pod zapovijedanjem vukovarskih zapovjednika, isprva Mile Dedakovića Jastreba (do njegovog odlaska iz Vukovara 11.10.1991.), a poslije toga sve do okupacije Vukovara pod zapovijedanjem Branka Borkovića Mladog Jastreba.

Njegov suborac Damir Markuš Kutina ovog hrabrog borca opisao je idućim riječima: “Robert Šilić je bio ekspert za eksploziv, zaista sam ga znao u mali prst, što se kaže. On je bio i zapovjednik HOS-a, a kasnije se priključio u pomoć našoj grupi Hosovaca koji su, uglavnom, protuoklopnim sredstvima zaustavljali tenkove i oklop te pješadiju sa domaćim braniteljima u Bogdanovcima. Jednom mi je prilikom objašnjavao protutenkovsku minu. Držao ju je i objašnjavao kao da govori o djevojci, takvu pažnju i znanje nisam doživio osim s njim. Konjic, mjesto o kojem je s ljubavlju pričao, mjesto odrastanja i mjesto koje je često spominjao, da ga ne bi mi ostali slučajno zaboravili, je mjesto koje je dalo heroja, o kojem mi preživjeli možemo svjedočit. Treba imati hrabrosti stati ispred tenka primjerice, nišaniti i riskirati da li će on biti brži, ali od njegovog pogotka se ne ostaje živ. Robi je bar dvadesetak puta to izveo, što u Bogdanovcima, što u Vukovaru.”

Doktorica Vesna Bosanac o Robertu: „ Tužno je i teško bilo promatrati Robertov kraj, ostao bi živ da smo u bolnici imali dovoljne zalihe krvi. Tih dana i hrvatski Vukovar umirao je zajedno sa Robertom.“

Prva slika iz Vukovara druga sa pogreba ubijenog nam oca HOS-a, Ante Paradžika (on je osmislio oznaku HOS-a).

Robert Šilić preminuo je 11. studenoga 1991. u vukovarskoj bolnici, od posljedica ranjavanja koje je zadobio dok je izvlačio pogođenog civila.

Robert je stalno ponavljao i ove riječi: „ Ne bojte se, sigurno ćemo pobijediti“, nažalost Robert kao i mnogi drugi heroji Domovinskog rata nisu dočekali slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Oni su umrli, da bi mi mogli živjeti. Slava im!