PONEDJELJAK, 19. siječnja 2026.
Poštovani hrvatski branitelji, suborci, domoljubi, svjedoci vremena u kojem se odlučivalo hoće li Hrvatska postojati ili nestati danas je sve jasnije ono što mnogi od nas osjećaju već godinama: rat je završio 1995., ali borba nije. Sve je to s puno emocija i domoljublja u sebi javno izrekao pukovnik HV-e u mirovini Ivica Glavota na obljetnici Oluje u Kninu pred cijelim državnim vrhom RH 05.kolovoza 2016.godine i njegove riječi su se tada urezale u srca poput hladnog sječiva svih onih koji su stajali pred njim pokunjeni kao pokisli miševi a njegova izjava je bila:““ „Priznajem… uzeo sam sa svojom braćom oružje da zaustavimo srbočetničke horde… Ispričavam se svima kojima nismo bili u stanju pomoći… najviše tebi narode, jer nismo dovršili posao do kraja i sada moraš trpjeti ovakva sranja u vlastitoj domovini.“
Domovinski rat dobili smo srcem, krvlju i vjerom. Pobijedili smo velikosrpsku agresiju, JNA i paravojne postrojbe, unatoč slabom naoružanju, međunarodnim pritiscima i brojnim izdajama. Pobijedili smo jer smo znali zašto se borimo , za slobodu, za dom, za narod i za pravo da sami odlučujemo o svojoj sudbini.
No, dok su istinski branitelji ginuli na bojišnicama, mnogi koji nikada nisu vjerovali u samostalnu i suverenu Hrvatsku čekali su ishod rata u tišini. Nisu se borili, nisu riskirali, nisu krvarili. Čekali su. A kada su shvatili da Hrvatska pobjeđuje preobukli su se. Preko noći su zamijenili simbole, retoriku i uniforme, ali ne i uvjerenja.
Ti ljudi, duboko povezani s bivšim jugoslavenskim i komunističkim strukturama, brzo su zauzeli ključne pozicije: u politici, pravosuđu, medijima, kulturi i gospodarstvu. Sustav je ostao njihov, samo je promijenio ime. Hrvatska država je stvorena, ali nije očišćena. I sada moramo trpjeti ovakva sranja u vlastitoj Domovini.
U vrijeme rata nikome od njih nije smetao pozdrav ZDS pod kojim se ginulo za slobodu. Nisu tada govorili o “kontroverzama”, “revizionizmu” i “ekstremizmu”. Tek kada je oružje utihnulo, na površinu je isplivala njihova nostalgija za Jugoslavijom i njihova duboka netrpeljivost prema svemu što simbolizira pobjedu hrvatskog naroda.
Zato se sustavno blati Domovinski rat. Zato se relativizira agresija. Zato se vrijeđaju branitelji. Zato se napadaju vrednote naše Svete Katoličke i Apostolske crkve jer je ona izvorište jedine i vječne istine i zagovarateljica života od prirodnog začeća do naravne smrti. I zato se uporno napada Marko Perković Thompson i to ne zbog glazbe, nego zbog vrijednosti koje njegove pjesme nose: vjere, domovine, obitelji, ljubavi i žrtve.
Mnogi se branitelji već dvadeset godina s pravom pitaju: Zar smo za ovo ratovali? Zar da nam u vlastitoj državi drugi određuju što smijemo pjevati, koga smijemo poštovati i čega se smijemo sjećati? Zar da se domoljublje proglašava sramotom, a ljubav prema Hrvatskoj ekstremizmom?
Gašenje mikrofona Thompsonu, zabrane pjesama na sportskim natjecanjima, stalne optužbe i medijski linč to nije slučajno. To nije ni strano nametanje. To je dobro umrežena, dugogodišnja kampanja, vođena iznutra, preko struktura koje nikada nisu prihvatile hrvatsku pobjedu.
I zato danas moramo iskreno reći: nismo završili posao 1995. godine. Ne zato što želimo osvetu jer kršćani ne traže osvetu. Ne zato što želimo nasilje jer hrvatski branitelji nisu zločinci. Nego zato što bez istine nema pravde, a bez pravde nema zdrave države.
Lustracija nije mržnja. Lustracija je higijena društva. Lustracija je minimum poštovanja prema onima koji su dali život, zdravlje i mladost za Hrvatsku. Za nju nikada nije kasno i ona je pitanje par excellence . Pitanje iznad svih pitanja. Nikakve pomirbe u hrvatskom narod nema bez nje. Ali ona se neće dogoditi sama od sebe.
Pokrenuti je mogu samo istinski branitelji i domoljubi, zajedno s mladima koji danas sve jasnije osjećaju da nešto u ovoj državi duboko ne štima. Obrisi tog buđenja već su vidljivi na koncertima Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu i Sinju a evo sada i diljem Hrvatske, na trgovima, u zajedništvu koje se više ne da ušutkati.
Ako se ta hrvatska mladost i to braniteljsko iskustvo spoje u zajedničku, mirnu i odlučnu borbu za istinu tada će započeti drugo poluvrijeme Domovinskog rata. I tek tada će Hrvatska moći disati punim plućima.
Do tada, naša je dužnost ne šutjeti jer ćemo se i dalje gušiti i daviti u smogu i smradu kojeg puštaju pravni, ideološki pa čak i biološki slijednici onih koji su okrvavili ruke nad nevinom krvlju hrvatskom u II svjetskom ratu, poraću pa čak i Domovinskom. A imaju namjeru i u nekom novom učiniti ono što je preskočeno u Domovinskom premda im vrijeme i Hrvatska mladost ne idu na ruku.
Doduše nikome vrijeme ne ide na ruku pa ni nama koji trpimo i šutimo gledajući mnoge Dalije Orešković kako svakodnevno blate sva Hrvatska domoljubna nastojanja a nitko ih ne priječi u tome.
To je najbolje oslikala jedna žena u svojim šezdesetim godinama dok se vraćala zajedno sa svojim unucima s nedjeljne mise. U prolazu ju je srela jedna njena poznanica koju nije odavno vidjela i koja joj rekla:“Vidi ti tvojih unuka kako su porasli. Već su možemo reći odrasli“, na što joj je ova odgovorila:“Vidim i ja da su oni odrasli ali meni je problem što i ja uz njih ostari“.
Vlado Marušić/Braniteljski portala.ba
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
Što vi mislite o ovoj temi?
Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Tko je dužan branitelju osigurati prioritet pri zapošljavanju, stambeno zbrinjavanje, pravo na besplatne priključke…
16. memorijalni uspon Surovo lice planine Vran nije spriječilo tradiciju: Sjećanje na hrvatske branitelje koje je planina uzela sebi
Zašto naša vlast ne utvrdi istinu o Jasenovcu?