SUBOTA, 24. siječnja 2026.
Međunarodno pravo početkom devedesetih prošloga stoljeća, kad je Europa cvjetala i političarima je rat bio samo neka apstraktna činjenica i percepcija onoga što se događa manje razvijenim konfliktnim društvima, za Hrvatsku nije postojalo. Hrvatska se u gotovo nemogućoj situaciji sama izborila za svoju državu i svoj suverenitet u kojem sami donosimo oduke s dobrim ili manje dobrim reperkusijama. Ali sve odluke su naše.
Hrvatsku smo stvorili u ratu i na vlastitoj smo koži osjetili ono što danas svi vide, međunarodno pravo bio je samo ukras i stilska figura za nešto što ne postoji. U 500 godina Zapadne kulture i civilizacije međunarodni odnosi nikada nisu počivali na idili međunarodnog prava toliko populariziranog poslije Drugog svjetskog rata. Što zapravo znači međunarodno pravo – ono pretpostavlja zamrzavanje i teritorijalni status quo svake zemlje, ali i u tom idealu svojega kratkog zlatnoga razdoblja nije vrijedila za velike sile.
Međunarodno pravo koje propisuje konzerviranje državnih granica nikada nije postojalo niti može postojati. Konstanta u cijeloj povijesti ljudskoga roda su ratovi, a mir je samo kratko razdoblje između dva rata. To je suvremena Hrvatska najbolje osjetila na svojoj koži – šutnjom međunarodnih zakona i povelja o miru mi smo se velikim obrambenim ratom izborili za slobodu. Krhku slobodu koju treba čuvati. I zato su naši ratovi i naši heroji svetinja i nadahnuće da se stalno borimo za održavanje i razvoj hrvatske slobode.
Ne smije se dogoditi da naš državnici, predsjednik Vlade i predsjednik Države to i jednog trenutka smetnu s uma. A Plenković je kroz jednu izjavu na panelu Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu na to zaboravio. Rekao je da je Hrvatska imala probleme prije trideset godina, ali da je to neusporedivo s onim što je Ukrajina izdržala i propatila.
Takva izjava svakome hrvatskom uhu strašno zvuči u kontekstu cijelog kratkog Plenkovićevog obraćanja, a izvučena iz konteksta predstavlja prelazak crte onoga što državnik ne smije reći za svoju državu i za vlastitu povijest. Na takvu izjavu treba odmah reagirati, ona se nije smjela dogoditi i mora se izreći jasno upozorenje da se više nikada ne može niti smije ponoviti.
Plenković se u zenitu svoje političke karijere u potpunosti posvetio pomoći Ukrajini u ratu protiv Rusije. To je glavna komponenta njegove vanjske politike. On je tu misiju pomoći Ukrajini uzeo vrlo srčano, emotivno, sasvim joj se predao i priključio se onim europskim liderima koji pomaganje ukrajinskom narodu vide kao svoj doprinos sprečavanja Rusije da napravi ogromnu invaziju na Europu.
Lideri europskih zemalja, da nabrojim samo Keira Starmera iz Ujedinjenog Kraljevstva, Emmanuela Macrona iz Francuske i Friedricha Merza iz Njemačke rade to isto ali s više proračunati i hladnije glave nego Plenković. Kod njih je to s jedne strane inercija priključivanja politici SADea, gotovo bespogovorna kao da je Europa dio Amerike, a ne dio Euroazije. Europa je zaspala na blagodatima američkog sigurnosnog kišobrana i sad muku muči da se ne nasuče.
Je li Plenković na pravi način govorio o Domovinskom ratu uspoređujući ga s ratom u Ukrajini? Evo što rekao: “Ukrajina ima puno toga za dati Europi kada se radi o sigurnosti i obrani. Zapravo je jedino ukrajinska vojska ta koja je danas prošla takav test obrane i rata, nitko drugi to nije napravio na tolikoj skali. Mi smo mala zemlja, imali smo problem prije 30 godina, ali to je gotovo neusporedivo s onim što je Ukrajina izdržala, propatila i zapravo se tako jako oduprla kako bi smanjila postotak okupiranih
teritorija koji su anektirani s 27 na 19,5 posto. Sugerirao sam Zelenskom, nikada ne daj kap tinte nečemu čime se de iure odričeš teritorija”.
Prvo da se osvrnem na ono što je zaista Plenkoviću bilo sasvim nepotrebno, što je kao državnik suverene države krivo rekao, potpuno netočno i s puno poltronstva prema Europi u kojoj hoće imati zapaženiju ulogu. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske rekao je: „Mi smo mala zemlja, imali smo problem prije 30 godina, ali to je gotovo neusporedivo s onim što je Ukrajina izdržala, propatila“. Plenković se time umanjio, skutrio se, učinio je Hrvatsku sitnom prema Ukrajini. Domovinski rat nazvao je problemom koji smo imali prije 30 godina i rekao je da je taj je „problemčić“ neusporediv s onim što je Ukrajina izdržala i propatila.
Tako se uniziti, tako podcijeniti jednu od najsnažnijih borbi za Hrvatsku u cijeloj njenoj povijesti može samo čovjek kojemu je važnija osobna karijera nego narod kojega vodi. Da Plenković nije imao dijagnozu anemije, čini mi se da je zbog toga oslobođen služenja vojske ako me pamćenje u tom detalju služi, pa slijedno tome nije bio u Domovonskom ratu kad su mladići njegovih godina na ratištu krvarili za Hrvatsku, da budem malo patetičan. Ova je Plenkovićeva izjava upravo takva – anemična – bez snage da bude poticaj bilo kome, da pokrene svoj narod i bilo koji drugi narod kako to bude se velikim idejama i velikim vođama.
Da je Plenković bio makar i kratko u ratu umjesto što je gradio karijeru diplomata u Ministarstvu vanjskih poslova, reći takvo nešto ne bi mu palo na pamet. On ne samo što nije s crte bojišnice doživio razaranje hrvatskih gradova i sela, nije vidio svojim očima teška stradanja i smrti oko sebe kao što to vidi onaj koji puškom u ratu brani domovinu, nije svojom prisutnošću doživio tragična stradavanja i sjaj pobjede koja se kao čudo nadahnuća diže iz pepela i zato je epska, a valjda nije vidio ni televizijske slike razorenog Vukovara već kad nije ratovao po još srušenijim hrvatskim selima kojih nema po televizijama već su samo u sjećanjima zapisana. Da je bilo što od toga iskusio ili vidio, nikada ne bi takvu borbu, takav rat nazvao problemom koji smo imali. A još bi manje rekao da je to neusporedivo s onim što je Ukrajina izdržala, propatila.
Da se Plenković sjeća svoje srednjoškolske lektire, da je svoju odličnu ocjenu iz hrvatskoga dobio ne zbog štrebanja nego zbog razumijevanja književnosti koja govori o pojedinačnim patnjama i tragedijama, o pojedinačnim srećama i ushitima koji su upravo po tome što su zajednički dio ljudske duše isti kod velikih pogroma i kod onih brojem manjih. Jednako su značajni i oni pojedinačni, i oni malobrojniji, i oni veliki. To je potpuno isto iz Božje visine. To može razumjeti samo čovjek koji ih je doživio. A Plenković to nije.
Da je Plenković manje štreber i više dobar, iskonski govornik kakav veliki državnik treba biti, onda bi to nedavno iskustvo svojega naroda rasvijetlio razumijevanjem onoga što se događa u pogromima sada u Ugrajini, Gazi, jednako u afričkim zemljama i drugdje. Ali ne, Plenković se unizio da bi druge uzvisio. Sigurno ima tu i osobne kalkulacije.
Uzvisio se i u tome što on s tim ratnim i povijesnim iskustvom sada savjetuje Zelenskom: „Ukrajina se propatila i zapravo se tako jako oduprla kako bi smanjila postotak okupiranih teritorija koji su anektirani s 27 na 19,5 posto. Sugerirao sam Zelenskom, nikada ne daj kap tinte nečemu čime se de iure odričeš teritorija“. To je lijepa želja kad se radi o uzvišenim idealima i načelima koja su jača od smrti desetaka i stotina tisuća ukrajinskih, a onda naravno i ruskih vojnika. Ali to se ne savjetuje drugome. Teška je odluka pred Zelenskim, koliko je teško vidi se i po govoru koji je pročitao u Davosu, govoru punom jada i govoru punom nemoći. Nitko, a najmanje Plenković, kako sam kaže male, kao da je u tome i prizvuk beznačajne zemlje, ne može Zelenskom sugerirati što da radi.
Neke se mnogoljudnije zemlje mogu razbacivati s takvim izjavama, ali odmah iza toga treba uslijediti odluka o slanju stotina tisuća vojnika svojih zemalja da zajedno s Ukrajincima potjeraju Ruse iz osvojenih područja. Ne moramo imati puno mašte da zamislimo što bi to značilo za Europu. Hrvatski vojnik, vojnik hrvatske vojske sigurno nikada neće ući u Ukrajinu da se bori s ukrajinski snagama i na ukrajinski granicama gine za ideale dok u vlastitoj zemlji gradi sigurnosne snage i kapacitete za odvraćanje od mogućih ugroza. Što to Plenković, već kad tako plemenito savjetuje Zelenskoga, može ponuditi predsjedniku Ukrajine da njegov savjet ima i konkretnu potporu kroz nešto što bi zaprijetilo Rusiji da ona prihvatiti baš to što Plenković savjetuje Zelenskom. To je naravno retoričko pitanje.
Naše iskustvo o mirnoj reintegraciji Vukovara je neponovljivo, ne da se preslikati osim ako onaj koji računa na njega ima takvu vojsku i takvu snagu da to može riješiti oružanim putem kao što je to mogla Hrvatska vojska. Mi smo imali vojne kapacitete, a tada i volju da to napravimo vojnom oslobodilačkom akcijom, ali mogli smo kao narod prihvatiti i odluku da sačuvamo stotine života i snagom vlastitih vojnih sposobnosti idemo na pregovore o reintegraciji.
Ostaje nam nada da će u mirovnim pregovorima u koje sada uključila i Rusija biti dovoljno pameti da što prije nađu rješenje za održiv mir u Ukrajini.
Nenad Predovan, urednik i voditelj YT podcasta Štokajča
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
Što vi mislite o ovoj temi?
Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Tko je dužan branitelju osigurati prioritet pri zapošljavanju, stambeno zbrinjavanje, pravo na besplatne priključke…
16. memorijalni uspon Surovo lice planine Vran nije spriječilo tradiciju: Sjećanje na hrvatske branitelje koje je planina uzela sebi
Zašto naša vlast ne utvrdi istinu o Jasenovcu?