Danko David Slović: Da li su Hrvatska i Ukrajina zaista prijateljske zemlje?

ČETVRTAK, 26. ožujka 2026.

Ukrajina bila prva članica Ujedinjenih naroda koja je priznala Republiku Hrvatsku (11. prosinca 1991.) i tako joj pomogla na putu stjecanja međunarodnog subjektiviteta i izlaska na međunarodnu pozornicu. Odmah zatim Ukrajinu je posjetio i hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Također, Ukrajina je davala podršku Hrvatskoj u pogledu mirne reintegracije Podunavlja. Hrvatska je uzvratila na način, da je u bilateralnim odnosima, ali i kroz mehanizme EU snažno stala uz Ukrajinu nakon ruske agresije na nju. Sve to je jaka podloga, da nas hrvatski mediji svakodnevno obavještavaju o prijateljskim i bliskim odnosimae između dva naroda i dvije zemlje. Prijateljstvo među državama je pojam iz međunarodnih odnosa koji označava pozitivan, stabilan i suradnički odnos na osnovi međusobnog poštovanja između dvije ili više država Osobno ne vjerujem u prijateljstva u međunarodnim odnosima. Interes je taj koji kao osnovni pokretač vrlo često može nadjačati „prijateljstvo“ među državama . Ovaj članak ima zadaću potvrditi moju tezu.

Sumnje u prljavu ukrajinsku akciju

Đuro Vidmarović (1947.), književnik, prevoditelj, povjesničar, obavljao je diplomatsku dužnost veleposlanika RH u Ukrajini od 1994. do 1999.godine. U knjizi Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske (travanj 2008. godine) objavljen je i prilog Đ.Vidmarovića pod naslovom Hrvatska i Ukrajina: sjećanja i stresovi jednog veleposlanika
Uvodno spominje kako se pripremao za tu – za njega- sasvim nepoznatu dužnost. Pohađao je tečaj kroz koji je trebao prvenstveno pokupiti saznanja o Ukrajini kao zemlji ( povijest i dr.), te o geopolitičkoj situaciji (odnos s Rusijom). Iako sam tečaj sadržajno obuhvaća i sigurnosno-obavještajne teme, taj dio Vidmarović eksplicite ne spominje, ali je iz nekih njegovih opservacija vidljivo, da je tako bilo.

Citiram: Postati veleposlanikom…znači izgubiti privatnost…Čak i u privatnim prostorima nema opuštanja, jer su Veleposlanstva obično ozvučena. To može učiniti služba tvoje zemlje zadužena za takovu vrst djelatnosti, premda to obično čine strane obavještajne službe drugih prijateljskih država…A osjećaj da te neko oko promatra, ili sluša , preko mikrokamere, tzv. bube ugrađene negdje u zidu, ili u posoblju, nije ugodno, što više, to je stresogena situacija… Ako uzmemo u obzir prislušne uređaje, a oni su realna mogućnost, dio životnih navika, potreba i bračnih obaveza dolazi u ozbiljnu kušnju“.

Vidmarović opisuje još jedan slučaj iz sfere sigurnosti, odnosno kontraobavještajne zaštite njega osobno, ali i hrvatskog veleposlanstva u cjelini u momentu kada je iz Zagreba preporučeno, da veleposlanik svog novog vozača pronađe među lokalnim stanovništvom u samom Kijevu. O tome kaže: Bila je to mučna i neprilična preporuka, jer je vozač osoba najbliža veleposlaniku. On mnogo toga vidi i čuje. Koga angažirati, a da ne bude iz obavještajne službe zemlje primateljice? Pokušali smo javno oglasiti potrebu za vozačem. Javio se dužnosnik jedne službe. Vidmarović ne otkriva o kojoj obavještajnoj službi je riječ, ali navodi, da ga je on nakon provedenog testiranja odbacio kao kandidata.

Nekorektnost Ukrajine prema RH na vojnom planu

Dana 18. rujna 2017. na zagrebačkom Županijskom sudu izrečena je presuda u slučaju davanja i primanja mita prilikom ugovaranja remonta hrvatskih borbenih aviona MiG-21 u Ukrajini. Osuđene su dvije osobe na zatvorske kazne (12 i 20 mjeseci) i obavezu vraćanja nezakonito stečenih 10 000 eura. Inače suđenje je provedeno bez nazočnosti javnosti jer je to tražio USKOK uz argument da će tijekom suđenja biti čitana dokumentacija koja ima različite oznake tajnosti i čije bi objavljivanje moglo naštetiti nacionalnoj sigurnosti i obrani RH.
Takovom odlukom javnost nije obavještena o nizu drugih mogućih detalja afere. Ipak se saznalo, da je Hrvatska u tom poslu remontirala sedam svojih aviona, a od Ukrajinaca je dokupila njih još pet, koji su također remontirani. Posao nije obavljen kako treba. Stavljani su stari – sumnjivi dijelovi, a s novom dokumentacijom. Na testiranjima je utvrđeno da nisu sigurni za letove (curenje goriva, otkazivanje rada instrumenata i dr.. Plaćeno je 800.000 eura po zrakoplovu. Navodno je i jedan broj helikoptera HV loše remontiran. U konačnici Vrhovni sud RH je povećao kaznu prvooptuženom na tri godine zatvora uz obrazloženje, da su se koruptivne radnje odvijale u specifičnim okolnostima važnim za interese RH. Zbog neuspješno obavljenog remonta smanjene su mogućnost ispunjavanja obveza preuzetih iz NATO saveza.

I Tito je volio nadzirati “prijatelje”

Nakon pokazanih primjera sumnjivih hrvatsko – ukrajinskih odnosa slijede i druge paralelne priče. koje prijateljstva između država i njihovih šefova kvalificiraju kao najobičnije “prodavanje magle”. Tako je godine 1977. postignut je između najviših državno – partijskih tijela SFRJ i DNR Koreje tajni sporazum prema kojem će DNR Koreja dugoročno kupovati
jugoslavenske vojne proizvode (tenkove, podmornice, ratne brodove i dr.), a za uzvrat će joj biti omogućeno otvaranje Generalnog konzulata u Zagrebu, koji će zapravo biti njihov špijunski punkt iz kojeg će operativci sjeverno – korejske obavještajne službe pokriveni konzularnim funkcijama provoditi svoje zadaće na području Zapadne Evrope.

Najbitnije točke sporazuma dviju država koji je na obavještajnoj razini imao kodni naziv Prijateljstvo su bile: prvo, da će im predstavnici Službe državne sigurnosti RH biti direktno na usluzi (pomoć oko izrade lažnih osobnih dokumenata i dr.) i drugo, da se njihova obavještajno – teroristička aktivnost ne smije odvijati na teritoriju SFRJ. Prvi aspekt – uslužni- se odvijao prema utvrđenom dogovoru. Drugi aspekt je pak nalagao da hrvatska služba državne sigurnosti mora diskretno provesti uobičajene kontraobavještajne mjere i radnje (prisluškivanje, kontrola telefonskih razgovora, tajno praćenje) prema pripadnicima Generalnog konzulata DNR Koreje u Zagrebu.

Tako su i između ostalog registrirana dva neregularna slučaja (pokušaj otmice južno-korejskog državljana 1982. i otmica japanske državljanke 1983.) Zbog zloupotreba izvođenjem akcija na prostoru RH sjeverno – korejska strana je bila u ta dva navrata ozbiljno upozorena. Iz knjige novinara Maroja Mihovilovića (‘’Profesionalni novinar’’-2002) možemo također saznati što se još krilo iza ‘’pitomog i dobronamjernog pojma prijateljstva’’ između dviju država. On je 1979.godine za vladavine zloglasnog Kim Il Sunga boravio u S. Koreji. Tada je saznao, da jugoslavenski ambasador ima težak pristup nosiocima vlasti, a istovremeno je bio podvrgnut stalnom prisluškivanju.

U vremenu od dolaska F. Tuđmana i HDZ-a na vlast 1990 godine pa do momenta prestanka rada GK DNR u Zagrebu 1992 godine na obavještajnom planu nije bilo suradnje nove vlasti i predstavnika toga konzulata.

***

Za susrete i međusobne odnose J.B.Tita i Willija Brandta (1913. – 1992.) nekadašnjeg ministra vanjskih poslova, njemačkog kancelara i predsjednika SPD-a uvijek se govorilo, da su izrazito prijateljski. Tito je simpatizirao tog političara zbog toga što je bio socijalista i antifašista po svom političkom i ideološkom opredeljenju, dok je Villy Brandt cijenio vođenja politike dvadeset godina starijeg jugoslovenskog predsjednika. Smatra se, da je Brandtova četverodnevna posjeta Beogradu i Brijunima u travnju 1973. godine bila povijesno najznačajnija gledajući teme o kojima se u okviru međudržavnih odnosa raspravljalo. I dok su seTito i Brandt tapšali po ramenima i pili viski s ledom , tajne službe njihovih zemalja su provodeći smjernice postupanja dobivenih upravo od njih vodile bez poštednu međusobnu borbu.

Sasvim pouzdano provjereno kako to i priliči ozbiljnim istraživačima navodim dva primjera, po jednog sa svake strane. Tako je jugoslavenska tajna služba (UDBA, SDS) i to njen hrvatski dio uspjela realizirati operatvno – tehničku akciju ozvučenja – prisluškivanja dvije glavne prostorije Generalnog konzulata SR Njemačke u Zagrebu, Preobraženska ulica 4.
Radilo se o sobi generalnog konzula ( šifra akcije “Podrum-1) i sobi za sastanke (šifra akcije “Podrum”-2). Eksploatacija je trajala od poprilici 1969. do 1980. godine kada se GK preselio u nove prostorije u Ulicu grada Vukovara 64.

Njemačka tajna služba (BND) je pak uspjela vrbovati – pridobiti za agenturnu suradnju Ivanji Ivana ( 1929. – 2024.), koji se biografsko – wikipedijski spominje kao srpski književnik  Odmah nakon vrbovanja Ivanji je atak, koji je izvršen na njega prijavio jugoslavenskoj kontrašpijunaži u Beogradu i pod njenim nadzorom uspostavljena je dvojna igra.

Iako Ivanji u svojim memoarima – uzbudljivog svedočanstva pod naslovom “Titov prevodilac” (2014.) ne govori ništa direktno o svojim špijunsko – agenturnim rabotama, izdvajam slijedeće interesantne podatke o njemu, koji pokazuju, da je bio izvanredan materijal za tajne misije. Tijekom 1950-ih studirao germanistiku i radio kao novinar. Bio je u diplomatskoj
službi i to kao ataše za kulturu i štampu u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu (1973. – 1977.), u vrijeme kada je na njenom čelu bio Budimir Lončar. Od polovice 1960-ih do 1979. bio je Titov prevoditelj za njemački.  Nobelovac Ginter Gras pitao Ivanjija, da li je prije obavljanja tako delikatnog posla položio zakletvu o šutnji. Odgovorio je: “Sigurno sam prošao provjeravanje. Izdajnik će izdati bez obzira na zakletvu. Znam što je moralno i nedozvoljeno. Potajno nisam zadržavao kopije za sebe.”

A na pitanja, da li prevodilac smije pisati memoare, odgovarao je pozitivno, pa čak i da je potrebno. Za sebe kaže, da samo za dva slučaja misli, da ih nikada ne treba saopčiti.
Ivanji je imao obavještajnu kulturu. Za prikrivene mikrofone u diplomatskim predstavništvima govori kao najnormalnijem tajnom postupanju. Navodi kao primjer, da i električne pisaće mašine mogu biti opasne, jer se njezini impulse mogu otkucavati na nekoj drugoj mašini na drugom mjestu. Imao je brojna poznanstva s osobama iz obavještajnog miljea SR Njemačke i DDR – a, a jedan od najznačajnijih je bio Horst Grabert, koordinator tajnih službi u kabinetu Willija Brandta.

Interesantna je jedna rečenica Ivanjija: “ Meni kontakti s tajnim službama nikada u životu nisu predstavljali veći problem…” Ivanji je osjetio kako Erich Mielke (1907. -2000), ministar unutrašnjih poslova DDR i jedan savjetnik Ambasade DDR – a u Bonnu traže pogodnu priliku susresti se s njim. S tim u vezi zaključuje, da je istočno – njemačka tajna služba STASI
imala dosje o njemu.

Ivanji se pak silno želio upoznati s Markus Wolfom, šefom istočno – njemačke obavještajne službe i to preko njegovog starijeg brata Miše, ali u tom naumu nije uspio. Inače, Ivanji smatra Wolfa najboljim špijunom druge polovine XX. stoljeća.

Danko David Slović, neovisni istraživač – analitičar

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com