NEDJELJA, 9 kolovoza 2026
Referirajući se na nadbiskupa Kutlešu koji je kazao kako je „zemlja za koju smo se borili bez Boga samo prašina“, sugovornik KT-a svjedoči kako zemlja nije samo prostor koji branimo, nego zajednica ljudi, vrijednosti i međusobne odgovornosti, te upozorava da ako izgubimo taj duhovni i moralni sadržaj, tada ni sloboda ne može ispuniti svoju svrhu.
Ministar za pitanja branitelja u Vladi Hercegovačko-neretvanske županije Đuro Prkačin (HDZ BiH) rođen je u Stocu 1980. Pri Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru stekao je zvanje diplomiranoga ekonomista. Prije preuzimanja dužnosti ministra radio je na poslovima stručnoga suradnika za javne nabave u Gradu Stocu te obnašao dužnost zastupnika u Skupštini HNŽ-a i izaslanika u Domu naroda FBiH. Oženjen je i otac dvoje djece.
Kako, poštovani gosp. Prkačin, govoriti o braniteljima, njihovoj ulozi i danas njihovim problemima i pravima, u zemlji u kojoj još uvijek nema konsenzusa čak ni o nazivu rata, a onda ni o njegovu karakteru?
O braniteljima se treba govoriti odgovorno, a to znači govoriti istinito o ratu. U Hercegovačko-neretvanskoj županiji to pitanje ima dodatnu težinu. Ovdje govorimo o ljudima koji nisu branili samo teritorij, nego i opstanak hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Mnogi od njih ostavili su svoje obitelji, svoje poslove i svoje mladosti kako bi obranili pravo svoga naroda da ostane na vlastitim ognjištima. Zato se status branitelja ne može promatrati isključivo kroz prizmu socijalnih davanja ili administrativnih prava. Riječ je o moralnom dugu zajednice prema onima koji su joj omogućili danas živjeti u miru jer sloboda nije nastala sama od sebe, nego je plaćena životima, zdravljem i godinama onih koji su je branili.
Istina, nije lako graditi zajedničko sjećanje u društvu u kome ni temeljni pojmovi nisu zajednički. Nije riječ samo o neslaganju oko riječi, nego o različitim pogledima na samu stvarnost. Nazvati rat Domovinskim ratom znači priznati njegov obrambeni karakter i pravo hrvatskoga naroda na slobodu. Osporavati taj naziv često znači relativizirati upravo ono zbog čega su branitelji podnijeli najveću žrtvu. Istodobno, poštovanje prema braniteljima ne znači njihovu idealizaciju. Nitko nije iznad zakona, ali nije ni pravedno da se zbog pojedinačnih slučajeva dovodi u pitanje karakter Domovinskog rata ili žrtva hrvatskih branitelja. Time se ne nanosi nepravda samo njima, nego i povijesnoj istini. Kao društvo moramo pronaći snagu za konsenzus barem oko temeljnih činjenica. Naša kršćanska misao nas uči da nema pomirenja bez istine. Ne možemo graditi zajedničku budućnost ako relativiziramo žrtvu onih koji su obranili slobodu.
Branitelji ne traže povlašten položaj u društvu, nego oni očekuju pravednost, dostojanstvo i istinu, a to nije pitanje samo njihove generacije, nego i odgoja generacija poslije. Naša je obveza, ne samo institucije, nego i cijele zajednice, štititi braniteljska zakonska prava, skrbiti o obiteljima poginulih i nestalih, pomagati ratnim vojnim invalidima i hrvatskim braniteljima koji danas žive u teškim životnim okolnostima. Ali jednako je važno čuvati dostojanstvo njihove žrtve u javnom prostoru, jer kada narod prestane poštovati one koji su ga obranili, polako počinje zaboravljati i vrijednosti zbog kojih je obrana uopće bila potrebna.
U tom kontekstu nerijetko se, nažalost, čuje kako su obitelji poginulih i nestalih branitelja zaboravljene. Slažete li se s time i koje biste pokazatelje mogli spomenuti?
Razumijem zašto se takve ocjene mogu čuti, osobito od roditelja koji su izgubili sina, supruga koje su ostale bez muževa ili djece koja su odrastala bez očeva. Gubitak poginulog ili nestalog člana obitelji nije rana koja zacjeljuje protokom vremena. Ona se s godinama mijenja, ali ne nestaje. Zato je prirodno da dio obitelji ponekad osjeća kako društvo nedovoljno razumije teret koji nose. Međutim, ne bih rekao da su obitelji poginulih i nestalih branitelja zaboravljene. Mislim da je ispravnije reći da im nikada ne možemo dovoljno vratiti ono što su izgubile. Nijedno pravo, nijedna naknada, nijedna mjera ne mogu nadomjestiti izgubljeni život. Upravo zato naša odgovornost nije samo provoditi zakonska prava, nego biti trajna potpora tim obiteljima i pokazati da njihova žrtva nije prepuštena zaboravu.
U Hercegovačko-neretvanskoj županiji nastojimo tu odgovornost potvrđivati na više razina. Kroz ostvarivanje zakonskih dopunskih prava, kao što su prava iz područja zdravstva, školovanja, zapošljavanja i samozapošljavanja, te stambenog zbrinjavanja, kao i kroz potporu udrugama proisteklim iz Domovinskog rata, obilježavanje obljetnica i njegujući kulturu sjećanja, želimo poslati jasnu poruku da poginuli, nestali i umrli hrvatski branitelji nisu samo dio naše prošlosti, nego trajni dio identiteta hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Ipak, svjestan sam da uvijek možemo i moramo više. Dok god pamtimo njihova imena, njihove obitelji znaju da njihova žrtva nije bila uzaludna i da hrvatski narod nije izgubio zahvalnost kao jednu od svojih temeljnih vrijednosti.
Često se, osobito kada to čine politički dužnosnici, ističe kako se odnosom prema dragovoljcima i veteranima, ratnim invalidima i obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, iskazuje osobni stav prema Domovinskom ratu. No, kako to izgleda u stvarnom životu, izvan, dakle, prigodničarskih govora?
Prigodne riječi o braniteljima imaju svoje mjesto, osobito na obljetnicama, no one vrijede samo ako iza njih stoji dosljedna politika i svakodnevni rad institucija. U stvarnom životu taj se odnos očituje u tome koliko smo dostupni svakom branitelju ili članu njegove obitelji koji traži pomoć, odnosno podnosi zahtjev za neko od njegovih prava, kao i koliko ulažemo u očuvanje dostojanstva Domovinskog rata. Kada riječi i djela postanu jedno, tada se pokazuje i stvarni odnos prema Domovinskom ratu. On se ne mjeri brojem održanih govora, nego povjerenjem koje branitelji imaju u vlastitu državu i njezine institucije.
Mislim da je nadbiskup Kutleša tom rečenicom podsjetio na nešto što nadilazi i rat i politiku. Zemlja nije samo prostor koji branimo, nego zajednica ljudi, vrijednosti i međusobne odgovornosti. Ako izgubimo taj duhovni i moralni sadržaj, tada ni sloboda ne može ispuniti svoju svrhu. Krunica koju su mnogi branitelji nosili oko vrata nije bila samo izraz identiteta, nego i nade. U trenutcima kada čovjek ne zna hoće li se vratiti svojoj obitelji, on se ne oslanja na velike riječi, nego na ono što nosi u srcu.
Zato je vjera mnogima bila izvor snage, a ne sredstvo razlikovanja od drugih. Ne bih olako zaključio da mladi to ne razumiju. Oni odrastaju u drukčijem vremenu i postavljaju drukčija pitanja, što je sasvim prirodno. Na nama je da im ne nudimo gotove odgovore ni podjele, nego vjerodostojno svjedočanstvo. Ako im pokažemo da Domovinski rat nije bio samo vojna pobjeda, nego i obrana ljudskog dostojanstva, doma, obitelji i prava na život u slobodi, vjerujem da će razumjeti i zašto su krunica i hrvatski stijeg u tim danima tako često bili zajedno.
Kako gledate na ulogu Katoličke Crkve kada je riječ o odnosu prema braniteljima? Postoji li nešto u čemu bi ona trebala na institucionalnoj razini dati veći naglasak?
Katolička Crkva u hrvatskom je narodu oduvijek imala važnu ulogu. U najtežim razdobljima bila je prostor utjehe, očuvanja identiteta i moralne orijentacije. Tako je bilo i tijekom Domovinskog rata, kada nije dijelila samo sakramente, nego i teret straha, gubitka i nade zajedno s narodom. Smatram kako danas Crkva ima jednako važnu, ali drukčiju zadaću. Braniteljima više od javnih priznanja često treba netko tko će ih saslušati, razumjeti njihove tišine i pomoći im nositi teret posljedica rata. U tom prostoru duhovne i ljudske blizine Crkva ima nezamjenjivu ulogu.
Na institucionalnoj razini možda bih poželio još snažniji naglasak na kulturi sjećanja i međugeneracijskom dijalogu. Ne zato da se mlade odgaja u prošlosti, nego da razumiju kako sloboda nije naslijeđena sama od sebe. Kada Crkva povezuje istinu, zahvalnost i nadu, ona ne čuva samo uspomenu na branitelje, nego pomaže društvu iz vlastite prošlosti izvlačiti pouke za budućnost.
Budući da ste ministar u Vladi HNŽ-a, molim Vas da povučete paralelu glede položaja branitelja u Vašoj županiji s položajem te populacije u Bosni i Hercegovini, napose u Federaciji BiH.
Položaj branitelja u Bosni i Hercegovini složeno je pitanje jer se ne može promatrati izvan ratnog nasljeđa, ustavnog uređenja i različitih iskustava kroz koja su prošli narodi ove zemlje. Svaka žrtva zaslužuje poštovanje i odgovoran odnos institucija. Kao ministar u Hercegovačko-neretvanskoj županiji smatram da je naša obveza skrbiti o svim korisnicima prava koja proizlaze iz zakona, ali i posebno čuvati istinu o ulozi branitelja u povijesnoj poziciji. Jednakost pred institucijama ne znači izjednačavanje povijesnih okolnosti, nego pravedan odnos prema svakom čovjeku. U Federaciji BiH danas postoje zakoni o pravima branitelja i njihovih obitelji ali i različiti modeli ostvarivanja braniteljskih prava i različite percepcije ratnog nasljeđa.
Sama činjenica da u Federalnom ministarstvu nemamo dovoljno hrvatskih kadrova otežava realiziranje zahtjeva branitelja HVO-a. Također jedan od izazova jest činjenica da još uvijek nemamo potpuno usklađen sustav koji bi svim istinskim braniteljima jamčio jednaku razinu dostojanstva, ali istodobno prepoznavao posebnosti njihovih ratnih puteva i doprinosa. Budućnost Bosne i Hercegovine ne može se graditi na umanjivanju bilo čije žrtve, ali ni na prešućivanju činjenica. Zrela politika prema braniteljima mora počivati na načelima istine, pravednosti i dostojanstva.
Ranije se, naime, kao problem isticao ustroj Federalnog ministarstva, koji je onda doprinio tomu da branitelji HVO-a nisu ravnopravni na razini entiteta. Je li se što promijenilo?
Pitanje ravnopravnosti branitelja HVO-a u Federaciji BiH godinama je bilo predmet opravdanih rasprava. Problem nije bio samo u formalnim propisima, nego i u načinu na koji su se određene politike provodile u praksi. Kako sam to i u prošlom odgovoru naglasio, kada sustav ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri specifičnosti ratnog puta jednog naroda i njegovih branitelja, tada se kod ljudi prirodno javlja osjećaj nepravde. U posljednjem razdoblju vidljivi su određeni pomaci, osobito kroz bolju koordinaciju različitih razina vlasti i veće razumijevanje potrebe da prava branitelja budu utemeljena na pravednosti, a ne na političkim podjelama. Međutim, još uvijek postoji prostor za poboljšanja, posebno u osiguravanju jednakih kriterija, učinkovitijeg ostvarivanja prava i većeg uvažavanja posebnosti hrvatskih branitelja HVO-a. Smatram kako bi bilo nužno da se Federalno ministarstvo za pitanje branitelja i invalida ustroji u paralelne sektore kao što je to i u našem županijskom ministarstvu, a to je da postoje odvojeni sektori za branitelje HVO-a i borce Armije BIH, odnosno za njihove obitelji. Na taj bi se način pravednije rješavala njihova prava.
Važno je naglasiti da ravnopravnost ne znači stvaranje privilegirana položaja za bilo koga. Ona znači da svaki istinski branitelj, bez obzira kojoj je postrojbi pripadao, mora imati dostojanstven i pravedan odnos institucija. Ali jednako tako ravnopravnost ne može značiti brisanje povijesnih okolnosti i različitosti ratnih iskustava. Naša je zadaća kao županijske institucije nastaviti biti glas onih koji su često osjećali da njihov doprinos nije dovoljno vidljiv. Sustav braniteljske skrbi mora biti mjesto pravde, a ne novih podjela.
Imaju li, primjerice, braniteljska djeca prednost kod stipendiranja i(li) pri zapošljavanju?
Djeca poginulih, umrlih i nestalih branitelja zaslužuju posebnu pozornost društva, ne kao povlasticu, nego kao izraz zahvalnosti i odgovornosti zajednice prema onima koji su podnijeli najveću žrtvu za slobodu i opstanak hrvatskoga naroda. Kada je riječ o stipendijama djece braniteljske populacije, postoje programi kojima se nastoji olakšati njihovo obrazovanje, tako Vlada HNŽ-a dodjeljuje redovite stipendije, a i naše ministarstvo subvencionira određeni trošak upisnine u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti. Zapošljavanje djece braniteljske populacije mora počivati na stručnosti, sposobnosti i zakonitosti, uz zakonska rješenja koja prepoznaju prava braniteljske populacije i njihovih obitelji, a naša je zadaća osigurati da se ta prava dosljedno provode.
Zato je naše ministarstvo predložilo, a Vlada HNŽ-a usvojila Uredbu o jedinstvenim kriterijima i pravilima za zapošljavanje branitelja i članova njihovih obitelji u Hercegovačko-neretvanskoj županiji (HNŽ) koja uređuje provedbu članka 18. Zakona o dopunskim pravima branitelja i članova njihovih obitelji u HNŽ. Cilj nije stvoriti društvo privilegija, nego društvo koje zna iskazati zahvalnost i pružiti priliku onima čije su obitelji za tu istu zajednicu podnijele najveću žrtvu. Uvijek naglašavam da je najbolja pomoć braniteljskoj djeci kvalitetno obrazovanje, mogućnost zaposlenja i stvaranje uvjeta da svoju budućnost grade ovdje, u Hercegovini. Time ne čuvamo samo dostojanstvo braniteljskih obitelji, nego i demografsku, gospodarsku i društvenu budućnost naše zajednice.
U lipnju je u organizaciji Vašega ministarstva i Referalnog centra branitelj/borac Zadrugar, u Mostaru održan Sajam braniteljskog poduzetništva. To je vjerojatno jedan od (odgovarajućih) načina uključivanja branitelja i njihovih obitelji u, kažimo tako, normalan, dostojanstven život. Slažete li se?
Apsolutno se slažem. Smatram da je najveći uspjeh svake braniteljske politike onaj trenutak kada branitelj više nije promatran isključivo kroz prizmu svojih ratnih zasluga ili socijalnih prava, nego kao stvaratelj nove vrijednosti, u ovom slučaju kao poduzetnik, obrtnik, poljoprivrednik, poslodavac i aktivan sudionik razvoja zajednice. Braniteljsko poduzetništvo upravo je takav iskorak. Ono potvrđuje da su vrijednosti koje su branitelji pokazali u ratu kroz odgovornost, disciplinu, ustrajnost i spremnost na žrtvu, jednako važne i u miru. Sajam braniteljskog poduzetništva zato nije bio samo izložba proizvoda i usluga, nego je bio susret ljudi koji su pokazali da se nakon rata može graditi, stvarati i uspjeti vlastitim radom.
Kao ministarstvo želimo razvijati upravo takve projekte. Naša zadaća nije samo pružati materijalnu potporu, nego stvarati prilike. Kada branitelju omogućite da svojim znanjem i radom osigura egzistenciju sebi i svojoj obitelji, tada mu vraćate ono što je svakom čovjeku najvažnije, vraćate mu osjećaj dostojanstva, korisnosti i osobne slobode. Zato braniteljsko poduzetništvo ne promatram kao socijalnu mjeru, nego kao razvojnu politiku. Ono pridonosi gospodarskom razvoju naše županije, otvara nova radna mjesta i pokazuje da ulaganje u braniteljsku populaciju nije trošak, nego ulaganje u ljude i ulaganje u prosperitetnije društvo.
Nedavno je obilježena akcija Lipanjske zore. Čini se kako je danas, poglavito u aktualnom političkom ozračju, od iznimne važnosti podsjećati na ratne pobjede HVO-a. I zbog poštovanja prema (poginulim) braniteljima, ali i zbog činjenice da je riječ o akciji koja je preokrenula tijek rata. Vi ste, gospodine ministre, mlađi čovjek – ipak: kako se osjećate tih lipanjskih dana?
Lipanjske zore su zajednički ustaljeni naziv za više vojnih operacija kojima je oslobođena dolina rijeke Neretve od šireg područja Čapljine, Stoca, Bune, Mostara do oslobađanja Bijelog Polja. To nije samo vojna pobjeda, nego jedan od onih povijesnih trenutaka u kojima se odlučivala sudbina hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Zato o njima ne smijemo govoriti samo kao o obljetnici, nego kao o trajnoj obvezi čuvanja istine. Kada tih lipanjskih dana stojim pred spomen-obilježjima ili susrećem naše branitelje i obitelji poginulih, osjećam prije svega duboko poštovanje. Pripadnici HVO-a nisu branili samo svoje domove, branili su pravo jednoga naroda na život, slobodu i dostojanstvo. Mnogi od njih nisu dočekali mir koji su izborili drugima, zato nas to obvezuje na poniznost, ali i na odgovornost.
Kao što kažete, kao čovjek mlađe generacije – a mislim na generacije koje su stasavale nakon Domovinskog rata – osjećam posebnu odgovornost da se ne dopusti zaborav niti relativizacija povijesnih činjenica. Vrijeme prolazi, svjedoka je sve manje, ali istina ne može ovisiti o prolaznosti vremena, niti o dnevnim političkim okolnostima. Ona ostaje trajna vrijednost koju smo dužni prenositi novim naraštajima. Lipanjske zore doista su promijenile tijek rata u Bosni i Hercegovini, ali i u Republici Hrvatskoj, te stvorile pretpostavke za kasnije oslobodilačke operacije. To nije pitanje nečijeg političkog stava, nego povijesne činjenice.
Zbog toga svaka obljetnica nije samo čin sjećanja, nego i potvrda da hrvatski narod neće odustati od istine o svojoj obrani i ulozi Hrvatskog vijeća obrane u Domovinskom ratu. I na kraju, ponovit ću da narod koji zaboravlja one koji su za njegovu slobodu položili život, postupno gubi i svijest o vrijednosti vlastite slobode. Zato je kultura sjećanja mnogo više od protokola, jer kroz ove obljetnice mi njegujemo naš identitet, naše dostojanstvo i našu budućnost.
Ovaj broj Katoličkog tjednika bit će pred čitateljima u tjednu kada se obilježava Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti koji je, dakako, u Hrvatskoj državni praznik, ali ga jednako tako obilježavaju i u BiH tamo gdje su Hrvati većinski narod. Vrijeme je to kada su HV i HVO bili zapravo jedna vojska. Mislite li kako i danas – kada je u Hrvatskoj ljevica preglasna u ignoriranju temeljnih vrijednosti kao što su, primjerice, vjera, obitelj, Domovina…, treba podsjećati na te dane? Dane koji su donijeli slobodu Hrvatima s obiju strana granice.
Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti nije samo hrvatski državni blagdan, nego povijesna istina da sloboda hrvatskoga naroda nije darovana, nego izborena. Ta istina vrijedi i za Hrvate u Bosni i Hercegovini, jer su se upravo kroz zajedničku obranu HV-a i HVO-a branili životi, domovi i pravo hrvatskoga naroda na političku i nacionalnu opstojnost. Danas, možda više no ikad, moramo govoriti o tim danima.
Ne zato da bismo se vraćali u prošlost, nego zato što narod koji dopusti da mu se oduzme vlastito povijesno sjećanje postaje narod bez temelja. Nažalost, svjedočimo pokušajima relativiziranja Domovinskog rata, umanjivanja uloge HVO-a i prešućivanja činjenice da je hrvatska komponenta zajedno s međunarodno priznatim ciljem obrane Bosne i Hercegovine sudjelovala u stvaranju mira i zaustavljanju velikosrpske agresije.
Kada govorimo o vrijednostima poput vjere, obitelji i Domovine, moramo biti svjesni da to nisu zastarjele riječi, nego temelji na kojima su generacije Hrvata opstale kroz najteža povijesna razdoblja. Problem nije u tim vrijednostima, nego u pokušajima da ih se prikaže kao nešto nepoželjno ili prevladano. Narod koji se odrekne svojih vrijednosti, odriče se i vlastita identiteta. Ipak, čuvanje tih vrijednosti ne znači zatvaranje prema drugima. Upravo suprotno, jer najviše možemo poštovati druge onda kada poštujemo sebe. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima pravo čuvati svoje ime, svoju kulturu, svoju vjeru i svoju povijesnu istinu, kao što to pravo pripada svakom drugom narodu. Zato ćemo i dalje obilježavati ove nadnevke dostojanstveno i ponosno. Ne iz prkosa prema bilo kome, nego iz poštovanja prema onima koji su položili živote za slobodu koju danas živimo. Naša je obveza da njihovu žrtvu ne pretvorimo samo u uspomenu, nego u trajni zavjet da ćemo čuvati ono što su nam ostavili.
Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Hebrang: “NDH je jedina država koja je ukinuta u II. svjeskom ratu”
Papa govorio o Izraelu, Venezueli, njemačkom sinodalnom putu i želji za putovanjem u Afriku
General HVO-a Mijo Jelić: Izmišljene optužnice imaju za cilj destabilizaciju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini