FELJTON: MIROSLAV KRLEŽA/Interes stranih obavještajnih službi za odnos Tito – Krleža (3)

 

Glavni cilj je bio, preko Krleže doći do Tita

Za analizu odnosa Tito-Krleža i produbljivanje novih saznanja bile su logično zainteresirane i strane obavještajne službe. Čitajući Krležu došao sam do zaključka, da je Krleža imao obavještajnu kulturu, razumjevao je obavještajne teme i što je najinteresantnije susretao se s nizom osoba, barem dvadesetak za koje postoje podaci (sekundarni izvori) razine osnovane sumnje o umješanosti u obavještajno-špijunski prostor (general Max Ronge, Ivan Očak, Ivan Krajačić – Stevo, Ante Kadić, Stanko Lasić, Paul Lendvai i dr.).

 

Dakle, glavni cilj je bio, preko Krleže doći do Tita. Da li je netko od njih ipak uspio probiti Krležin oklop? Ucjena ili…?

Krleža je bio prava meta. O svemu je  bio odlično informiran i to mu je omogućavalo, da bude vrhunski analitičar socijalnih i političkih prilika. Imao je brojne kontakte s osobama, koje su imale uvid u događanja ”iza kulisa”, političkoj formi izvan formalnih procedura i protokola.

O svom načinu pisanja M. Krleža kaže: ” Iz nekih mojih političkih tekstova svaki strani informator bi mogao prikupiti masu podataka o kojima on pojma nema, koji bi  bili više ili manje kao detalji važni za razumijevanje naše (jugoslavenske) cjeline. I ne samo kao datumi, da je to rečeno negdje prije trideset, četrdeset ili pedeset godina, nego da je uopče nešto konstantirano kao problem’’.

Političar Branko Mikulić (1928. – 1994.), autor je knjige ”Kobne godine”(2016.), u kojoj opisuje svoj razgovor  s Krležom ”u četiri oka”, u Krležinoj kući 14. siječnja 1977. kada su dotaknuli više važnih političkih pitanja o unutrašnjoj situaciji, međunarodnom položaju Jugoslavije i budućnosti zemlje.

U tom  momentu Mikulić je bio član Predsjedništva CK SKJ.

Na samom početku Krleža je rekao, da ”želi razgovarati o pitanjima o kojima razgovara samo sa sobom”. Neka od tih pitanja bila su:

”Zašto se šuti o Kardeljevoj platformi reforme političkog sistema, da li je to indikator otpora, tko je nosilac toga i zašto?”

”Koliko su Rusi prisutni u Jugoslaviji i kakve su njihove šanse ovdje u datoj situaciji?”

”Kakvo je stanje u našoj vojsci i kako će se, u kritičnoj situaciji, ponašati par desetina hiljada oficira?”

Govoreći J. Šentiji o političkoj perspektivi (20. 02. 1975.)  Krleža je rekao:”Meni se čini da je u svemu najvažnije kako će se u danom trenutku ponašati Armija”.

Dalje, dr. Dušan Bilandžić (1924. – 2015.), političar i povjesničar, u svojim memoarskim zapisima ”Povijest izbliza” (2006.) spominje, da ga je Krleža početkom 1969. godine pitao, ”da li je jugoslavensko partijsko rukovodstvo jedinstveno’’, da bi zatim manirom vrhunskog obavještajnog analitičara iznio svoje teze – procjene o trenutnom stanju i budućnosti Jugoslavije.

Nakon navedenog sasvim logično pitanje: A kojoj to stranoj obavještajnoj službi takav Krleža: znatiželjan, obavještajno talentiran i nabijen delikatnim informacijama, ne bi bio interesantan.

Primjer. Predrag Matvejevič je 1972. godine bio u SSSR-u kao član delegacije Saveza pisaca Jugoslavije. Fjodorenko Nikolaj Trofimovič, šef katedre za kineski jezik na Sveučilištu u Moskvi, sekretar Saveza sovjetskih pisaca i ujedno predsjednik Komisije za veze s inozemstvom,  jedan od domaćina, s očitim zaleđem KGB-a, između ostalog se raspitivao o Krležinom zdravlju, o njegovom odnosu prema Titu: ”Je li istina da ga Tito mnogo cijeni?”.

U razgovoru s Čengićem (9. 02. 1975.) Krleža opisuje svoj susret  s Fjodorenkom, (prilikom jednog Krležinog odmora u vili na Tržiču sa slovenskim akademikom Josipom Vidmarom) koji mu je konkretnim informacijama dao do znanja, da je o njemu izvanredno informiran.

2006. Matvejević u svojoj knjizi ”Otvorena pisma – moralne vježbe” (2006.) spominje niz momenata – optužbi kada je s raznih strana napadan kao sumnjiva osoba, protudržavni element, strani špijun.

Prema jednoj optužbi ”imao je poseban zadatak (KGB) da se približi M. Krleži i pokuša izvući od njega tajne koje su mu saopčavali na najvišim mjestima, na Brionima”^.

U tom kontekstu Krleža je razgovarajući sa Čengićem u nekoliko navrata istog priupitao, praveći aluziju neeksplicitno na tajne službe, poprilici, da li je Čengićev interes za njegov lik i djelo, isključivo osoban i profesionalan ili iza toga još neko stoji.

Što kontraobavještajac general Ivan Mišković – Brk piše o odnosu Tita i Krleže ?

Ivan Mišković – Brk (1920.), general-pukovnik u mirovini, autor je triju  knjiga: ”General iz Premanture” (2019.), ”Iz tajne arhive načelnika bezbjednosti”(2020.) i ”Titov specijalni savjetnik”(2021.)  u kojima biografski govori o svom dugogodišnjem radu  u Vojnom sektoru OZNE, zatim Kontraobavještajnoj službi JNA (KOS), kasnije preimenovanoj u Službu bezbednosti JNA (1944.-1971.), u kojoj je u svojstvu  načelnika je bio od 1963.- 1971. godine.

Od 28. 09. 1971.- 13. 05. 1973. godine bio je prvi i ukupno jedini Titov specijalni savjetnik za pitanja sigurnosti (ranga saveznog sekretara ili prema današnjoj nomenklaturi ministra), kojem su kao koordinatoru bile dostupne informacije svih sastavnica obavještajno-sigurnosnog sustava SFRJ  i ujedno podloga za redovna, a ponekad i izvanredna informiranja predsjednika države i vrhovnog komandanta oružanih snaga.

U okviru familijarnog višeslojnog sukoba između Tita i njegove supruge Jovanke u koji je ugrađen i Jovankin animozitet, čak patološka mržnja prema Miškoviću, odnosno njegovoj dominantnoj ulozi u okviru SB JNA, Tito se u konačnici priklonio Jovanki, te prestanak njegove savjetničke uloge obrazložio tako što je rekao, da je imao zasluga, ali i neke greške, pa s toga mora ići u penziju. Na kraju Tito je dodao: ”Žao mi ga je, ali tako mora da bude”.

Iako je Mišković inzistirao, da mu se saopći sadržaj ”nekih grešaka”, odgovor nije dobio. Traži ga sam, pa kaže: ”Možda je moguća greška što sam Tita upozorio, da je Jovanka išla ilegalno u Trst i Budimpeštu po haljina, bunde i cipele, a carinici su se morali sklanjati pri njenom povratku”.

Paralelno s Titovom odlukom o smjeni dotadašnja Miškovićeva funkcija preimenovana je u specijalnog savjetnika Predsjedništva SFRJ.

Titov ukaz o umirovljenju Mišković nije htio potpisati. Otišao je na ”bolovanje” koje je bez ikakvog liječničkog uvjerenja trajalo ukupno 6 godina, 3 mjeseca i 18 dana.

Da bi se prekinula ta apsurdna situacija,Tito je prihvatio prijedlog generala Nikole Ljubičića, tada saveznog sekretara za narodnu obranu o postavljenju Miškovića na dužnost predsjednika Savjeta civilne zaštite SFRJ. Sa te pozicije otišao je 1989. godine u mirovinu.

Jedan je od izuzetno rijetkih obavještajaca – po nekim ocjenama najinformiranija osoba iz bivše države – koji je svoje iskustvo i delikatna, od javnosti inače skrivena saznanja objelodanio i time dao određeni doprinos, da se o Titu i političko-sigurnosnim pitanjima aktualnim u bivšoj državi može raspravljati na jedan novi način posebno zbog mnogih prezentiranih orginalnih dokumenata kvalitetnih za daljnja povijesna istraživanja. Nažalost, ima i mnogih nedorečenosti.

Saznali smo također i nove detalje odnosa Tito – Krleža, koji su takovog sadržaja, da nužno vode preispitivanju svega dosada izrečenog o tome.

Mišković prvi put spominje Krležu u svojoj drugoj knjizi pod naslovom ”Iz tajnog arhiva načelnika službe bezbjednosti 1963.-1971.” u vezi koje u uvodnim napomenama  kaže, da su njoj objavljeni izvorni dokumenti pisani kao potsjetnik za neposredna referiranja Titu.

Inače je Tito dobivao i Miškovićeva dnevna izvješća, koja su dostavljana isključivo kurirom.

Jedna Miškovićeva rečenica u uvodnim napomenama, koja mi je izrazito upala u oči, a bit će u okviru moje naredne analize teksta temeljito demantirana citirano glasi: ”Prilikom referiranja Tito bi se raspričao i o temama, koje nisu bile predmet izvješčivanja kao: o Krleži, o Kardelju, o talijanskoj iredenti, o sebi…”.

Dakle, o Krleži se priča, ali se naglašava, da on nije sigurnosni problem.

Zatim slijedi nešto dijametralno suprotno. U zapisu (str.248) koji se odnosi na referiranje Titu dana 07. siječnja 1969. Mišković je zabilježio: ”Dao podatke o Miroslavu Krleži: da je prelomljen onda kada nije dobio Nobelovu nagradu. Da navodno radi protiv Jugoslavije, da se sastaje s ”gospodarima” na relaciji Beč-Pariz kuda često putuje”.

Ako se osobno stavim u poziciju obavještajnog analitičara onda mogu zaključiti da je tajna služba sadržaj gore spomenutih teških optužbi dobila primjenom operativno-tehničkih mjera (ozvučenje prostora, tajna kontrola telefonskih razgovora) ili se pak radi o agenturnom-suradničkom izvoru što mi se čini vjerojatnijim, s tim da to pak nameće novo logično pitanje pri tom uvažavajući činjenicu, da je Krleža više bio sklon zataškavanju, prikrivanju istine iz svog osobnog života, nego otkrivanju sebe: Koja osoba iz Krležinog kruga je mogla pružiti takovu, u sigurnosnom smislu, tešku optužujuću informaciju?

Mišković ne otkriva izvor, pa nam tako ne dopušta mogućnost, da valoriziramo sadržaj izvještaja u smislu realiteta: iskrena Krležina ispovjest ili preuveličavanje, dramatiziranje od strane informatora?

Kasnije će se vidjeti, da je Tito na neke Miškovićeve referate davao komentare, mišljenja, ali u ovom slučaju to nije vidljivo. Zašto je Mišković izbjegao opisati Titovu reakciju?

Mišković je još živ, relativno svjež u glavi, iako broji impozantnih 102 godina, stanuje u Puli nakon što je prodao vikendicu u Premanturi. Dakle, ima priliku, da u ime povijesne istine dodatno objasni nama još uvijek nepoznato. S tim u vezi dobra je najnovija vijest, da priprema i svoju četvrtu knjigu.

I u trećoj Miškovićevoj knjizi ”Titov specijalni savjetnik”(2021.) Krleža se kao objekt referiranja spominje više puta.

Kakav je to naputak  i zašto Tito dao Miškoviću, da Krležu treba ipak nadzirati ?

Ako mogu spekulirati Tito je tražio, da se  eventualne interesantne obavještano-sigurnosno Krležine rabote, koje su ga interesirale ne registriraju kroz službena dokumente sa zaglavljem nadležnih službi, nego da se sve u konačnici svede samo na usmeno, moglo bi se čak kazati ”privatno informiranje”, dakle bez tragova, koji bi kasnije mogli biti arhivski valorizirani.

Tako na referiranju Titu dana 20. ožujka 1972. godine (nakon sloma ”hrvatskog proljeća”)  Mišković naglašeno navodi, da Krleža ima česte kontakte s Ivom Rukavinom (op. DDS: radi se o umirovljenom generalu JNA, koji se zajedno s grupom generala : Jankom Bobetkom, Srećkom Manolom, Vladom Lončarevićem i dr. priklonio političkom djelovanju M. Tripala i S. Dabčević-Kučar, a koje je od strane Tita i Partije ocjenjeno kao nacionalističko – kontrarevolucionarno).

Registrirana je izričita izjava generala Manole, da kontrarevolucije nema.

Mišković u istom referiranju navodi, da i u hrvatskim kulturnim krugovima vlada mišljenje, da za kontrarevoluciju nema dokaza. Iza te teze najglasniji je kipar Antun Augustinčić (op. DDS: također blizak s Titom).

Prema Miškovićevoj ocjeni, Krleža i Augustinčić imaju utjecaja na hrvatsku inteligenciju, pa sugerira, da bi Tito preko njih dvojice mogao intervenirati, kako bi se ti krugovi ”razmekšali”.

Ovi asketski Miškovićevi navodi su samo neznatan dio ukupnih operativnih podataka, koje je prikupila Služba sigurnosti JNA, konkretnije njeno odjeljenje u okviru 5. armijske oblasti u Zagrebu, praćenjem grupe umirovljenih generala u cilju utvrđivanja njihovog ”štetnog” utjecaja na aktivan armijski sastav u moralno-političkom pogledu.

I ovdje se ne vidi što su podaci dobiveni agenturnim putem, a što putem korištenja operativne tehnike (ozvučenje prostora, tajna kontrola telefonskih razgovora) ili tajnog fizičkog praćenja.

Zanimljiv podatak, nepoznat široj javnosti, govori, da je Odelenje sigurnosti V armije JNA u Zagrebu imalo svoj prislušni centar (dvije sobe) na trećem katu zgrade Službe državne sigurnosti Centar Zagreb, Zrinjevac 7 kapaciteta dvadesetak telefonskih linija, koje su u smislu reprodukcije dobivenih sadržaja bile dvosmjenski opsluživane od 4-5 osoba podoficirskog ranga. Preko noći su ulazna vrata tih tajnih prostorija pečaćena.

Preostali prostor trećeg kata (dvadesetak prostorija) je u prislušnom smislu kao glavni korisnik koristila SDS kao civilna tajna služba s dnevnim kapacitetom eksploatacije 200 telefonskih linija u Zagrebu kao zoni odgovornosti.

Navedene podatke držim sasvim realnim budući je Mišković u jednom referiranju Titu o operatvno-tehničkim kapacitetima vojne sigurnosne službe na saveznoj razini (praćenje stranih vojnih atašea i drugih sigurnosno interesantnih osoba) rekao, da je u eksploataciji 50 telefonskih linija.

Objašnjenje, zašto je armijski prislušni centar bio u zgradi civilne sigurnosne službe je tehničke prirode budući je korišten isti gradski telefonski kablovski sustav, tzv. parice u centralama.

Vraćam se na Krležu. Mojim dubinskim provjeravanjima utvrdio sam da u okviru nadležnosti Službe državne sigurnosti (SDS) ne postoji dokument, koji bi potvrdio da je on bio osobno prisluškivan. Dakle, bio je kolateralna žrtva u okviru nadzora koji se provodio nad generalom Rukavinom.

A kako je sam Krleža doživljavao generala Rukavinu?  Iz knjige J. Šentije ”S Krležom, poslije ‘ 71” (2000.) saznajemo: ”Dugo se družim s generalom Rukavinom, godinama igramo šah, pričamo…bogat razuman čovjek, čovjek s maštom. Tražio sam da mi sve ispriča, u formi razgovora sa mnom. To bi bilo dragocjeno za našu historiju. Ja bih na temelju toga napisao njegovu biografiju. On to odbija… Jedini od svih tih hrvatskih generala, koji su sada pali anđeli, jedini je on bio na nekom niveauu. Jedini on točno procjenjuje ono što se zovu odnosi snaga u magnetskom polju politike”.

U istoj knjizi Šentija kaže, da je u razgovorima s Krležom stekao dojam, da se Krleža boji, da je prisluškivan, možda on osobno ne, ali njegovi posjetitelji sasvim moguće.

Na referiranju Titu dana 6. lipnja 1972. godine Mišković je između ostalog obavjestio da SB JNA raspolaže s informacijom slijedeče sadržaja: ”Krleža ima u Švicarskoj tri rukopisa, koja se trebaju objaviti poslije njegove smrti i to pod naslovima: ”Lijeva književnost u Hrvatskoj”, ”Domobrani i NOB” i ”Sukobi između Hrvata i Srba”.

Šest dana kasnije (12. lipanj 1972.) Tito se osvrnuo na prethodno referiranje, pa je u vezi Krleže prema kratkoj Miškovićevoj opasci rekao: ”Ne nasjedati, ne vjerujem da bi Krleža išao u nekakva pisanja, da se objavljuju poslije njegove smrti”.

U Miškovićevoj zabilješci (27. lipanj 1972.) kao tema za referiranje kratko je navedeno: ”Krleža: kontakti sa Rukavinom i sinom Tuđmana (op. DDS-najvjerojatnije Miroslavom).

Ankica Tuđman (1926. – 2022.) kao autor knjige ”Moj život sa Francekom” (2006.) pojašnjava Miškovića utoliko što konkretnije kaže, da ju je Krleža posjetio u njenom stanu uz prisustvo sina Miroslava, koji je prema porodičnom planu, trebao razgovarati s utjecajnim osobama u vlasti i partiji na temu uhićenja oca Franje.

Tada je u tom smislu M. Tuđman od Krleže molio intervenciju kod Tita u vezi zatvorske kazne njegovom ocu.

Slijedeće Miškovićevo referiranje Titu na otočiću Vangi bilo je dana 20. kolovoza 1972.godine.

Nije zabilježio o čemu ga je informirao, ali se iz sadržaja Miškovićeve zabilješke vidi, da je Tito od njega tražio provjeru, zbog kojih razloga je F. Tuđman bio uhićen. U to vrijeme je i Krleža bio njegov gost na Vangi.

Mišković je promptno tražio od Valenta Huzjaka, tadašnjeg sekretara za unutrašnje poslove SR Hrvatske i Jove Ugričića, podsekretara, nadležnog za poslove državne sigurnosti Tuđmanov dosje. Vrlo brzo je stigao rezime podataka obima stranice i po. To je po ocjeni Miškovića bilo vrlo skromno. Nakon što se i sam Tito upoznao sa sadržajem, prema Miškovićevom kazivanju je rekao: ”Tuđmanu ne pakovati”. Mišković navodi, da Krleža zadovoljan Titovom ocjenom nastupio pobjednički obrativši mu se rječima: ”Jesam li ti rekao da tu nema ništa”.

U skladu s Titovom ocjenom, da je učinjena pogreška, Tuđman je ubrzo pušten na slobodu.

O sadržaju referiranja Titu (02. studeni 1972.) samo kratka Miškovićeva opaska: Krleža posjetio Tuđmana – širi podaci u prilogu.

Nažalost, Mišković sadržaj priloženog dokumenta nije učinio javnosti dostupnim. Očito je smatrao da i nakon pedeset godina embargom izvor treba kriti.

Po mojoj procjeni najvjerojatnije se radi o reprodukciji njihovog razgovora tajno registriranom primjenom prislušne tehnike ugrađene u Tuđmanovom stanu, (kodni naziv ”Soča”) što je bilo u nadležnosti Službe državne sigurnosti – Centar Zagreb.

Zašto Mišković ne spominje i sada Titov komentar? Da li je Tito promjenio mišljenje o Tuđmanu, nakon što je tri mjeseca prije stao u njegovu obranu?

Zanimljivo je općenito Krležino mišljenje o embargu. Kaže: ”Pedeset godina je puno. Dovoljno je petnaest, dvadeset”.

nastavlja se…

Autor: Denis Dorić Den, neovisni istraživač

Povezano

Titov prijatelj koji je bio tajno nadziran!? (1)

FELJTON MIROSLAV KRLEŽA/Odnos Tito-Krleža u očima drugih (2)

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️