FELJTON/MIROSLAV KRLEŽA: Krležina znatiželja o odnosima Tito – Jovanka Broz (5)

Sporni navod povjesničara Jože Pirjeveca o zakulisnim igrama M. Krleže

Povjesničar Jože Pirjevec (1940.), autor knjige: ”Tito i drugovi” (2012.) spominje nešto, zaista delikatno, gotovo zabrinjavajuće iz domena rada I. Miškovića, Titovog specijalnog kontraobavještajnog savjetnika.

Pirjevec kaže: ”On (Mišković) je dosta energije utrošio na problem moguće infiltracije značajnih stranih obavještajnih službi u samu Titovu blizinu.

U tom smislu dobio je i Titov direktni nalog, da strogo nadgleda, zašto Jovanka, koja je imala ključeve od svih povjerljivih kasa, krade tajne dokumente i kome ih odnosi. Mišković je otkrio njene tijesne veze sa Zagrebom, prije svega s Krajačićem i Krležom, te kontakte s djelatnim i pričuvnim generalima i političarima”.

Međutim, ovaj, tako prezentiran Pirjevčev podatak treba uzeti dijelom rezervirano s obzirom da Mišković, na tu temu – već  smjenjen s dužnosti – piše prilično blaže. Prema Miškoviću Tito je osobnom naredbom dana 22. 01. 1974. godine formirao posebnu državno – partijsku komisiju uz smjernice prema kojima se trebalo utvrditi  grupacije iz kojih proizlazi utjecaj na Jovanku i s kojim ciljem, a što se odražava na atmosferu u rezidenciji.

Ukratko. Komisija je utvrdila veliku prisutnost Ivana Krajačića – Steve (1906. – 1986.) u funkciji Jovankinog glavnog konzultanta, sve s ”mirisom Rusa u pozadini”, ali o nekoj ulozi Krleže u zakulisnim radnjama nije bilo spomena.

Krležina znatiželja o odnosima Tito – Jovanka Broz

Da je Krleža znatiželjno pratio narušene odnose Tito – Jovanka, potvrdu nam daje novinarka Dara Janeković (1924.- 2021.), kroz svoja sjećanja (”Susreti s povješću”- 2000.).

Ona je 1977. godine pratila Titov put u SSSR, Sjevernu Koreju i Kinu. U ukupnoj Titovoj pratnji nije bilo supruge Jovanke. Međutim, uočila je jednu zgodnu mladu plavušu D. G. (29) za koju se pričalo, da je stenodaktilograf ili fizioterapeut.

Kasnije će se pokazati, da je ta osoba bila jedan od kamena smutnje u odnosima Tita i Jovanke nekoliko godina prije njegove smrti.

Nakon spomenutog puta, u listopadu 1977. godine, D. Janeković se posredstvom I. Krajačića – Steve (prisan odnos, pa sukob oko koncepcije pisanja Krajačićevih memoara), u Beogradu, sastala sa Jovankom, na njen zahtijev. Razgovarale su o razlozima Jovankina izostanka sa puta. Prema Jovankinim riječima, to je bila odluka Titovog kabineta, jer je navodno željela pretjerano utjecati na sastav delegacije. Po svemu sudeći njenim zahtijevima nije udovoljeno, a sporne osobe su bile Titov ađutant (zategnuti odnosi) i mlada D. G (ljubomora).

U kolovozu 1979. godine D. Janeković je Krleži i njegovoj supruzi Beli ispričala svoj razgovor s Jovankom.

Krleža je pažljivo slušao. Ipak se nije mogao suzdržati od znatiželje. Pitao je: ”Jesi li o tome (D. G.) što razgovarala sa Jovankom. Nakon Darinog odgovora, da joj je ”bilo neugodno bilo što pitati o tome, Krleža je tražio nešto konkretnije, upitavši: ”Daro, što ti sad misliš? Je li spor oko te mlade dame?

D. Janeković je odgovorila: ”Ne, ne vjerujem, ali čini mi se da Titovi osobni liječnici, koji su je doveli, misle kako ga prisustvo takve mlade žene ”rekreira”. Ako mi se pruži prilika, o tome ću jednog dana razgovarati s Jovankom”.

Zatim je Krleža dao svoj sud: ”Pa,Titu je 87 godina, mi smo gotovo vršnjaci, godinu dan on je stariji od mene. Tko zna kakve se tamo intrige pletu i s kojim namjerama. A možda je već počela i bitka za vlast, pa Jovanka nekima, a vjerovatno i mnogima, smeta. Poznato joj je previše toga, pa i o pojedincima. Imala je prije tolike godine promatrati izbliza sve što se događa oko Tita, a sigurno joj je i on pričao”.

Ali Krleža je još ispoljio upornost pitajući: ”Pa valjda ti je još nešto rekla kad si je posjetila nakon izlaska iz bolnice”

Darin suprug Slavko Janeković, generalmajor bio je svojevremeno visokopozicionirani oficir vojne službe sigurnosti, jedan od Miškovićevih pomoćnika.

Kada je Jovanka izostala iz Titove pratnje na putu u SSSR, S. Koreju i Kinu to se u građanstvu sve masovnije počelo komentirati u smislu traženja smislenog razloga, pa je i do Krleženih ušiju stigla jedna posprdna vijest.

Naime, Jovanka je u takovoj situaciji dobila novo ime ”Čuči Kući”i dok se građanstvo tomu smijalo i naslađivalo se, Krleža je navodno glasinu primio ozbiljna lica i bez komentara.

Prema  kazivanju Slobodana Uzelca (1947.) , srpskog političara u Hrvatskoj, Krleža je jednom prilikom kao gost na janjetini kod svog biografa E. Čengića u zagrebačkim Mlinovima i tom prilikom nespominjući Tita rekao, da je Jovanka eliminirana iz političkog života na osnovu ”političke optužnice koju je spakirao Vladimir Bakarić uz pomoć generala Nikole Ljubićića i Staneta Dolanca”. (S. Uzelac: ”Na strani svojih – pola stoljeća u hrvatskoj i srpskoj politici” (2023., str. 96) 

Završna misao

Moje istraživanje o odnosima Tita i Krleže prisilit će neke ”krležologe”, da korigiraju svoje dosadašnje poglede o tome, posebno još živući, ranije spomenuti V. Visković  i Vlaho Bogišić.

Osobno još uvijek tragam za kratkom adekvatnom kvalifikacijom njihovih odnosa.

Mogu samo sa sigurnošću tvrditi, da je Tito slijedio staro enkavedeovsko pravilo:” Nikome ne treba potpuno vjerovati, sve i svakoga treba provjeravati”.

Ili, slično, jer lijepše zvuči, držao se starog gesla dubrovačke diplomacije, vrlo efikasnog: ”Sa svakim lijepo, s nikim iskreno”.

Sociolog i filozof Dragoljub Mićunović (1930.) bio je objekt interesa tajnih službi, najprije kao golootočki uznik (1949.god. – ibeovac), a zatim u periodu 1968.- 1988. kao značajni aktivista anarholiberalne grupe ”Praxis” i vjerovatno na osnovi tih iskustava daje si za pravo kazati slijedeće: ”Postojalo je… nekoliko tajnih policijskih službi i hijerarhija među njima, pa je Titova lična tajna služba bila najmoćnija”. (”Život u nevremenu – ruža vetrova”( 2013., knjiga prva, str, 238)

U mojoj memoriji postoji podatak, koji potvrđuje Mićunovićeve riječi. Naime, još 1965. godine Tito je lično vrbovao književnika Oskara Daviča da bude ”njegov čovjek” i da ga obavještava o svojim zapažanjima u krugovima u kojima se kreće.

Književnik Dobrica Ćosić je u svojim ”Piščevim zapisima”(1969. – 1980.) zabilježio, da je Aleksandar Ranković nakon političkog pada na Brijunskom plenumu (1966.) jednom prilikom o Titu rekao slijedeće: ”U životu nisam sreo čovjeka koji bi više vjerovao u sebe i više sumnjičio sve oko sebe… S vremenom, s godinama sve je manje vjerovao ljudima u svojoj blizini…”

Novinar  Blažo Mandić, koji je dvadeset pet godina radio u Titovom kabinetu (1954. – 1980.), kao savjetnik zadužen za štampu i odnose s javnošću, u svojim sjećanjima (”Tito izbliza – 1981.)” pak na temu sumnjičenja i povjerenja kaže: ”Tito se čvrsto držao stava da u ljude treba vjerovati dokle god sami ne pruže povoda da se njihovo djelovanje mora i provjeriti”.

Nije Krleža jedini ”Titov prijatelj”, koji je bio izložen dvostrukim standardima. Ima i nekoliko drugih pouzdanih priča (lideri Pokreta nesvrstanih, Willy Brandt, Kim Il Sung).

Autor: Denis Dorić-Den, neovisni istraživač – analitičar

Povezano

FELJTON MIROSLAV KRLEŽA/Odnos Tito-Krleža u očima drugih (2)

FELJTON MIROSLAV KRLEŽA/Odnos Tito-Krleža u očima drugih (2)

FELJTON MIROSLAV KRLEŽA/Odnos Tito-Krleža u očima drugih (2)

Titov prijatelj koji je bio tajno nadziran!? (1)

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️