Drito do tarabana: Od nove ambicije do starog političkog kola

PETAK, 30. ožujka 2026.

Lako ti je igrat tarabana,
Gore skočiš dolje ideš sama.

Na hrvatskoj političkoj sceni pojavila se nova stranka „Drito“, koju je osnovala Marija Selak Raspudić. Riječ je o političkom projektu koji se već u startu pokušava pozicionirati kao iskorak iz uhodanih obrazaca hrvatske politike.

U svom predstavljanju naglasila je kako cilj stranke nije vraćanje na stare ideološke podjele, nego fokus na konkretne probleme, jasna rješenja i politički integritet. „Drito“ bi, prema toj zamisli, trebalo simbolizirati jasnoću i spremnost na otvoreno suočavanje sa stvarnošću. Dakle, bez okolišanja, bez kalkulacija i bez ideoloških rovova koji desetljećima određuju javni prostor.

Može li opstati Drito ako se zaborave Pavelić i Tito

No, već u samom startu, pokušaj odmaka od povijesnih utega naišao je na nekoliko vlastitih zamki. Najprije onu koja se tiče dvojca utisnutog u geslo, koje je posljednjih dana preplavilo društvene mreže: Ni Pavelić ni Tito, samo Drito. Iako se stranka deklarativno ne želi baviti tim figurama, ironija hrvatske političke zbilje pobrinula se da ih samo ime dodatno utisne u javni diskurs. Štoviše, stječe se dojam da se upravo kroz njihovo spominjanje konstruira vlastita politička čistoća – kao da je nužno simbolički ih poništiti kako bi se istaknula razlika. Sve to više nalikuje kratkotrajnoj i pomalo šaljivoj marketinškoj navadi nego stvarnoj želji za njihovim zaboravom. A u takvoj, gotovo djetinjastoj rimi koja se nameće sama od sebe, otvara se pitanje: može li opstati Drito ako se zaborave Pavelić i Tito? Umjesto da ih se doista prepusti povijesti, tvorci imena su ih, možda i nesvjesno, ugradili u sam temelj vlastitog identiteta – kao odjek koji će se, pri svakom spomenu stranke, iznova vraćati u podsvijest.

Regionalizam „dritih kolona“

Objašnjavajući etimologiju i duh imena, Selak Raspudić posegnula je za stihovima pjesme „Dalmatino povišću pritrujena“, interpretirajući metaforu o ljudima koji su „driti ka kolone“, odnosno uspravni poput stupova. Iako melodična i kulturološki snažna, ta poveznica djeluje izrazito regionalno. Za prosječnog glasača izvan Dalmacije takva jezična „domišljatost“ nema snagu kakvom ju autori političke kovanice nastoje prikazati. Ona više otkriva zavičajno podrijetlo idejnoga tvorca, nego što nudi univerzalni simbol hrvatskog identiteta. Dodatnu nelagodu stvara činjenica da osoba koja ovu simboliku postavlja kao identitetsku okosnicu stranke dolazi iz političkog konteksta najvećega hrvatskoga grada (kandidatkinja, dapače, za gradonačelnicu), u kojemu odrastaju generacije koje bi se nerijetko teško snašle u nabrajanju osnovnih geografskih ili kulturnih cjelina vlastite zemlje.

Usto, „drito“ (porijeklom iz talijanskoga „dritto“, izvorno od supina latinskoga glagola „dirigere“, što znači upraviti, usmjeriti) nipošto nije ravnomjerno prisutan u svim hrvatskim regijama, pa čak ni u svim dijelovima Dalmacije, koju – ako išta – najčešće simbolički povezuje Hajduk (ponekad ni to). Usput budi rečeno, izrazi poput „pravo“ ili „ravno“ u mnogim su krajevima daleko češći i prirodniji od ovog lokalizma…

„Drito“ do „tarabana“

I dok je sama pjesma Ljube Stipišića Delmate nedvojbeno remek-djelo, u političkom smislu „drito“ – premda razumljivo – ostaje izraz koji ne nosi jednaku težinu u svim dijelovima zemlje. Hajmo sada šarati po Hrvatskoj. Mogla se stranka okrenuti i nekim drugim regionalnim bogatstvima u potrazi za prkosnim ili objedinjujućim imenom. U toj dijalektalnoj potrazi, paleta se jednako snažno i ništa manje domoljubno pružala prema ostalim autentičnim pojmovima (stranog ili domaćeg porijekla) koji nose težinu, primjerice, šire kontinentalne ili uže slavonske kulturne tradicije: bećar kao simbol neustrašivosti, lola kao oličenje narodnog autoriteta, klet kao slike okupljanja i zajedništva, ili đeram kao slika visine, važne za dosezanje dubine. Kakogod bilo, u šarenilu imena političkih emanacija, sve je dobro dok ne iskoči neka beskrupulozna kandžija.

Simbolički prostor hrvatskog identiteta nudi čitav spektar jednako snažnih i možda šire prepoznatljivih pojmovnih uporišta. Pogotovo kada je u pitanju izbor riječi za političke projekte koji, ne smiju izgubiti barem djelić svoje mesijanske ambicije. O svemu bi se moglo raspravljati unedogled – i ozbiljno i neozbiljno. Ipak, unatoč početnim prijeporima, ostaje prostor za umjereni optimizam. Posebno zbog samouvjerenog i retorički izbrušenog javnog nastupa Raspudićevih, rijetko viđenog u hrvatskom političkom prostoru, gdje se kombinacija sigurnosti, artikuliranosti i dojma intelektualne nadmoći susreće vrlo rijetko.

Hoće li „Drito“ doista donijeti novu kvalitetu, barem u tragovima onoga što dvojac obećava svojim oratorskim vještinama, ovisit će o dosljednosti između riječi i djela. Odnosno, hoće li stvarno ići drito, ili će vrludati po nekim drugim floskulama koje se u tito-pavelićevskom duhu povremeno pojave na površini poluozbiljne političke scene. Nezrelo političko iskustvo hrvatske demokratske zbilje često nas uči da se bujna raznolikost novih inicijativa s vremenom pretvara u prepoznatljiv obrazac – u svojevrsno kolo koje ostaje zarobljeno u vlastitom krugu i mjestu. Tako i naša politička svakodnevica često nalikuje tarabanu: buka, lupanje i beskonačno ponavljanje.

Piše: Ante Lokas

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com