Hrvatska nacija u promišljanjima Filipa Lukasa

U političkom i intelektualnom životu međuratne Hrvatske malo je osoba koje su ostavile tako snažan trag kao Filip Lukas. Kao dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske, od 1928. do 1945. godine, Lukas je bio jedna od ključnih figura hrvatskog kulturnog i političkog života između dva svjetska rata. Njegov utjecaj nije proizlazio samo iz formalne uloge koju je imao u Matici hrvatskoj nego i iz sposobnosti da oblikuje intelektualnu klimu vremena, posebno među mlađim naraštajima nacionalno orijentiranih intelektualaca.

Rođen u razdoblju velikih političkih i društvenih promjena, Lukas je nakon završetka studija zemljopisa i povijesti djelovao kao profesor na Nautičkoj školi u Dubrovniku, gimnaziji na Sušaku i Trgovačkoj akademiji u Zagrebu. Međutim, njegova prava ambicija nije bila ograničena na obrazovni sustav. Kroz javni rad, političke rasprave i brojne tekstove pokušavao je oblikovati ideju hrvatske nacije i odrediti njezino mjesto u tadašnjoj Jugoslaviji i Europi. U vremenu snažnih sukoba između jugoslavenskog unitarizma, hrvatskog seljačkog pokreta i hrvatskog nacionalističkog pokreta, Lukas je nastojao ponuditi drugačiju interpretaciju hrvatskog nacionalnog identiteta.

Nacija i seljaštvo

Posebno mjesto u njegovim promišljanjima zauzimao je sukob s Hrvatskom seljačkom strankom, koja je u međuratnom razdoblju predstavljala dominantnu političku snagu u hrvatskom narodu. Dok je HSS naciju poistovjećivao prvenstveno sa seljaštvom, Lukas je takvu interpretaciju smatrao simplificiranom i politički štetnom. Prema njegovu mišljenju, nacija nije mogla pripadati samo jednom društvenom sloju jer su svi staleži sudjelovali u njezinu razvoju i oblikovanju. Upravo će sukob oko pitanja tko predstavlja istinski karakter nacije postati jedno od središnjih pitanja debata unutar hrvatskih opcija u međuratnom razdoblju.

Teza o intelektualnoj eliti kao glavnoj nositeljici nacionalne svijesti koju je zastupao Lukas znatno se razlikuje od dotadašnjih tvrdnji o seljaštvu kao najizvornijem obliku nacije koju je zastupao HSS. Znanstvenici i nacionalni aktivisti bliski HSS-u smatrali su da je seljaštvo uspjelo očuvati neokrnjeni nacionalni duh i kulturu kroz stoljeća zbog izoliranog i jednostavnog načina življenja, dok se za gradsko stanovništvo smatralo da je izgubilo nacionalni duh kroz izloženost i interakciju sa stranim ljudima i idejama.

Jedan od glavnih razloga zašto je seoski način života postao dominantni stereotip nacionalne kulture bili su procesi urbanizacije i industrijalizacije, koji su smatrani radikalnim transformatorima lokalnih običaja i načina života. Osnovni motiv istraživača seoskog načina života bio je pronaći zagubljene dijelove nacionalne prošlosti u sadašnjosti. Seoski način života u takvoj je vrsti razmišljanja romantiziran kao nostalgični odraz zamišljenog zlatnog doba nacije, utemeljenog u predindustrijskom društvenom uređenju. Paradoks je takvih diskursa što istovremeno žele modernizirati naciju i zadržati njezin antimoderni karakter.

Ideju o seljaštvu kao najboljem predstavniku nacionalnog duha prvi je eksplicitno u Hrvatskoj izrazio Maksimilijan Vrhovac na početku 19. stoljeća, a braća Radić od nje su načinili dominantnu nacionalnu ideologiju, koju je Lukas vidio kao jednu od glavni prepreka za nacionalni razvitak uz jugoslavenski unitarizam.

Europska izvorišta Lukasovih ideja

Lukasovi tekstovi nisu bili klasične znanstvene rasprave nego politički angažirani eseji i polemike koji su nastojali ostaviti dojam znanstvene objektivnosti. Pozivao se na ugledne međunarodne autore i znanstvenike kako bi vlastitim argumentima dao legitimitet, ali i osporio stavove političkih protivnika, prvenstveno HSS-a. U njegovim se tekstovima mogu pronaći utjecaji mislilaca poput Gustavea Le Bona, Joséa Ortege y Gasseta, Thomasa Carlylea i Eugènea Pittarda. Svaki od njih poslužio mu je za izgradnju određenog dijela njegove političke filozofije. Od Le Bona je preuzeo ideju o masama kao emocionalnim i iracionalnim skupinama kojima je potrebno vodstvo elite. Ortega y Gasset poslužio mu je za kritiku vladavine prosječnosti i upozorenje na opasnosti masovne demokracije, dok je Carlyleov kult heroja koristio kako bi opravdao potrebu za snažnim pojedincima koji bi vodili naciju. Pittardova rasna antropologija omogućila mu je argumentiranje kulturnih i povijesnih razlika između Hrvata i Srba.

Ipak, Lukasova politička misao nije bila jednostavna niti potpuno dosljedna. Njegovi tekstovi često sadrže elemente različitih, pa čak i međusobno suprotstavljenih ideologija. S jedne strane zalagao se za nacionalnu samobitnost i pravo naroda na vlastitu državu, dok je s druge strane bio skeptičan prema demokraciji i političkoj moći širih društvenih slojeva. Tvrdio je da je narod temelj nacije te istodobno smatrao kako mase nisu dovoljno racionalne da same odlučuju o političkoj sudbini zajednice.

Nacija i elita

U središtu Lukasovih promišljanja nalazila se ideja elite. Prema Lukasu, svaka uspješna nacija mora imati obrazovanu i kulturnu manjinu sposobnu voditi narod. Bez takve elite, tvrdio je, narod ostaje zarobljen u osrednjosti i zavisti prema svakome tko se pokušava istaknuti. Upravo je u tome vidio najveći problem hrvatskog društva i glavni razlog zbog kojega je često kritizirao HSS.

Seljačka politika, prema Lukasovu mišljenju, poticala je egalitarizam koji guši razvoj iznimnih pojedinaca i onemogućuje stvaranje nacionalnog vodstva. Smatrao je da gomile djeluju pod utjecajem emocija i nagona te da ih lako mogu zavesti populistički političari. Upravo je zato HSS smatrao jednim od glavnih prepreka razvitku hrvatske nacije jer je, prema njegovu mišljenju, podilazio masama umjesto da ih vodi. Ipak, Lukas nije otvoreno zagovarao diktaturu niti je detaljno opisao kakvo bi idealno državno uređenje trebalo biti. Njegove ideje često ostaju nedorečene. Tako je, primjerice, govorio o potrebi manjine koja će predstavljati „istinsku narodnu volju“, čak i kada se ona razlikuje od trenutačnog mišljenja većine. Međutim, nikada nije jasno objasnio kako bi se određivalo tko doista predstavlja interese naroda.

Zanimljivo je primijetiti da Lukas nije razvio neke nove ideje u svojemu 40-godišnjem javnom djelovanju nego je većinom operirao misaonim obrascima s kojima se je upoznao u ranijoj fazi svojeg života. Lukasovi članci zbog svoje tematike sigurno nisu bili u potpunosti razumljivi prosječnom čitatelju pa se postavlja pitanje komu su bili namijenjeni. Jednoznačnog odgovora nema, ali može se pretpostaviti da im je svrha bila spriječiti utjecaj HSS-a na dio građanstva i intelektualaca sklonijih hrvatskom nacionalističkom pokretu.

Hrvatska i Zapad

Važno mjesto u Lukasovoj misli zauzimala je geopolitika. Kao jedan od pionira geopolitike u Hrvatskoj, Lukas je vjerovao da se politički problemi mogu razumjeti analizom zemljopisnog položaja, povijesti, kulture i etnografije pojedinog naroda. Hrvatsku je promatrao kao granični prostor između Zapada i Istoka, odnosno kao „istočnu točku zapadne europske civilizacije“. Upravo je zbog toga smatrao da Hrvati imaju posebnu povijesnu zadaću obrane zapadne kulture od istočnih utjecaja.

Takvo poimanje Hrvatske kao civilizacijskog mosta snažno je utjecalo na njegovo razumijevanje nacionalnog identiteta. Hrvati su za njega bili narod koji pripada zapadnom kulturnom krugu, premda zemljopisno i povijesno dodiruje Istok. Kršćanstvo, pravni poredak, znanost i kultura bili su prema njegovu mišljenju ključni elementi koji su Hrvatsku povezivali sa zapadnom Europom.

Nacija i kultura

Kultura je u Lukasovim promišljanjima imala gotovo jednaku važnost kao politika. Smatrao je da narod bez razvijene kulture ne može postati povijesni narod. Kulturna proizvodnja bila je dokaz zrelosti i razvijenosti nacije. Upravo zato je rad Matice hrvatske smatrao politički važnim. Kulturni rad za njega nije bio samo pitanje književnosti ili umjetnosti nego oblik nacionalne borbe.

I u tom pitanju dolazio je u sukob s HSS-om. Dok je seljački pokret idealizirao pučku i seljačku kulturu kao najčišći izraz nacionalnog duha, Lukas je smatrao da se nacionalna kultura ne može svesti samo na folklor i narodnu tradiciju. Tvrdio je da velika umjetnička i intelektualna djela predstavljaju jednako važan izraz nacionalnog duha kao i narodna kultura. Hrvatski kulturni velikani, prema njegovu mišljenju, nisu bili izdvojeni pojedinci nego najbolji predstavnici kolektivne svijesti naroda. Takav stav bio je dio šire kritike antimodernizma koji je zahvatio Europu u međuraću. Lukas je smatrao da zatvaranje u isključivo autohtonu kulturu vodi stagnaciji. Razvijeni narodi, tvrdio je, moraju biti sposobni preuzimati i prilagođavati strane kulturne utjecaje bez straha da će izgubiti vlastiti identitet. Kulturna otvorenost bila je za njega znak snage, a ne slabosti.

Tko su Hrvati?

Za Lukasa nacija nije bila prvenstveno biološka zajednica nego duhovna i kulturna. Iako se ponekad koristio rasnim teorijama tada popularnima u Europi, ključ nacionalnog identiteta ipak je vidio u svijesti, kulturi i osjećaju pripadnosti. Pojedinac pripada naciji zato što se s njom identificira i želi ostati povezan.

Upravo zbog toga, njegova razmišljanja o Bosni i Hercegovini ostaju među najzanimljivijim i najkontradiktornijim dijelovima njegova opusa. Lukas je smatrao da i muslimani i katolici u Bosni i Hercegovini mogu biti dio hrvatske nacije, iako su stoljećima živjeli u različitim političkim, kulturnim i vjerskim okvirima. Svjestan da među njima ne postoji jedinstvena tradicija ni zajedničko povijesno iskustvo, vjerovao je da ih može povezati nacionalno načelo. Ta ideja pokazuje koliko je Lukas istodobno bio moderan i proturječan mislilac. S jedne strane odbacivao je strogo biološko poimanje nacije i prihvaćao mogućnost slobodnog nacionalnog opredjeljenja. S druge strane, nije objašnjavao zbog čega bi ljudi bez izražene hrvatske nacionalne svijesti prihvatili upravo hrvatski identitet.

Lukas u poraću

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Lukas odlazi u emigraciju, najprije u Klagenfurt, a potom u Rim. Ondje nastavlja političko djelovanje usmjereno protiv komunističke Jugoslavije. Međutim, poslijeratni svijet bio je drukčiji od onoga u kojem je Lukas izgradio svoj ugled. Geopolitički stručnjaci i intelektualci više nisu imali isti utjecaj na međunarodnu politiku kakav su imali u međuraću.

Lukas je vjerovao da će međunarodna zajednica pokazati interes za hrvatsko pitanje, ali nije razumio da velikim silama u tom trenutku odgovara očuvanje Jugoslavije. U emigraciji njegova retorika postaje još oštrija. Dok je prije rata glavne protivnike vidio u HSS-u i njegovom populizmu, nakon 1945. fokus prebacuje na komunizam i srpsku dominaciju, često koristeći izraz „srbokomunizam“. Time je dodatno pojednostavio složene političke procese i sudjelovao u stvaranju obrasca razmišljanja u kojem su za probleme hrvatske nacije uvijek odgovorni vanjski neprijatelji, a nikada pripadnici vlastitog naroda.

Zaključak

Unatoč svim proturječnostima, Filip Lukas ostaje jedna od najosebujnijih figura hrvatske političke misli 20. stoljeća. Njegov nacionalizam nije bio proizvod masovnog pokreta niti državno nametnute ideologije, nego rezultat djelovanja intelektualnih krugova koji su nastojali ponuditi alternativu jugoslavenskom unitarizmu i seljačkom populizmu.

Njegova razmišljanja o naciji bila su neuobičajena za tadašnje vrijeme. Nacije nije smatrao vječnim zajednicama, ali ni isključivo proizvodom modernog doba. Umjesto toga, njihov nastanak povezivao je sa slabljenjem srednjovjekovnog kršćanskog univerzalizma i jačanjem nacionalne svijesti tijekom humanizma.

Lukasova politička filozofija ostala je nedovršena i puna otvorenih pitanja. Nikada nije do kraja objasnio kako bi funkcionirala elita koju je zagovarao, niti kako bi se uspostavila ravnoteža između narodne volje i autoriteta intelektualne manjine. Ipak, njegova djela predstavljaju vrijedan uvid u intelektualne sukobe međuratne Hrvatske i pokušaje da se definira hrvatski nacionalni identitet u vremenu velikih političkih promjena. Danas se Lukasa može promatrati i kao simbol jedne generacije hrvatskih intelektualaca koja je vjerovala da kultura, znanost i ideje mogu oblikovati političku budućnost naroda. Unatoč golemom društvenom utjecaju u međuraću, Lukas se kao i mnoštvo drugih intelektualaca u poraću nije prilagodio novim uvjetima te je ostao razočaran zbog gubitka društvene moći i neuspjeha svojih političkih inicijativa.

Autor:Igor Vranić

______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️

⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com